KNJIGE NIHADA HASANOVIĆA:


LAKI POGON, 2016.

ČOVJEK IZ PODRUMA, 2013.

O ROŠTILJU I RAZNIM SMETNJAMA, 2008.

KAD SU NARODI NESTALI, 2003.

ZAISTA?, 2000.

PODIGNI VISOKO BAKLJU, 1996.
"Kao u matricama psihoanalitičkog tumačenja snova, u liku Piriša, poljoprivrednika i ratnog zločinca 'koji je promijenio identitet', oličeni su podsvjesni strahovi Agbara i Muza..."

"ZAISTA?"

(drama, 68 str., 2000, Sarajevo, Ministarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo)

Pročitajte odlomakGdje nabaviti knjigu


Drama Zaista? Nihada Hasanovića neobična je po uvođenju oniričkog u motivaciji dramske radnje, pa ovaj tekst treba čitati kao pokušaj dramskog zapisa jednog sna, na šta aludira i sam naslov. Tako se u njoj miješaju elementi antidrame, "drame zatvorenog kruga ovisnosti", kao i ekspresionističke međuigre iluzije i realnosti. I dijalog i struktura drame, kao i situacije koje se ponavljaju, zadobijaju značenje parabole. Štaviše, Hasanović pokušava vjerno rekonstruisati logički mehanizam razvoja događaja u snu, mehanizme fantastičnosti "koja ne čudi", lucidnu igru simbola koji za sudionike ostaju neprimijećeni, čak i onu nespretnu "pomjerenost" (u frojdovskom smislu riječi) značenja u dijalozima.

U govoru likova trivijalizovani jezički klišei miješaju se sa žurnalističkim i književnim frazama, uz karakteristična "pomjeranja". Radnja počinje realističkim prosedeom i prividnom logičnošću u razvoju situacija, ali se u njih postepeno uvlači snoviđajna simbolika. Društveno-socijalna determiniranost junaka kao da podražava prepoznatljivu nespretnost i istovremenu metaforičku lucidnost oniričke fantazije.

Realistički prosede, sa druge strane, nudi uvjerljivo motivacijsko opravdanje za luckaste poetske nebuloze i neadekvatne psihotične reakcije u replikama, budući da se tematska nit čitave drame vrti oko mladog "hašišarskog" para i njihove očajničke potrage za marihuanom. Dok razgovaraju, likovi saopštavaju naglas svoje skrivene misli o sagovorniku, a Hasanović se, očigledno, poigrava sa dramskom logikom onih "brbljivih" snova koji isuviše nalikuju na stvarnost, te ih stoga obično zaboravljamo. Na trenutke se pomalo čini da autor oniričke motive uvodi proizvoljno, samo zato kako bi pustio na volju svojoj poetskoj imaginaciji.

Pod uticajem apstinencijske krize, ili stanja izazvanih uživanjem marihuane, u svijesti junaka dolazi do popuštanja svih brana i kočnica, te oni bez zazora govore o svojim sputanim strepnjama i frustracijama. Alogičnost dijaloga i radnje, koja se očituje u razaranju govora i mišljenja, kod Hasanovića, dakle, ima svoje unutrašnje motivacijsko opravdanje. Međutim, samo posezanje za njim upućuje na širu temu potrebe za bijegom iz pakla društvene zbilje kojom su likovi okruženi. Bijeg je očit već i u samim imenima junaka, kojima je izbjegnuto njihovo nacionalno etiketiranje: Ćućana, Muz, Amarna, Agbar i Piriš. Egzistencijalna tjeskoba dovedena je do groteske u liku pjesnika Agbara, koji preprodaje šuplje kondome "sa mirisom jagode" dok čeka dobitak na lutriji. Sa jednakom ironijom pisac razgolićuje pjesnika, umjetnicu i blazirane uživaoce hašiša. Naročito su uspjeli ironički obrti u ljubavnom "sučeljavanju" Agbara i Amarne.

Kao u matricama psihoanalitičkog tumačenja snova, u liku Piriša, poljoprivrednika i ratnog zločinca "koji je promijenio identitet", oličeni su podsvjesni strahovi Agbara i Muza: ovog drugog Piriš stavlja u saksiju i zatrpava zemljom da bi ga "uzgajao", dok Agbar u njemu prepoznaje krvnika iz rata koji je skrivio smrt njegovih najbližih; on će mu na kraju preoteti vjerenicu Amarnu, dok će ona u njemu prepoznati svog viteza na bijelom konju iz mladosti. U sceni sa saksijom imamo suptilnu metaforičku aluziju na Baudelaireove Vještačke rajeve, u kojima pjesnik preko mita o praroditeljskom grijehu polemiše o nagradi i kazni kao o "dvjema formama vječnosti". Simbolikom završne scene, kada se Ćućana, Muz i Agbar drogiraju pušeći umjesto marihuane isjeckanu Amarninu ikebanu, efektno je poentirana priča o emocionalnoj, društvenoj i metafizičkoj dezorijentaciji čitave jedne "ratom oštećene" mlade generacije.

Na jednom širem planu Hasanović dovodi u pitanje dramsku iluziju, upućujući, istovremeno, na oniričku prirodu samog teatra, kao i književnog djela. Jer, ako postoje arhetipovi, onda se i kolektivne frustracije mogu izraziti dramskom vizijom jednog sna. Iako ova drama možda nema onu vrstu scenske dopadljivosti koja bi rezultirala uspjehom kod teatarske publike, zanimljiva je, prije svega, kao inventivan književni tekst.

Asmir Kujović


Pročitajte odlomakGdje nabaviti knjigu

PODRŠKA,
DONACIJA
razglasite
posalji mejl
na glavnu stranicu
FB STRANICA AUTORA
PROFIL NA TWITTERU
razni tekstovi
POSTAVITE PITANJE NIHADU HASANOVIĆU O NJEGOVIM KNJIGAMA, PISANJU...
PITANJA IZ cyberPUBLIKE (+ ODGOVORI)