SASTOJCI KOKTELA

(po datumu objavljivanja na sajtu)

SRCE KORNJAČE (8): Naplatiti dug do zadnje santime 01/06/2017
SRCE KORNJAČE (7): Pymov daleki srodnik 23/05/2017
SRCE KORNJAČE (6): Zima na ekvatoru 25/04/2017
SRCE KORNJAČE (5): S riječnim ljudima 28/03/2017
SRCE KORNJAČE (4): Poklon 14/03/2017
SRCE KORNJAČE (3): U susret kajmanu 08/03/2017
SRCE KORNJAČE (2): Sve će istruliti 02/03/2017
SRCE KORNJAČE (1): Ka čistom zraku 13/02/2017
Proizvođač čudotvornog smeća 05/05/2016
Predsjednik Francuske biće Mohammed 15/04/2015
Poznavanje prirode i društva 17/03/2015
Radi što više, zarađuj što manje (3): Bosna 10/03/2015
Radi što više, zarađuj što manje (2): Meksiko 10/03/2015
Radi što više, zarađuj što manje (1): Amerika 10/03/2015
Čuveno ništa 22/09/2014
Origami jednorog 10/06/2014
Duboki rezovi 03/03/2014
Nestašna trojka: laž, Sistem 1 i slučajnost 06/05/2013
Vozovi-svirači 26/02/2013
Požari po Buenos Airesu 14/11/2012
Šifra za opstanak svijeta 10/08/2011
Put kroz brezov gaj 02/05/2011
Otkrivajući Ulicu Grant i okolicu 15/01/2011
Wilsonovi mravi 28/10/2010

22/09/2014


Čuveno ništa

Nihad Hasanović




Smijeh
Protiv nje su kroz noviju istoriju, naročito od prosvjetiteljstva naovamo, nagonjene bujice tinte. Vrhunski umovi su je razvaljivali kanonadama visprenih i, za svoje vrijeme, ludo hrabrih traktata. Religija, ta drevna varalica, oduvijek se znala praviti nevina. Prebacila bi krivnju na drugog, izmislila kakav proziran alibi koji bi umirio njene poklonike. Ona, vele poricatelji, nikad nije bila tu kad se masakriralo, ona je čista kao gorsko oko, pogrešno su je interpretirali mesnati posrednici zvani ljudi, koji nikako da nauče razumjeti redak evanđelja ili ajet onako kako je zamišljeno u uredu Svevidećeg.


Izvrgavali su je poruzi duhoviti prozaisti i pjesnici, energični duhovi iz doba kuge, branioci senzualnosti. Zaljubljivali su se u dan zato što je takav kakav jeste, a ne zato što mu se smiješi Stvoritelj. Slavili su golotinju i spolne organe, seks, pijanstvo i vulkansku nezaustavljivost uživanja u fešti. Umjesto da črčka o Apsolutu i transsupstancijaciji, uzavrela renesansna ruka bilježi duge razgovore protkane djevojačkim smijehom u lakom hladu maslinjaka. Vjetar provansalskih predvečerja unosi u ljetopise miris luka, lavande, dlakavih pazuha i požara koje su podmetnuli gusari. Osvrćući se na vlastiti život koji više nije u zenitu, Clément Marot u jednom katrenu zaključuje da je ljubav, iznad svih bogova, bila gospodar moje volje. Stihovi iz XVI vijeka.


nula i krunaU našoj eri, u kojoj mlaznjaci paraju oblačke donedavno nedodirljivog kerubinskog teritorija, monomanija i intelektualna rigidnost najproslavljenijih vjerovjesnika izmamljuju humoristične reakcije više nego ikad. Karikature i aforizmi na tu temu cvjetaju. Božjim dekretima i zastrašivanjama s nebesa suprotstavlja se odlučnost smrtnika da sam sazrijeva na sopstvenim posrnućima. Da se kaje i koriguje ne nadajući se zagrljaju hurija, ne strahujući od džehennema, koji kao da su isfantazirali najveći sanjari među sadistima. U kampanji protiv religije učestvuju parodični filmovi i stripovi, monolozi stand up komičara, dokumentarci i videouraci snimljeni špijunskim kamerama koji raskrinkavaju nepodopštine sveštenstva. Širom interneta demontiraju se propovijedi mesija i svetaca koji su istinu tražili u samomučenju.


Na udaru su kler i majstorstvo s kojom ti monopolisti morala uspijevaju da se nametnu stanovništvu. Da probude u njemu interes za restauriranje tegobne srednjovjekovne svakodnevice. Uvjeravaju medije i svoje ovčice u sopstveni značaj kad god treba dati sud o nekom kamenu spoticanja. Politika? Njih se pita, oni upućuju narod za koga glasati na opštinskim izborima.


Bar je tako u Bosni i Hercegovini, u ovom mileniju koji tek izniklim zubićima još istiskuje mlijeko iz sisa prošlog stoljeća. Tri domaća, lažno skromna monoteizma petljaju se u sve. Ekonomija? Starina u kaftanu vazi o lihvarskoj metodologiji cionističkih kreditnih fondova. Međutim, ne grize ga savjest što mu se redovni mjesečni dohodak isplaćuje iz federalnog budžeta koji je, kao uostalom i kompletna globalna ekonomija, do guše ogrezao u logiku kamatnog poslovanja.


I nemoj slučajno da ga kritikuješ jer bi te mogao proglasiti "islamofobom". Nema govora, etiketa domišljato skovana. Kao da se samo po sebi podrazumijeva da se islam mora doživljavati onako kako se doživljavaju lijepa kraška polja i snena laguna, a ako ti je zazoran, obrati se psihijatru koji će ti uz Allahovu pomoć izliječiti fobiju. Tako je to: jedni se boje otvorenih prostora ili visine ili pudlica, a drugi islama, pa neka se tabletama izvedu na Pravi Put. U gorem slučaju, dobro razmisli o balističkim i pirotehničkim proračunima mladića koji baš i ne trpe neslaganja. Njih vrijeđa kad drugima nije sveto ono što je njima. I šta preostaje neistomišljenicima? Ili autocenzura ili da gurnu glavu u torbu.


Osim o kamatama i drugim bankovnim pomagalima, teolozi brigu brinu i o tuđem braku. Ne tako davno simbolika kravljeg ludila ih je poticala da, pozirajući za medije, trljaju brade i predaju se tananom likovanju.


U drugim prilikama, na seoskim turnejama, vjerski službenici odjeveni u staromodne halje poučavaju puk kako da imenuje novorođenčad. Pametuje se o modalitetima pokopa i konzumaciji bezalkoholnih gaziranih pića. U principu, duhovni potomci paleolitskih vračeva mršte se na sve što se njima doima novim i stranim. Opsesivno potenciraju opasnosti od abortusa, homoseksualizma, eksperimenata s matičnim ćelijama. O svemu tome rado popuju na televiziji i radiju, pod okriljem teze da bi bez njihove didaktike svijet propao grcajući u porocima i krvožednom neznaboštvu.


Dok čavrljaju ptice selice
Portparolima Boga posebno su mile aporije kao što su nacionalni identitet ili nacionalni interesi, koncepti o kojima nam ni Muhamed ni Krist ne zavještaše nijedne jedine rečenice. Razumljivo, budući da u njihovom vaktu pojam nacije još nije bio izmišljen. Ali kad se treba uzdizati ideja patriotizma, vjerski velikodostojnik rado grabi mikrofon. Onda, čas otvoreno, čas izokola, sije odbojnost prema onima koji se ne klanjaju istom imaginariju kao njegovi sunarodnjaci. O svom krdu ima štošta reći osornim, bespogovornim tonom. Glas mu ni sekund ne zatreperi od sumnje uprkos tome što govornik obično nema pojma o kambrijskoj erupciji života, politologiji, Braudelu i istoriji civilizacija, međunarodnom pravu i gramzivoj eksploataciji prirodnih resursa diljem planete.


Ne obazirući se na nadnacionalne poruke novozavjetnih parabola ili kuranskih stihotvorenija, otkriva publici onog elementarnog sebe: lako zapaljivog šovena, zajapurenog i nedokaznog nacionalistu, koji je u svom zavičaju u nekom krajiškom dolu milion puta osluškivao čavrljanje ptica selica, ali se nijednom nije zamislio nad njihovim kozmopolitizmom. Okuražen uputstvima iz Udžbenika nad udžbenicima, koji uostalom tumači kako mu volja, pozivaće po potrebi i na rat, samo da bi se nacionalni duh i tradicija zauvijek očuvali. Neće ga pokolebati informacija da se očuvati ne može ni nešto tako grandiozno i otporno kao što je kosmos, koji se, uče nas i Heraklit i astrofizičari, neumoljivo transformiše. (Fer je napomenuti da i među uposlenicima religijskih kartela tu i tamo zablistaju pozitivci, čak izvanredni, uglavnom u nižim slojevima hijerarhije. Koliko god to zvučalo nevjerovatno, i u moru kukolja nikne pokoja stabljika žita. Ipak, iznimke ne uljepšavaju bazični ton, kričav, neugodan, koji se odašilje sa tih čudnih njiva.)


Koliko je opasno dodirivati suprugu u menstruaciji? Pod kojim uslovima se orođavati s inovjerkom? Da pogubimo ili ne ratnog zarobljenika? Kojom rukom jesti, istočnom, zapadnom, sjevernom ili južnom? Popovi i njihovi muslimanski ekvivalenti zavire u Jednu Jedinu Knjigu i gle, tamo uvijek iščeprkaju odgovor koji im treba. Odatle se vade truli diktati upućeni puku, savjeti koji najčešće ne idu ispred svog vremena, preziru novìne i slobodu, žensku pogotovo. (Uzgred, ako se ovdašnje tri vodeće religije zalažu za ravnopravnost svih ljudskih stvorova, kada će na čelo islamske, katoličke ili pravoslavne mašinerije već jednom doći žena?)


Gotovo po pravilu, upute klera su samo prepakovani proizvodi robovlasničkog i feudalnog razdoblja - roba iz jedne spore prošlosti u kojoj parna mašina, autocesta, frižider, mikroprocesor nisu imali priliku da preoblikuju međuljudske odnose.


Indoktriniranje kroz radost
Svećenike se sluša s pretjeranim poštovanjem, bez obzira na njihovu suženu optiku koja, otpušemo li pljevu satelitskih knjižica, egzegeza i filozofskih džidža-midža, počiva na samo jednoj bibliografskoj jedinici. Dosta domaćih novinara cijeni blagoglagoljive teologe i vjerske savjetodavce. Podilazi im. Emisije se režiraju tako da predavanja gostujućih mantijaša djeluju kao neporeciva gledišta na uslugu zabludjelima. Mišljenja uglednikâ okrunjenih ahmedijom imaju protekciju. Njihov komplet metafizičkih igračaka se ne provjerava. Validnost literature koja ih baca u euforiju stavlja se pod znak pitanja iznimno rijetko. Ne poklanja se pažnja lekcijama iz istorije: pozivajući se na psalme, poslanice, sure, profesionalni dušebrižnici odvajkada opravdavaju sklerozu vlastitog duha. Maglovite izreke mrmljaju se u čast okamenjenim svjetonazorima, ali i prizemnim, kratkoročnim ciljevima, koji se lako zagnoje u neizrecive gnusnosti.


Hvalevrijednih izuzetaka među klericima je, ponavljam, bilo i ima ih i danas. Samo, da li je njihov tas u vjerskom establišmentu ikad pretegnuo? Čak i ako je dolazilo do prevage, ako su te epizode katkad i zaživjele u prošlosti, zasjenila su ih divljaštva kojima istorija, prije svega istorija religija obiluje. Sudimo li po njihovim sloganima, religije bi trebale izgarati u iskorjenjivanju nasilja, i to u mjeri u kojoj je posao arhitekata da projektuju zgrade. Ali istorija arhitekture, normalno, nije istorija rušenja, već građenja. Niti je u biti avioindustrije da proizvodi avione koji stalno padaju. A ni voćari ne uzgajaju stabla koja rađaju bombama.


Još malo o ulozi pravednica i poštenjaka u teokratskim organizacijama. Proporcije ne idu u korist tih unutrašnjih disidenata: na svaku mrvu njihovog humanitarnog rada i etičkih podviga ostale radne kolege istovare barem kilogram otrovnog šljunka. Siju, drugim riječima, međureligijsku nesnošljivost i antirazumske toksine.


Skeptičnom razmišljanju pastve revno se krešu grane. Tipovi u odorama pridobijaju poštovaoce proizvoljnim pseudoargumentima, na koje i inteligentne osobe nasjedaju sa zapanjujućom popustljivošću. Podozrenje još žutokljunih vjernika se nipodaštava i osuđuje. Tokom ispiranja mozgova u vjerskim školama, džamijama i crkvama, nije dobrodošao otpor prema ubleharstvu koji svako ko drži do sebe iskazuje redovno na poslu, ulici, na pijaci. Ove trešnje su med medeni, kazaće prodavac na tržnici, a ako samo povjerujete na riječ i ne otvorite oči, ne provjerite šta se dublje krije u očaravajuće crvenoj hrpi, moglo bi se desiti da kući donesete kesu punu ucrvanih i bezukusnih hašlama. Ali naravno, otvorićete oči jer se o vašim parama radi. Postupićete suprotno od onoga što se čini u bogomolji dok religijski komesari predu o politici, domoljublju i ginekologiji poigravajući se emocijama i strahovima auditorijuma.


Indoktriniranje zna biti i prijatan, čak veseo proces: korak po korak, pobijede na kraju humor i srdačnost elokventnih vjeroučitelja, druželjubivih, bucmastih ljudi iz naroda. Nakon njihovog rumenog i nasmiješenog djelovanja na um nekog sumnjala, od nevjerice ne ostane ni izdanak. Stara je istina da se religija utoliko lakše utuvljuje u glavu ukoliko je kandidat mlađi, u dobi kad krošnja još nije narasla dovoljno visoko da je žirafa ne može obrstiti.


Igra se često i na kartu rodbine koja slavi iste svetkovine ("ne budi izrod"). Manipuliše se osjećanjima kolebljivaca da bi ih se zavrbovalo. Slatkorječivo im se sugerira da je dotična vjera vrednija od neke druge, pa makar za nijansu, a) zbog toga što promovira blaženu djevicu i božićne kolače, b) što ima krsne slave i časti te čašicom rakije na pogrebu, c) ne siječe Boga na tri kriške, a za Bajram sirotinji daruje kurbansko meso, d) što je to vjera naših predaka. Prešućuje se pritom da su preci tih predaka nekad davno ginuli za jednu drugu, zatrtu vjeru - vjeru svojih predaka.


Nije beskorisno razmisliti makar minut o ruinama hramova sazidanih mnogo prije nego što su izumljeni Adam i Eva. Da su religije trošne, dokazuju talismani pronađeni u grobnici bezimenog pretpotopskog vladara. Oni nam šapuću da sveopšte povjerenje u magično dejstvo nekog prekrasnog znamenja od morskih školjaka dođe i, kao Halleyeva kometa, prođe.


Uprkos tim poukama, regularni vjernici smatraju da je njihova religija kvalitetnija i pametnija od drugih, barem zbog neke skupe, stare dlake ili mošti, zbog ofarbanih kuhanih jaja ili zlatnog doba Andaluzije.


Pristojan, tolerantan pobožnjak će ustvrditi da je u svim vjeroispovjestima jednako udobno. Praksa ga, međutim, pobija. Naime, on sam se ne ponaša u skladu sa sopstvenim tvrdnjama. Da drži do njih, valjda bi danas bio kalvinist, sutra šiit, prekosutra hindus. A četvrti dan bi možda odlučio da se, sluđen tolikim prešaltavanjima iz jedne transcendencije u drugu, izigra na ringišpilu. Da vrišti u vozu smrti prije suicidalnog skoka iz vagona i uz gorko žaljenje zbog sopstvenih zabluda. Šta ga je koštalo da se strogo držao svoje, a barem suptilno potcjenjivao druge vjere? Da je naglabao u krugu obitelji i dragih rođaka o savršenstvima jedne grane monoteizma koja im je od malih nogu usađivana u glavu? E da barem nisam, cvili dok iskače iz rolerkoustera, minimizirao sve te bajne beskrajne razlike između konfesija, ta nesavladiva razmimoilaženja koja su podloga tolikim strastvenim raspravama o nošnjama, plesnim koracima, polifoniji, jelima, graditeljstvu, arabeskama, oblicima pojedinačnog i organizovanog kriminala. Musliman osjeća svijet na jedan način, hrišćanin na drugi, a idolopoklonik na treći i ta tri senzibiliteta se dodiruju samo na marginalnim tačkama - oh, kako li sam to mogao negirati?, zaključuje žureći u slobodnom padu ka tvrdoj zemlji koja će najzad umiriti sve frustracije.


Iz pera picajzli
Na diferenciranju religija najagilnije se radi u razdobljima temeljnih političkih kriza. Podesno tlo predstavljaju neimaština, loše zdravstvo i preniske penzije (poznato?). U tom ambijentu jača strah od ponižavajućeg umiranja i pasje smrti. Sveštenici tada intervenišu kao prva pomoć nudeći placebo, palijative i proteze od ničega. Većina njih se vjerovatno tješi da, širenjem vjere, smanjuje obim šejtanskih poslova na odabranom teritoriju. Dok je propagiraju, moraju insistirati na osobenostima svoje konfesije, u suštini beznačajnim, ispraznim. Inače, kako drugačije uvjeriti žrtvu da joj je isplativije prigrliti ciljanog boga, a ne nekog drugog? Namjerno ili ne, unose tako u skrušena srca netrpeljivost, neistine i predrasude. Mentalni virusi se vremenom odomaće u moždanoj masi, a šta će napraviti poslije inkubacije, hoće li jednog dana izazvati krvoproliće ili mu zdušno doprinositi, nije predmet ozbiljnih razmatranja.


Masovni bogomoljački pokreti, prvenstveno oni koji drže do lika i djela Abrahamovog, ne zaslužuju ni bronzanu medalju za moralno zalaganje. O opštem učinku kroz povijest je riječ, a ne o sporadičnim sevapima pojedinih fratara, misionara, igumana, imama. Ti će iz teističke literature odabrati ono što im paše, što podebljava, armira njihove etičke stavove, izgrađene mimo uticaja religije. Zloćudne elemente iz Gospodovih komunikea će zanemariti, prešminkati. Po svemu sudeći, oni se ne bi odrekli svojih vrlina i da su ateisti.


Podržavaju li religije borbu protiv ksenofobije i stimulaciju radoznalosti? Uglavnom formalno. Zauzvrat, gigavati umne energije vijekovima su rasipani na cjepidlačka komentarisanja Objava. Učenjaci su pisali o značenjskim kovitlacima teksta ovjerenog, priča se, Božjim dahom. U tu svrhu, prigodnu terminologiju su razvijali i zvučne izraze kovali puštajući da im misli metastaziraju u nerazumljivost. Jedva primjetne aluzije meleka i protubludna naravoučenija Gospodova pištala su s papirusa i pergamene. Preklinjala su, slovo po slovo, da ih se rastabiri u miru radne sobe gdje svijećnjak na stolu nikad nije podsjećao na lomaču, pero na koplje, mastilo na krv, hartija na stratište. Picajzla nije marila, picajzla je posvećenički pročešljavala jezičke zavlačke legende o spavačima ili Sodomi i Gomori.


Prohujaše tako stoljeća a da se u međuvremenu ni za mikron nije uznapredovalo u tumačenju. Sivkasti frakcionaši su previđali ono što im je mrsko u Kur'anu, a hvatali se za formulacije iz istog izvora koje idu na ruku političkim atentatima i terorisanju nedužnih. Tirkiznoplavi su slavili ono što ih je u mnogoštovanim spisima poticalo na filantropski angažman, a zatvarali oči pred defileom pokoljâ kojima se Stari zavjet naslađuje. Ne zaboravimo ni kafene sa žutim tufnama: ti su iščitavali apokrife objašnjavajući Boga i njegove planove iz potpuno drugačijeg, revolucionarnog rakursa. I tako unedogled - hereze i sekte su se kotile u najraznovrsnijim bojama, od infracrvene do ultraljubičaste.


Na nepristrasni sud filologa i autsajderskih knjiških moljaca osvrtao se malo ko. Vjernici ne trpe da se njihov najvoljeniji vademekum trpa u trivijalnu oblast svjetske književnosti. Oni i previše očekuju od jedne ostarjele, živčane knjige, koja nema kondicije za mnoge teške uzbrdice.


Muljaža sa dionicama
Kada se Hitler dočepao vlasti, kakve je naputke izdala Biblija svojim pristašama? Je li se kršćanstvo namučilo da zaustavi antisemitsku freneziju u Evropi pod jarmom Trećeg Rajha? Savjest, empatija i čvrsti moralni principi naveli su značajan, ali ne i natpolovičan broj crkvenjaka na junačke poduhvate koji su spasili brojne jevrejske živote. Pored drugih slučajeva, istoričari izdvajaju požrtvovanost protestantskih pastora u istočnoj Francuskoj, u lionskom kraju i Sevenskom gorju. Mučaljivi humanisti s nepristupačnih brda, neki i ispičuture kvrgavih šaka. Heroji nenasilni. Saosjećajni. Srčani. Na njih valja podsjetiti kad god se traži protuteža opštenarodnom oportunizmu u godinama gasnih komora. Ipak, napravimo li u duhu panoramski snimak Drugog svjetskog rata, priznaćemo da se crkveni funkcioneri, prije svega oni elitni, nisu pretrgli u kontriranju politici rasnih zakona. A zar zagovarateljima Isusovih imperativa nije glavni zadatak da se požrtvovano odupru mržnji?


Nadalje, arapski i osmanski imperij proširili su se i održavali uz poj mujezina. Rijetko se navodi da su uzvišeni versi tog poziva na molitvu ćarlijali nad nebrojenim leševima pokorenih, silovanih, iskasapljenih. Uopšte uzev, islam se pokazao u najmanju ruku ravnodušnim prema svirepoj trgovini robljem u područjima Afrike kuda su svojevremeno galopirali maurski osvajači. Takođe, nije evidentirano da je iz džamija provalio neki superval kuranske dobrote kao prevencija od genocida nad više od milion Armena godine 1915. i 1916. Za pokolj se okrivljuju mladoturci. Što se tiče pravoslavlja, ne moramo se otisnuti daleko ni geografski ni vremenski. Samo prije dvije decenije, uz Sinodov amen sveštenici su se takmičili ko će teatralnije blagosloviti jednu besramnu vojsku, brezovu metlu etničkog čišćenja. Starostavnim ritualima sokolili su pješadince, diverzante, tobdžije, koji će Podrinje opustošiti paljevinom, zvjerstvima i, opet ta strašna riječ, genocidom. Ko se od tih eksperata za obrede ikad posuo pepelom zbog Srebrenice, Prijedora, tercijarnih grobnica, snajperima pobijene sarajevske djece? Pa makar jedan pokajnik da zapliva uzvodno? "Srpsku duhovnost", u istoimenoj satiričnoj pjesmi, Tomislav Marković definiše kao "autobus koji vozi zarobljenike na gubilište u Potočarima".


Zavisno od stanja u društvu, od Zeitgeista, od privrednih, političkih, klimatskih i sijaset drugih faktora, religije se odaju beščašću u različitim dijapazonima. Tim zastranjenjima pozabavila su se sitničava i iscrpna poglavlja nekih publicističkih i naučnih djela. Količina agresivnog jednoumlja i zločina s pečatom krsta, križa ili polumjeseca zaprepašćuje utoliko više što muškarci za propovjedaonicama poručuju narodu da istraje u činjenju dobra. Kako ko, jedni se u besjedama više usredsređuju na praštanje ili žrtvu, drugi na toleranciju ili ropsku pokornost, ali svi deklarativno zagovaraju mir među ljudima.


Agitujući za tu stvar, razmeću se poetskim figurama i orgazmički iskolačuju oči, deklamuju citate iz evanđelja, hadise, poslovice s obiljem metafora uzgojenih u svijetu poljoprivrede i stočarstva. Iz svojih govora prognali su suvislost, ali ih zato ukrašavaju anegdotama iz života uzoritih dogmatika. Taj i taj odnos nekog osobenjaka prema kamili ili magarcu objašnjava taj i taj problem modernog, otuđenog čovjeka. Promotori religija ponegdje uznemire slušateljstvo pauzama premudre šutnje. Na radiju ćete čuti i kako se tokom izlaganja nadmoćno smiju ti najbizarniji od svih budžetskih korisnika u BiH.


Rezultati uvijek istih, dosadnih kostimiranih performansa kojima duhovnjaci zamajavaju vjernike u svetištima, na trgovima i grobljima redovno razočaravaju. Tako nije od juče, tako je već stotinama, hiljadama godinama, od dana kada je ovaj ili onaj nazoviprorok, nerijetko sa simptomima padavice ili podvojene ličnosti, pridobio potlačene da ga slijede u njegovim uobraženjima. Patnike željne, u osnovi, socijalno-ekonomskih reformi, više kruha a manje suza, uvjerio je da kontaktira sa direktorom univerzuma i njegovim letećim birokratskim aparatom.


Ali ako je u početku bilo nekih društvenih šokova koji su svjetini probudili nadu u podnošljiviju, manje surovu, manje plačnu egzistenciju, religijska učenja su u nastavku samo povećavala generalnu nesreću čovječanstva. Ubijala su volju za buntom protiv bijede, stvarala tektonske rasjeline između pripadnika različitih konfesija. Grafikon se katkad trzao prema gore: bilo je lijepih ekumenskih tendencija i ustanaka protiv izrabljivača, vjerske skupine su se povremeno podnosile bez uzajamnih klanja. No, krivulji koja ilustruje postignuća religija oduvijek je bilo draže gmizati po negativnim, mračnim kvadrantima koordinatnog sistema.


Čovjek se zapita kako to da je kler uspio zadržati ugled uprkos tako beznadežnom skoru. Jedna od tajni zanata je, nema sumnje, muljaža sa duhovnim dionicama bez pokrića. Trustovi pod vodstvom vjerskih poglavara štancaju ih u enormno visokim tiražima. Stotine miliona, milijarde akcionara očekuju da im se ulaganja višestruko isplate post mortem. Međutim, nijedan grob još nije progovorio o situaciji na ahiretskoj berzi. Tjeskoba iščekivanja: još od djetinjstva investiraš u zagrobne projekte, a niko da izvoli navratiti iz rajskih vrtova i konačno potvrdi glasine o medu i mlijeku, o bisernim izvorima, o djevicama zaduženim da se povazdan seksaju sa pokojnicima.


Alhemijski pripravci
A rake neće da progovore, za inat. S druge strane, gura se pod tepih činjenica da su se religije toliko puta obrukale pod pljuskovima originalnih ideja, nastalih često spontanim putem i popraćenih znanstveno-tehnološkom nadgradnjom. Događale su se promjene i obrnutim smjerom: prvo neki genijalan pronalazak, zatim svježa razmišljanja o ustroju svijeta. Gromobran je, recimo, natjerao Boga da promašuje po zadatoj šemi. Pripitomljene su munje koje su dotad spaljivale minarete i zvonike u znak upozorenja na bujanje grijeha u nekom ubogom, izgladnjelom selu. Gospodar svjetova se u izvjesnoj mjeri pokorio svome podaniku, Benjaminu Franklinu, ali i svakom ko bi na krov instalirao Amerikančev izum, taj prosti komad metala, usmjerivač Božje volje.


Isto tako, nagli preokreti na dvoru i u državničkim palatama, višegodišnje suše, visoki ili nikakvi prinosi žita, smjene oskudice i obilja osporili su prognoze i najnarcisoidnijih proroka. Naučavanja zapuštenih, samozagledanih asketa su, glasila bi presuda, previše kruta i jednostrana. Ne korespondiraju s kaleidoskopom stvarnosti koji se stalno mijenja u sve neobičnije mozaike.


Umjesto da se bogoslovi svih fela zbog svega ovoga duboko zabrinu, postide i ušute makar na par stotina godina, oni se ne predaju. Na časovima vjeronauke u javnim školama kod nas, osnovnim i srednjim, indoktrinacija se učenicima podmeće kao obrazovni proces. Vjeronauci, tom koktelu teatra, folkloristike, esencijalnog nacionalizma, književne interpretacije i zastrašivanja, svakako nije mjesto u ozbiljnoj školi. Vjeronauka, koja je u stvari pozorišni komad, izdaje se za školski predmet.


U dobrom dijelu svijeta, vijekovima se vodila borba za laicizam, strahovito teška. U mnogobrojnim krajevima, pomenimo sjevernu Afriku, Bliski i Srednji Istok, ona još nije okončana, dok je ishod neizvjestan. Kakva-takva, Bosna i Hercegovina još uživa u blagodatima političkog modela koji odvaja vjeru od državnih institucija. Ali ovih ponižavajućih postdejtonskih godina polako se steže obruč oko tog slobodnog teritorija, u sklopu tihog pozicionog rata. Stanovite efendije koje svoj život shvataju kao pripremu za posthumnu seobu u neke izmaštane krajolike žele okupirati jedan komad vremenske dimenzije u Sarajevu i šire. Namjera je da ramazan preplavi šetališta, barove, parkove i festivale ograničavajući načine kako će se iskazivati radost, ljubav, glad i žeđ. To je samo jedan od primjera grubog nametanja religije, u ovom slučaju islama, koji posljednjih desetljeća kao da čupa kose širom zemaljske kugle samo zato što mu se ne priznaje prvenstvo u ama baš svemu.


Nastava vjeronauke spada u jednu drugu, suptilniju kategoriju aktivnosti. U svojstvu vjeroučitelja, moraš, u prvom redu, pred učenicima nastupati sa stanovišta da tvoja omiljena, kultna knjiga, prozna ili stihovana, sadrži konačno znanje. U razredima to nije teško izvesti. Teren su obično već pripremili brižni roditelji, dobri didovi, dede, nane i bake otrovavši djecu religijom zajedno sa slatkišima još u predškolskom razdoblju, tako da ona kasnije ni ne razbijaju glavu zašto se izjašnjavaju kao pravoslavci, katolici ili muslimani: to im je usađeno, jednostavno je tako, kao što je neko naučen da jede pseće meso ili pečene kukce, a drugi da ih se gadi - pitanja se ne postavljaju.


Obraćajući se đacima, vjeroučitelji oblače u preveliko ruho mitove o postanku svijeta i ljubavnom paru sa smokvinim listom preko međunožja. Od književne materije Kur'ana i Biblije izrađuju se alhemijski pripravci za koje se tvrdi da razbistruju geološke, biološke, kozmološke i sve druge vrste smutnji. Pritom se po običaju, uz buđavu nekompetentnost, ismijava učenje o evoluciji, koje potkrepljuju himalaji opipljivih dokaza. Lupeta se o demaskiranom Darwinu i tobožnjoj "karici koja nedostaje". Olako se prelazi preko stava da se starozavjetni i musafski tekstovi o Stvaranju ne mogu pohvaliti nijednom jedinom karikom koja bi potvrdila da su istiniti.


Najzad, mora li se naglašavati da je svaki mit fikcija, literarna krparija čiji se šavovi vremenom zakamufliraju? Da, kao takav, ni na opštinskom sudu ne bi izdržao kritičko kljucanje od strane temeljitog i nepotkupljenog vještaka? I očekivati onda da taj materijal bude konkurentan u trezvenoj raspravi? U XXI vijeku smo, a ne u jutru civilizacije, kada su filozofi doklesavali osnovne principe logike. Kako prevazići fundamentalne predrasude o prirodi, vaseljeni i čovjeku koje se od davnina njeguju u bogomoljama, nikada nije bila programska preokupacija ni uleme ni hrišćanskih prvaka. Da je Sveta Stolica blagovremeno potamanila Kopernika i njegove pristaše, kako bi danas izgledao atlas svemira? Nije isključeno da bi Sunce i dalje trčkaralo oko nekakve pljosnate Zemlje.


Fovizam
Pregršt neslavnih događaja iz bliže i dalje prošlosti ukazuje na kočničarsku prirodu religije. Dašta, nije svako kočenje štetno. Ali religije pritišću kočnicu uglavnom kad ne treba i tako manijački da putnici redovno prolijeću kroz šoferšajbu. Nemoguće je popisati sve nesreće kojima je kumovao vjerski konzervativizam.


Zagriženi vjernik se zbog tog bilansa neće pokolebati. Rutinski će se braniti izjavom da je religiju nepošteno okrivljivati za zločine, objave sadrže nedvojbenu poruku dobra, mira, ljubavi, jedini krivci smo mi budući da bukvalno razumijevamo i nestručno primjenjujemo besprijekorne Božje propise. Besprijekorne? Pročitajmo od korica do korica Kur'an, pročitajmo Bibliju. Koliko samo ima kontradikcija, nejasnoća, gnjeva, krvoločnosti, mizoginije u tim tekstovima koji izigravaju nosioce suštinskih istina. Koji bi dijelili pravdu.


Nije onda nikakvo čudo što toliko raznovrsnih pojedinaca, od diktatora-silovatelja do redovnica rasplakanih nad otpalom laticom tratinčice, isisava inspiraciju iz, kako ih zovu, svetih spisa. Upravo zbog svojih nedorečenosti i protuslovlja, te publikacije će uvijek moći da posluže kao manifest nekim novim krstašima i bombašima samoubicama. Kako njima tako i najmiroljubivijim čovjekoljupcima. Pa advokati pronalaze nedosljednosti u kudikamo jasnijem, koherentnijem pismenom materijalu. Zauzimajući se za mafijaše na sudu, otkrivaju trule daske u zakonskim aktima koje su, u nekoj organizovanoj demokratskoj državi, prije izglasavanja na skupštini protrijebile stotine eksperata i parlamentaraca.


Neko će prigovoriti da se ovdje vrlo ozbiljna tema kakva je Božja riječ pretresa neodgovorno i suviše grubo. Predbaciće mi se da dajem paušalne ocjene i miješam babe i žabe, da koristim prejake boje i ne obazirem se na filigranske šare, ali šta mogu kad više volim fovističko od fotorealističnog slikarstva (mada i tu ima izuzetnih ostvarenja). Mnogim spiritualcima sigurno bi bilo milije čitati neku intelektualno pedantnu tipkariju koja ne rezultira nijednim "za", nijednim "protiv", nikakvim novim pozicioniranjem.


Učini li se žešći misaoni pomak u kritici religije, čuvari duhovnog poretka žurno pušu u vuvuzele i upozoravaju da je na djelu "agresivni ateizam". Kao i "islamofobija", ta odrednica nosi jaku propagandističku notu. Neadekvatna je, čak kukavička, a odnosi se na nesputano odbacivanje religije riječima, faktografijom i smijehom kroz satiru, parodiju i druge vidove komike. Ponekad se na Zapadu, a u ime humanizma koji odbacuje moralni i bilo kakav drugi autoritet imaginarnih stvorenja, poduzimaju i nenasilne društvene akcije. Neugodno je sve to za vjernike koji su inače naviknuti da se njihova religija ne preispituje, da se, u najgorem slučaju, sudara sa blagim disonancama, jedanput svake prestupne godine.


U pitanju je komfor koji se od iskona održavao sistematskom trijažom crnih ovaca: blasfemija i njuškanje po temeljima teologije kažnjavani su najbarbarskijim smaknućima pred publikom. (U Iranu i Saudijskoj Arabiji ta se tradicija još njeguje.) Nevjerne Tome se zaplašivalo i likvidiralo sve do juče. Tako je teror usađen u crvena krvna zrnca, ukorijenila se predrasuda da religije treba ispitivati onako kako se hoda po neoznačenom minskom polju - uz obilato znojenje, opreznim i što lakšim korakom, da se ne bi odletjelo u zrak. O njima nikad nije dolično diskutovati s objektivnošću kakva odlikuje neku analizu komunističkih devijacija, neoliberalizma ili bolonjskog procesa.


Kad se već dotaknuh komunizma, vrijedi kazati da su u SFRJ organizacije jednobožaca stenjale pod preteškim salom partijskih harambaša. Doduše, nisu iskorjenjivane, režim ih je trpio i gladio čeličnom četkom. Nije im bilo lako. Zbog toga se i dan-danas lukavo samožalijevaju. Pali se alarm čim se zucne da su nepotrebne društvu, da propovijedanje religije može biti hobi ali ne i profesija, da ih treba skinuti sa javnog budžeta ili za početak makar prepustiti poreznom obvezniku da sam odluči gdje će završiti sporni procenat novca uplaćenog državi: u blagajnama vjerskih institucija ili, na primjer, u fondu za izgradnju astronomskog opservatorija ili, pak, u kasi doma za siročad.


Klerici promptno reaguju kad god se dovedu u opasnost njihova namještenja i plate, kako i priliči svakome ko živi od hljeba, a ne od praznih priča o Bogu. Da podgriju atmosferu, počnu se živo sjećati mučeničke plovidbe svoje starije sabraće po crnim valovima Udbinog mora. Na seoskim okupljanjima uzbunjuju plebs. Čuvajte se ateizma, opominju, on može poroditi još ledenije gulage, još golije otoke, još montiranije procese još mlađim muslimanima. U ovim govorancijama uvijek se prešućuje robusna činjenica da se ateizam u istoriji mišljenja pojavio puno prije i Marxa, i Muhameda, i Isusa. Ali da bi se to saznalo, treba ugasiti televizor kada se na ekranu ukaže budaletina caklećeg pogleda koja vjeruje da je sva mudrost svijeta sabrana u jednoj knjizi. I čitati, čitati raznovrsno, tako da um vozi slalom, umjesto da leži nepomičan u snijegu, zadovoljno se prepuštajući toplini bijele smrti.


Nedostatak volje za samoedukacijom opaka je bolest, ubija postepeno i gotovo neprimjetno, nalik dijabetesu. Da nije nje, pročulo bi se već jednom da konstitutivna lektira islama i kršćanstva vrije od jezivih gledišta o nevjernicima, neznabošcima, otpadnicima od vjere. Takvima se predskazuju najstrašnije muke u paklu, a nije baš da im se priželjkuje prirodna smrt na ovom svijetu, pa momci laki na bodežu i obaraču neka odluče šta će, bili selefije ili ne.


Poštovati nasilu?
Blistava pera, i novinarska i književna, čak i na ljevici, odnosno njenim preostalim dronjcima, pokušavaju opravdati te stare, šepave napise, te ofucane patrijarhalne proglase protiv života, protiv radoznalosti, protiv invencije, razvlačeći čitateljima pamet na devetsto devedeset devet načina. Naročito Kur'anu a priori povlađuju - pristup koji, u većini slučajeva, predstavlja samo lice medalje. Na naličju su bojazan od zamjeranja ili egzekucije, neobaviještenost, konformizam. Stoga se, prije nego što krenu u štampu, misli steriliziraju, potkraćuju, pincetom čupkaju, otupljuju. Jer moraš paziti da ne povrijediš baršunaste nerve vječno razdražljivih vjernika. Moraš dobro paziti pošto oni uzimaju zdravo za gotovo da njihova uvrijeđenost treba biti mjerilo i orijentir u debatama o islamu. A uvrijede se ne zato što si ih opsovao, oklevetao, što si ih poistovjetio s nekim govedom, već zato što si glasno i jasno rekao da ti je njihova religijska doktrina neuvjerljiva, zastarjela, nazadna, sramotna, plitka. Ali oni su ubijeđeni da im, u najbolju ruku, duguješ izvinjenje. Po njima, islamu se mora upućivati veće poštovanje od onoga koje su kršćanstvu uskratili montipajtonovci, kreatori South Parka, Marylin Manson i čitave regimente bezbožnih karikaturista, književnika i filozofa. Podvucimo da se radi o ovovjekovnim stvaraocima koje zbog njihovih stavova niko nije ni proganjao ni bičevao ni objesio.


Da muslimanski svijet promatraju u svjetlu univerzalnih ljudskih vrijednosti, intelektualcima relativistima ne pada na pamet. Doživljavaju ga samo kroz prizmu kuranskih vizija, nikad internacionalizma, praveći se da ne vide divovsku ideološku zvijer pod zastavom Muhameda. Međutim, čim im zapne za oko neki antireligiozni članak, spremno se obaraju na njega žustrim jezikom, traže dlaku u jajetu i prepadaju vas da na zlo sluti toliki animozitet prema besramnoj privilegiranosti nekolicine knjižurina. Smeta im što tzv. agresivni ateizam sebi uzima za pravo da slobodno secira i humorom zalijeva jednu tvorevinu uma, ni perfektnu ni svetu. Daleko od toga da apeluje na bilo kakvu formu nasilja. Ne namjerava otimati putničke avione ili ubijati maratonce eksplozivnim napravama od ekspres-lonaca. Ne dolaze u obzir ni spaljivanje nepoćudnih, ni linč, ni amputacija udova, ni kamenovanje preljubnica na stadionima.


Mi imamo lijek
Jedna od mogućih zamjerki je da sam zakinut i pameću i osjećanjima i šestim čulom, zbog čega nema šanse da pojmim koliko nam je religija važna. Trebao bih znati da, preko svog utemeljujućeg zakonika uvezanog u kožu, ona ne propisuje samo kako živjeti i umrijeti, već operira u puno većem opsegu. Napaja se na zdencima neprozirnim i tajanstvenim, hrani se apsurdom, nelogičnostima i prkosom. Svoju bitnost ovjerava kroz misteriju i ljepotu iracionalnog, kroz snove i urlike pune dubokog značenja, kroz čudesne reanimacije mrtvih i nevjerovatne peripetije u režiji Proviđenja. Tvrdi se da okrutni kapitalizam i tehnološki noviteti, naročito oni na struju, odvlače ljude u egzistencijalnu prazninu, besciljnost, dehumanizaciju, u osiromašenje duhovno i materijalno. Ali mi imamo efikasan lijek protiv toga, obznanjuju sveštenici. Naši lanci apoteka vam nude pročišćujuće obrede, ceremonij nošenja tabuta, sunet i pričest, maškare i iftarska sijela, hodočašća, kult svetog, miris tamjana i svetosavlje, brojanicu i tespih.


Molitva je takođe nezaobilazan medikament. Ona me održava u životu, kazaće sretnik, ulijeva mi snagu i spasila mi je glavu u sudbonosnom času pred cijevima repetiranih pušaka. (Napomena: da su ga tom prilikom dokrajčili metkom u potiljak, ne bi bio u mogućnosti da molitvu hvali.) Individuama koji je praktikuju ona dođe nešto kao besplatan psihofarmak. Značajno utiče na raspoloženje izvjesnih osoba, ojačava ih u okršajima sa svakodnevnim nevoljama. Na kraju krajeva, od tuđeg laskanja, onog najbanalnijeg, poraste nam libido, a kako tek neće kad šapatom iznosimo neke svoje amandmane na kosmički ustav uobražavajući da će ih anđeli uvažiti i Svevišnjem preporučiti na usvajanje.


Kao i štošta drugo, religijski činovnici taj efekat molitve prenapuhuju i zloupotrebljavaju. Najokorjeliji među njima peglaće nas kako ona može zaobići jednačine o fluidima. Uz asistenciju meleka, držaće proljetne poplave podaleko od čednih domaćinstava. Pripovijeda se i da je u davno doba, kada nije bilo ni videokamera ni istraživačkog novinarstva, neki dobročinitelj u srednjoj Bosni rascijepio ogromnu stijenu popola isključivo verbalnim dejstvovanjem. Za drugog se kazuje da je istom tehnikom dovabio pečene jarebice iz jonosfere.


Narod se povodi za mišljenjem da nekakvi arhaični stihovi, iskreno i propisno emitirani u eter, savijaju kičmu fizike i ekonomije. Pomolite li se Svemogućem valjano i u što većem broju, odlučujući vjetar puhnuće u jedra razvoju malog i srednjeg poduzetništva. Najvažnija predispozicija je, razumije se, da firme ne vode bezbožnici. Na rukovodna mjesta moraju se postaviti skladno formirane, lijepe duše viđene na džumama ili misama, gdje nježni pokreti obrva, migovi i mistični osmijesi određuju puteve kreditiranja i tenderskih dokumentacija.


A ne urodi li molitva plodom, ne padne li pečenje s neba, propadne li biznis, izdahne li kćerka od teške i dugo trpljene bolesti, u tren oka će se naći opravdanje zašto je religija omanula: te da se mrijeti mora jer je božemoj takva sudbina, te da je došlo do proceduralnih propusta prilikom obraćanja Allahu, te da nisu bile odabrane adekvatne dove ili da te grickao crv sotonske sumnje dok si se molila očiju uperenih ka namrgođenim kumulonimbusima.


Jedno loše zajedništvo
Ruku na srce, nije malo vjernika duboko svjesnih da od molitve nema velike fajde, barem ne na praktičnom planu. Iz životnog iskustva izvuku pouku da im je od moljenja tek možda malčice bolje iznutra, ali da bajalice, uprkos tome što opojno teku preko donje usne, ne popravljaju neki vanjski, objektivni problem. Oni su se u religiju uvalili iz najtričavijih razloga. Ne zbog toga što su bili fascinirani dosezima molitve, kićenim ritualima, rotiranjem derviša ili zato što ne mogu oka sklopiti strahujući od vraga i Sudnjega dana. Bogu su se priklonili iz lojalnosti prema roditeljima, užoj i široj familiji, vlastitom narodu, e da se ne bi narušila rođačka sloga, da bi se izbjegle neugodnosti za blagdanskom trpezom, na sahranama, da bi upražnjavanje vjerskih formalnosti proteklo glatko.


Tek šačica tih povodljivaca je proučila statut i program stranke u koju su se po inerciji učlanili. Ostali su, takorekuć na neviđeno, zavoljeli bilo Kur'an, bilo Bibliju. U današnjoj Bosni i Hercegovini čitalačka publika nije naročito brojna, štaviše desetkovana je. Neki učeni depresivci joj predviđaju skoro izumiranje zgražajući se nad dekadencijom biblioteka, knjižara i izdavaštva. Budući da su aktivni čitaoci ovdje endemska bića, vječno sumnjiva i potencijalno štetna po okolinu, koliko li je to onda vjernika osposobljeno da neku od maločas navedenih religijskih knjiga razumije na primarnom nivou? Najvjerovatnije će posrnuti već na prvoj stranici, dok im je mozak najsvježiji. Grdnih problema će imati da subjekte i predikate povežu u smislenu cjelinu. Ali i to pod uslovom da se prethodno ne šlogiraju od straha što u rukama drže podebeo izvještaj o svemu vrijednom spomena u svemiru. Intelekt im jednostavno nije izvježban da čita, pogotovo ne spise sa razgranatom, anahronom sintaksom i vokabularom toliko udaljenim od kolokvijalnog jezika. Kako će onda ti isti čitači pojmiti određeni pasaž u njegovom metaforičkom kapacitetu? Odakle im znanje da stave neku perverznu, krvavu alegoriju u odgovarajući istorijsko-civilizacijski kontekst?


Naravno, svesrdnu pomoć ponudiće gospoda eklezijasti, ti neostvareni mađioničari, uvijek horni da ti pune glavu klimavim razmišljanjima za koja, navodno, posjeduju neoborive dokaze, zapravo falsfikate, laži, neprovjerene i neprovjerive iskaze. Ljubopitljivcu lijenom da čita oni će, k'o bajagi, objasniti šta u jednom zakukuljenom djelu, krunskom kodeksu religije, piše. Tačnije, pričaće šta im je volja nošeni nemirnim vjetrovima pragmatizma. Interpretaciju vjerskog štiva štimaće prema sopstvenim psihološkim karakteristikama i političkim izbaždarenostima.


Tako to biva: samo si htio ispoljiti odanost roditeljima, bakama, nanama, pa si se drage volje bacio u strašni mutljag religije. Prepustio si se skupini retoričara da te čitav život vodaju kroz glib, čak da te pokopaju i zatim trijumfuju jer će još jedan pokojnik nijemo zagovarati njihove antiideale - grobom koji je obilježila i opišala religija. Ovisno o vlastitom rodoslovlju, predao si se islamu, pravoslavlju, katoličanstvu ili nekoj četvrtoj konfesiji, iako te zakoni ove države ne prisiljavaju da to učiniš. Ali ti si zarobio samoga sebe u najboljoj namjeri, da ugodiš bližnjima, da ih ne naljutiš, ne rastužiš.


Nije lako odoljeti tom integrativnom faktoru religije. Poput ljepila, on učvršćuje plemenske veze osnažujući jednu vrstu goropadnog, destruktivnog zajedništva prošaranog ponosom, dernjavom i paranojom. Olakšava socijalni uspon akobogdašâ u šovinističkim društvima poput našeg, gdje džamija i crkava ima napretek, a nijedne plodne znanstvene ustanove. Grade se što upadljiviji zvonici i munare čije nametljive sjenke zamračuju javni prostor. Uglavnom niko ne vidi u tome ništa alarmantno. Jer valjda se podrazumijeva da Bog treba imati zadnju riječ u svim aktivnostima, i bitnim i nebitnim. Bog: više od ničega, a manje od nečega. Očekuje li se ipak previše od jednog tako neobično rastezljivog materijala?


Igrokaz lešinarâ
Kao zadnji argument ističe se izmišljotina da moralan ne možeš biti ukoliko nisi religiozan. Posrijedi je jedna od najotrcanijih floskula koju vole prežvakavati frivolni kolumnisti. Uprošteno govoreći, prestaneš li držati Višnjega za skute, automatski ćeš početi da činiš svakojaka zla. Ukinu li se religije, svi ćemo smjesta krenuti da se međusobno davimo na istim onim okupljalištima gdje smo se sve dojuče rukovali i ljubili. Zapavši u bezvjerje, čovječanstvo će za tili čas nestati u ljudožderskim gozbama i lančanim holokaustima. Misao neodbranjiva pred silesijom podataka iz istorije, geopolitike, genetike, biologije, psihologije, etologije, statistike... Epidemija bogobojaznosti u nekoj zemlji ne garantuje ni prosperitet, ni sreću, ni smanjenje jaza između siromašnih i bogatih. Vlastito bivstvovanje takva zajednica je samo izložila većoj nesigurnosti budući da je svoj ogromni stvaralački naboj usmjerila uprazno. Spiskala ga je na okultizam, ekspertize šamana, dodvoravanje melecima, demonologiju, na parapsihološke ofanzive protiv trolova, piksija i džina. Od bezbrojnih radnji kojima se ljudsko biće može odati, mjesečarenje po rubu balkona postalo je najpopularnije.


Razboritije države - koje mi se možda i pričinjavaju - ne oslanjaju se u javnim poslovima na intervencije iz vilinskog carstva. Ne vape za savjetima fantoma i njihovih samozvanih zastupnika pod kapom nebeskom. Otvorenoj raspravi se daje prednost, dogovoru, samokritici. Uvažavaju se provjerljive opservacije o kriznim događajima, problem se skenira iz različitih, često suprotstavljenih uglova. Kolektivno iskustvo se arhivira tako što prolazi kroz šake brojnih, ponekad neprijateljskih škola mišljenja. Iz uspomena na ratove i konclogore crpi se volja za zatiranjem straha od autoriteta, ponajprije političkih i vjerskih. Na užas vjerskih fundamentalista, ta sekularna društva potvrđuju da etički odgovorni pojedinci mogu postojati bez ikakve potpore božanstva. I da nisu rijedak slučaj. A ako je tako, čemu religija?


Rado se ističe da je jedino ona u stanju pružiti utjehu nevoljnicima pričajući im bajke o cvjetnjacima Edena, gdje su besmrtnost stekli svi oni nepravedno ubijeni i prerano umrli. Uvriježilo se takođe stajalište da jedino ona može kompetentno koordinirati pogrebima, na način da ožalošćena rodbina i sugrađani ne pomisle da je leš zatrpan u zemlju tek kao natrula životinja.


Ali ne treba pognuti glavu zato što religija i dalje vodi glavnu riječ kad se prebolijeva nečija smrt ili se obavlja sahrana. Ako je nekome već potrebna laž da bi se utješio, bolje mu je da potraži dobrodušniju, upravo humaniju laž od najprominentnijih bosanskohercegovačkih religija. A kad je riječ o posljednjem ispraćaju pokojnika, u životnim spoznajama, mašti, filozofiji, umjetnosti, pa i pravnoj nauci leži potencijal za drugačiji, iskreniji odnos prema tijelu pokojnika. Neko je naglas pročitao rafiniranu, autentičnu strofu kraj ostataka voljenog bića. Taj grumen pjesme, napisane ad hoc zbog gubitka konkretnog čovjeka s imenom i prezimenom, morao bi postiditi svakog lešinara u svečanom ruhu koji profesionalno unjka, besjedi i napamet pjeva nad rakom hineći smušenost, a da uopšte ne poznaje intimnu biografiju preminulog. Osobu čija mu je smrt omogućila da dobije nezaslužen honorar. Ili mu barem dala priliku da, kroz igrokaz s ilovačom i glumatanje oko parcele gdje će se postaviti vizuelno podoban nadgrobni kamen, izreklamira svoje preduzeće za hiperprodukciju opsjena.


Nihad Hasanović


(Objavljeno i na portalima e-novine i buka.)

PODRŠKA,
DONACIJA
razglasite
posalji mejl
na glavnu stranicu
KNJIGE
FB STRANICA AUTORA
PROFIL NA TWITTERU
POSTAVITE PITANJE NIHADU HASANOVIĆU O NJEGOVIM KNJIGAMA, PISANJU...
PITANJA IZ cyberPUBLIKE (+ ODGOVORI)