SASTOJCI KOKTELA

(po datumu objavljivanja na sajtu)

Učenje kroz "Demokraciju" 08/05/2018
Plava svjetlost stranog svijeta 26/04/2018
SRCE KORNJAČE (8): Naplatiti dug do zadnje santime 01/06/2017
SRCE KORNJAČE (7): Pymov daleki srodnik 23/05/2017
SRCE KORNJAČE (6): Zima na ekvatoru 25/04/2017
SRCE KORNJAČE (5): S riječnim ljudima 28/03/2017
SRCE KORNJAČE (4): Poklon 14/03/2017
SRCE KORNJAČE (3): U susret kajmanu 08/03/2017
SRCE KORNJAČE (2): Sve će istruliti 02/03/2017
SRCE KORNJAČE (1): Ka čistom zraku 13/02/2017
Proizvođač čudotvornog smeća 05/05/2016
Predsjednik Francuske biće Mohammed 15/04/2015
Poznavanje prirode i društva 17/03/2015
Radi što više, zarađuj što manje (3): Bosna 10/03/2015
Radi što više, zarađuj što manje (2): Meksiko 10/03/2015
Radi što više, zarađuj što manje (1): Amerika 10/03/2015
Čuveno ništa 22/09/2014
Origami jednorog 10/06/2014
Duboki rezovi 03/03/2014
Nestašna trojka: laž, Sistem 1 i slučajnost 06/05/2013
Vozovi-svirači 26/02/2013
Požari po Buenos Airesu 14/11/2012
Šifra za opstanak svijeta 10/08/2011
Put kroz brezov gaj 02/05/2011
Otkrivajući Ulicu Grant i okolicu 15/01/2011
Wilsonovi mravi 28/10/2010

15/04/2015


Predsjednik Francuske biće Mohammed

Nihad Hasanović


(Mišel Uelbek, "Pokoravanje", izd. Booka, Beograd, 2015. S francuskog preveo Vladimir D. Janković.)


U skoroj budućnosti, bez ijednog suvišnog tegbira, islam će položiti šapu na domovinu Ivane Orleanske. Šaptom će pasti francuska republika, saučesnik u vlastitom porazu. Podviće rep čudnije nego kad su se nacisti 1940. slikavali s Eiffelovom kulom u pozadini. U Jelisejskoj palati konačno će zablistati očaravajući, mudri smiješak polumjeseca. Religija začeta u pustinji preokrenuće naglavačke društvo koje se dugo ponosilo načelom, ozakonjenim, da Crkvino nije petljati se u poslove države.


Jasno je iz ispričanog da se razmahala mašta Michela Houellebecqa u njegovom posljednjem romanu Pokoravanje, koji se pojavio na policama francuskih knjižara tačno na dan pokolja u sjedištu sada već globalno poznatog satiričnog lista. Prema piščevoj viziji, u islamiziranoj Francuskoj nošenje vela nezaustavljivo se širi, pokrivaju se sve te krasne obline, dok minići bježe u progonstvo. Kao najpoželjnija okosnica porodice, promovira se poligamija.


Vlada pomama za petnaestogodišnjakinjama. Za njihove bračne i seksualne usluge otimaju se univerzitetski profesori, bivše bakljonoše humanizma, sada preobraćeni na novu i isplativiju vjeru. Raspolagati s više životnih pratilja da ti kuhaju ručkove i peku baklave, da ti se mekim korakom i ljuljuškavim hodom vrzmaju po dnevnoj sobi, da te usrećuju umiljatom pokornošću i putenim tijelom - ima li većeg meraka za jednog olinjalog fakultetskog profu, samca, hronično nesretnog u ljubavi, i pred penzijom? Supruge ne mora čak ni sam tražiti, za potragu su zadužene profesionalne provodadžike.


U Houellebecqovoj Francuskoj dvije hiljade dvadeset i neke katoličanstvo je, ako ne u kolapsu, ono barem u prijatnom smiraju, politički bezopasno. Ne dopiru više do kolebljivih srca novozavjetne parabole. Uzalud tvoja moć, Crna Gospo od Rocamadoura - u duše Francuza postepeno i uglavnom blago usađuje se svjetonazor ovjekovječen u svetoj knjizi muslimana. Uz izdašan finansijski poticaj saudijskih lovatora, putokazi iz Kur'ana sve više se cijene u očima jednog dekadentnog naciona. Zlatnom riječju se postiže prevrat, zlatnom riječju i tek pokojim terorističkim aktom.


Kontrolisati djecu

Tradicionalna desnica je kilava, sugerira se u romanu, beznadežno korumpirana. Oni koji se deklariši kao socijaldemokrate zapravo su drvene Marije i vlastoljupci bez autentične političke supstance. Klimavom državom odavno rovare zagonentni "identitetski pokreti", koji djeluju izokola i izmiču preciznoj definiciji.


U stabilnom usponu je, dabome, Nacionalni front Marine Le Pen. Ali i jedna druga politička formacija, svježa, dinamična. Predvodi je harizmatični vizionar. Postizborna matematika ide na ruku upravo njemu, Mohammedu Ben Abbesu, lideru partije Muslimansko bratstvo, koji, povuci-potegni, stupa na čelo države. Prioritetno mu je da ovlada ministarstvom obrazovanja budući da "onaj ko kontroliše decu - kontroliše budućnost".


Riječ je o genijalnom i relativno mladom političaru. Spreman je taj svašta svakom halaliti ne bi li realizirao megalomanske ciljeve. Smatra se da je, po istorijskom značaju i državničkom formatu, u najmanju ruku ravan Mitterrandu.


Mohammedu, tom briljantnom državniku, kog hvale na sva usta, uzor je ne neki sultan, već rimski imperator Avgust. Sanjajući o obnovi Rimskog carstva, planira u Evropsku uniju učlaniti zemlje s južnih obala Sredozemlja: Maroko, Alžir, Tunis, Egipat. Dok vođa nepogrešivo vuče figure na šahovskoj tabli geopolitike, antisemitizam raste na domaćem terenu. Jevreji se masovno sklanjaju u Izrael.


Pod sponzorstvom petromonarhija

Zbog pretumbavanja u otadžbini, protagonist romana, sveučilišni profesor, previše se ne uzbuđuje. François je tipični uelbekovski samotni lik, usporen, na mahove tup. Pošteđen je novčanih neprilika. Egzistencijalne nesigurnosti Trećeg svijeta su mu nepoznanica zahvaljujući staranju jedne uštimane socijalne države. Malo je mačku teleća glava, pa je utučen samom činjenicom što postoji i što mu se nekad diže a nekad i ne. Erekciju uvjetuju kojekakve metafizičke zapitanosti, od kojih bi se jednom Ćopiću zamantalo. Obrazovan je ali i tvrdokorno nezainteresiran za potankosti o dijelovima čovječanstva znatno udaljenim od njegove postojbine. Žeđ za detaljima izostaje kad je u pitanju nebjelački, muslimanski milje, ponajprije arapski. Rezultat su klišeji o dotičnoj populaciji, doduše tu i tamo duhovito formulirani.


François se raduje nastupajućim godinama, godinama slatkog, još neokoštalog islama, u kojem višeženstvo i konzumacija alkohola kohabitiraju. "Počinjao je", priznaje, "jedan superkul period mog života."


Poput svojih kolega s islamskog univerziteta Pariz-Sorbona, pao je na lovu koju mu jamči profesura pod sponzorstvom darežljivih petromonarhija. Odolijeva li perspektivi stana ugrijanog dobrotom poniznih hanuma? Nešto se malo nećka, ali na koncu odlučuje da se prihvati pustekije. Proklanjaće on, stručnjak za Huysmansa, književnika iz druge polovine XIX vijeka koji je izbavljenje našao u katoličanstvu. François je sebi zacrtao da vlastita duhovna trvenja prevaziđe kroz učenje Pejgamberovo. Predviđa da će, preobraćenjem na islam, namamiti sreću u svoju monotonu, usamljeničku svakodnevicu četrdesetogodišnjaka. U gluhi dom novopečenog muslimana naseliće se mnogo ljubavi, nježnosti i sladostrašća. Više neće morati da plaća prostitutke, niti da se zbližava sa studenticama kako bi se ogrebao za snošaj.


Testni poligon za ljevičare

Štošta će cjepidlake spočitati najglasovitijem francuskom romansijeru tekućeg milenija: da se tematski ponavlja iz djela u djelo (kao da to nije karakteristika brojnih odličnih pisaca). Da mu je pripovijedanje u novoobjavljenom romanu pravolinijsko, predvidljivo. Da su akteri priče manje ili više uspjeli klonovi središnjeg lika. Da dijalozi nisu razmjene mišljenja između različitih osoba, već puki eseji ispresavijani u replike.


Vrijedi, međutim, naglasiti da je Houellebecq izvrstan esejist, nesputan, eksplozivan, sarkastičan, bez dlake na jeziku, slagali se mi ili ne sa stavovima iznesenim u njegovoj prozi. Veze on, uz povremene šaljive akorde, o malaksalosti Francuske i suicidalnom teturanju Zapada, o Kur'anu (pohvaljen kao "bezmerna mistična poema u slavu Boga") ili kršćanskom mesiji (popljuvan).


Sitničavci će, rekoh, raspomamljeno tražiti nedostatke u njegovom pisanju. Pokorovanje će, po uzoru na prethodna ostvarenja Houellebecqova, poslužiti kao testni poligon za ljevičarsku pravovjernost. Ko god tog nadutog galskog pijetla ne diskvalificira dok si rek'o piksla, fašist je. Ili makar ideološki suspektan.


Na stranu čistke, ipak bi bilo fer ovom originalnom romanopiscu priznati izoštren njuh za aktuelnost, kao i vanredno umijeće da svojim perom i, začudo, jednim mirnim, staloženim pripovjedačkim glasom uzburka smrdljive, otrovne močvare pune tabua. Tako to biva kad stekneš titulu inženjera agronomije: duša ti je da krčiš zemlju zaraslu u šikaru, a po potrebi pribjegavaš i melioraciji.


Udarci ispod pupka

I kod nas nebrojeni hektari kužne vode odavno stagniraju. Od prošlogodišnjih poplava nagomilalo se mulja i žabokrečine još više. Ponavljaju jedno te isto punoglavci s doktoratima. Presipaju iz šupljeg u prazno fahidiotizirani predavači na našim visokoškolskim ustanovama. U truleži leškare lirici koji su se sjajno pozicionirali na linijama odbrane ovdašnjeg književnog mini-establišmenta. (Napomena: po nepristupačnosti, masonske lože su mila majka prema domaćem PEN-u i Društvu pisaca BiH.) Lirici umuju, divane, meze, gunđaju.

- Nemojmo problematizirati religiju, nipošto ne islam, estagfirullah.

- Neukusno je znanost i tehnologiju, pogotovo digitalnu, pogotovo internet, uvaljivati u literaturu. Ne mogu te efemernosti biti književna tema, ustvari mogu, ali samo ako ih obradimo s omalovažavanjem. Manimo se ćorava posla: genetike, sociologije, statističkih dijagrama...

- Ne dô Bog da se eksplicitno piše o seksu jer to je, zna se, vulgarnost, prostakluk, pornografija. Iza smokvinog lista sakrijmo one stvari. Književnost se bavi lijepim i uzvišenim i vječnim. O čemu dobra literatura treba da govori? Zapjevaj sevdalinku i sve će ti se samo kazati.

- Kod Osmanlija je ključ. Poslušajmo, pobogu, stoput na dan ako treba, šta nam imaju poručiti naše sveznajuće age, kadije, begovi, klerici i mistici s požutjelih stranica romana iz školske lektire.


Nekom ko drži do navedenog normiranja Houellebecq nudi ništa drugo do seriju verbalnih aperkata i udaraca ispod pupka. Neće se bez modrica izvući zaljubljenici u Nametkove zapise sa dženaza kojima nikad kraja. Doduše, obojici prozaika, i Galu i Hercegovcu, prosvjetiteljstvo je zadnja rupa na svirali. Ni jedan ni drugi ne mogu zamisliti da društvo funkcioniše bez religije. Ali se razlikuju po poimanju kosmosa. Alija Nametak je zadrti vjernik. Michel Houellebecq se, naprotiv, dojuče izjašnjavao kao ateista da bi - sudeći po zadnjem apdejtu iz jednog ovogodišnjeg intervjua - odnedavno zaplovio mutnim vodama agnosticizma. Čini se da i on polako dolazi tobe.


Zakamuflirana raskršća

Ma koliko ga se optuživalo da je ultradesničar, ženomrzac i islamofob, ma koliko se doimao antipatičnim ili čak odvratnim sa svojim mizantropskim pozerstvom i izgledom strašila koje, najureno s njive, još traži svoje mjesto pod suncem, njegove knjige diraju u bitno. Ukazuju na zakamuflirana raskršća rasplamsavajući polemike. Zasijecaju u mjesta gdje se nakupilo gnoja. Diraju u živac i pokreću umrtvljene udove. Potkopavaju predrasude o tome šta bi ovovremenoj mainstream književnosti trebalo biti važno, a šta ne.


Rado se osporavaju literarni dar ovog gonkurovca i njegova idejna inventivnost. Mada ne po svačijem ukusu, njegov smisao za humor i zajedljivi komentari oraspoložuju mnoge čitaoce koji niti su ksenofobi niti konzervativci niti tradicionalisti, baš naprotiv. Ovdje je pogodno podsjetiti da se Houellebecq divi Ionescovom pisanju u istoj mjeri u kojoj se loži na filmove Davida Lyncha. Idol mu je legenda rokenrola Iggy Pop. I sam je pokušavao da se na estradu progura kao pjevač.


Pisac i mediji

Planetarnu popularnost nije stekao samo opscenom zanimljivošću i osebujnim eklekticizmom djela u kojima se bespoštedno kritikuje zapadnjačko potrošačko ludilo, "čovjek supermarketa". Istaknutu ulogu odigralo je, svakako, i svesrdno zalaganje izdavačke industrije iskusne u poduzimanju uspješnih marketinških ofanziva.


Slavi piščevoj je takođe uveliko doprinijela njegova omiljena navika da novinare vuče za nos ispadima medijske lije. Intrigiraće ih izvještajima o vlastitim svingerskim avanturama i neistinom da mu je majka, nekadašnja vatrena komunistkinja, odabrala vjeru Muhamedovu. Je l' to onaj čudak od pisca ljuduje s Raëlom? Vođom sekte koji tvrdi da je u krateru ugaslog vulkana čavrljao s vanzemaljcem, i to na francuskom jeziku? Službenom jeziku svemira? Eto povoda piskaralima da članke posvećuju ekscentričnom bestselerovcu. Njegov privatni život neće ostati u sjeni. Roditelji se nisu pretrgli oko Michela dok je bio dijete? Baka ga odgojila? Pa zato je takav.


Na malim ekranima svjetska književna zvijezda serviraće svoj tužni pogled koji mrmori: "Divite se Michelu, gledate u posljednjeg pripadnika jedne uskoro izumrle životinjske vrste. Nakon što me se nagledate, pustite me kraju, da između četiri zida milujem svog psića i pušim pljugu za pljugom - do kobnog časa." Tokom televizijskih nastupa kombiniraće dvosmislene opservacije, izluđujući duga razdoblja šutnje i frfljanje. Svako malo će namigivati reakcionarstvu, tek toliko da se njegovi vjerni mrzitelji ne uspavaju.


Žaliće za nekom tankoćutnijom i pobožnijom Francuskom, možda i arhaičnom, za koju bog sami zna da li je ikad postojala, ali koja je, po njemu, u kontrastu s trenutnim, žalosnim stanjem stvari. Da li se melankolik ikad zamislio nad golemim imperijalističkim grijesima svoje domovine? Ne bi se reklo da ga to jako deprimira. Uhudio je on od drugih briga.


Današnju Francusku okarakterisaće kao anemičnu, bezosjećajnu, neproduhovljenu, obesmišljenu materijalističkom nezasitošću i kapitalizmom. Uporno će prešućivati da upravo ona, baš zato što je takva kakva jeste, omogućuje njegovom bankovnom kontu da puca od zdravlja i sreće.


[Objavljeno u sedmičnjaku "Slobodna Bosna", 12/03/2015, pod naslovom "Razmahana mašta i prljave strasti".]

PODRŠKA,
DONACIJA
razglasite
posalji mejl
na glavnu stranicu
KNJIGE
FB STRANICA AUTORA
PROFIL NA TWITTERU
POSTAVITE PITANJE NIHADU HASANOVIĆU O NJEGOVIM KNJIGAMA, PISANJU...
PITANJA IZ cyberPUBLIKE (+ ODGOVORI)