SASTOJCI KOKTELA

(po datumu objavljivanja na sajtu)

SRCE KORNJAČE (8): Naplatiti dug do zadnje santime 01/06/2017
SRCE KORNJAČE (7): Pymov daleki srodnik 23/05/2017
SRCE KORNJAČE (6): Zima na ekvatoru 25/04/2017
SRCE KORNJAČE (5): S riječnim ljudima 28/03/2017
SRCE KORNJAČE (4): Poklon 14/03/2017
SRCE KORNJAČE (3): U susret kajmanu 08/03/2017
SRCE KORNJAČE (2): Sve će istruliti 02/03/2017
SRCE KORNJAČE (1): Ka čistom zraku 13/02/2017
Proizvođač čudotvornog smeća 05/05/2016
Predsjednik Francuske biće Mohammed 15/04/2015
Poznavanje prirode i društva 17/03/2015
Radi što više, zarađuj što manje (3): Bosna 10/03/2015
Radi što više, zarađuj što manje (2): Meksiko 10/03/2015
Radi što više, zarađuj što manje (1): Amerika 10/03/2015
Čuveno ništa 22/09/2014
Origami jednorog 10/06/2014
Duboki rezovi 03/03/2014
Nestašna trojka: laž, Sistem 1 i slučajnost 06/05/2013
Vozovi-svirači 26/02/2013
Požari po Buenos Airesu 14/11/2012
Šifra za opstanak svijeta 10/08/2011
Put kroz brezov gaj 02/05/2011
Otkrivajući Ulicu Grant i okolicu 15/01/2011
Wilsonovi mravi 28/10/2010

16/05/2016

Proizvođač čudotvornog smeća

Nihad Hasanović


[Objavljeno u dnevnom listu "Oslobođenje", 05/05/2016. Link na skenirani novinski tekst.]

posada_catrina

Calavera Catrina i Posadin autoportret


"Sreća - počesto se ti nešto u zadnje vrijeme na nju pozivaš." Detektovanu riječ sumnjičavo je ponavljao. Iz očiju mu je iskrilo, a usne su se napele u osmijeh. Obradovalo ga što je primijetio da su mi se misli zaglavile u vrzino kolo, iz kojeg ne mogu da se iskobeljam i prohodam nesputano. Otkrio je bajalicu koja kruži oko mene, koja me razgolićuje i rasvjetljava, pomalo i degradira.


"Sreća, sreća, sreća!", likovao je moj drugar. Zirnem prema njemu nemajući šta da dodam na njegovo dobronamjerno podbrckivanje.


Pogled mi skrenu ka drugom prijatelju, koji se, crnomanjast i uvučenih ramena, brže od nas dvojice utapao u sve gušći sumrak. Htio sam s njim progovoriti još koju prije nego što se diskusija ne ohladi i zamre, prije nego što on sam ne nestane u noći, gonjen svojim nemirnim duhom.


Djela pojedinih baksuza

Imaš od njega šta čuti. Predani je matematičar i fizičar. U istraživačkom radu pokreću ga ogromne količine čokolade i ćevapa kojima se često počasti oko ponoći. Puno kalorija trpa u sebe, ali one ne podižu njegovu skromnu kilažu. Biće da mozak guta svu energiju unesenu kroz usta, valja proučavati ponašanje nebeskih tijela, rokerski život meteora pogotovo, koji su mu opsesija.


Zagovorao je stav da umnom, marljivom i talentovanom pojedincu sudbina kad-tad kompenzira zlopaćenje pa ga obaspe darovima blagostanja. Toliko si se mučio na stvaralačkom planu, sad uživaj, zaslužio si. Je li baš tako?


"Druže, ako je neko kreativan, ako je darovit u svom poslu", podvukao je, "i pare će nanjušiti put do njegovog džepa."


"Ne bih se složio", usprotivim se otpivši piva. Zaboljeli me zubi koliko je ledeno. "Nepredvidljive su životne okolnosti", nastavim, "ne poslažu se kockice uvijek onako kako nam se snuje. U presudnim trenucima, od nas se očekuje da uskočimo u lijevak. Nekolicini se posreći da se provuku kroz usko grlo ka uspjehu, a šta bude s ostatkom? Višak se, moj brajko, prelije preko ruba, surva se u makiju, pustinju, u mrtvaju, u anonimnost. Za genijalna djela pojedinih baksuza sazna se prekasno. Dugo nakon njihovog pogreba, slabo posjećenog, neuglednog."


I kao što sam do maloprije insistirao na pojmu sreće, zakačim se sada za prezime jednog davno preminulog artiste. Radosno sam ga ponavljao u nadi da će samo refereriranje na velikana dozvati pameti moje sagovornike. Nije upalilo. Nisu znali za tipa.


Pokušao sam da užurbanim, nestrpljivim osvrtom na njegovu karijeru učvrstim poziciju na bojnom polju. Još jedna fula. S nerazumijevanjem su buljili u mene, mada su bili iskreno zainteresirani za moje razbašureno izlaganje. Nagnuli su se grudima prema meni da slučajno ne bi propustili da udahnu štogod važno. Očne jabučice su im se napele, toliko su željeli da pohvataju sve niti iz umjetnikove biografije kojima sam htio da ih pridavim. Ali signali koje sam odašiljao nisu stizali do prijemnika.


Calaveras

"Šta ovaj hoće da nam kaže? Cuga ga već zdrmala u vugla, rečenicu nije kadar da sveže kako treba."


Na baštu Galerije Smoje spustilo se veče koje su parala sječiva prohladnog vjetra. Proljeće uliveno u sarajevsku kotlinu toplije je od ranijih, ali noge i dalje zebu. Asfaltom puzaju i prevrću se ledene vazdušne struje. Koga će one poslušati i zaustaviti se? Neka se javi ko može zaustaviti migoljenje atoma koji će ovaj dan natjerati da se preobrazi u sutrašnji.


Dlanom protrljam golu podlakticu, bude mi toplije. Kroz svijest se kotrljaju primjerci karikaturalnih ljudskih lobanja. Kad god koja zaklepeće vilicama, utrobom mi se razlije val prijatnosti - drago mi što je postojao taj čovjek. José Guadalupe Posada. Marljivi virtuoz dlijeta. Očevidac strašnih poplava i kojekakvih drugih tragedija. Vrstan karikaturist uprkos zubima koje je njegova epoha dobro naoštrila za dugi niz pokolja od sjevera do juga Meksika.


Ponavljam njegovo ime, ali nijednom od dvojice prijatelja lozinka ne zvuči poznato. Ni studeni povjetarac ne želi stati na moju stranu, već ravnodušno jurca svojim privatnim krivinama. Sve što izustim o čuvenom Meksikancu biva odneseno bestraga na leđima uskomešanog zraka, koji se i inače zna čudno ponašati u Radićevoj ulici.


Tada nisam uspio da makar s prolaznom ocjenom portretišem jednu tako autentičnu ličnost. Zbog podmuklog dejstva nižerazrednog piva? Zbog akutnog napada konfuznosti? Uostalom, čemu preispitivanje? To veče mi sigurno više nikad neće biti na usluzi, zato ću probati sada da nadoknadim propušteno, pa neka ovo štivo čitaju i ona dvojica ako im uskoči u vidokrug, ja ih neću prisiljavati.


Najpoznatiji i najupečatljiviji majstorluci iz Posadine likovnjačke ostavštine su kalavere (calaveras), grafike ljudskih lobanja ili cijelih skeleta. Grobne, bezmesne spodobe, ovaploćenja smrti, umjetnik smješta u komične situacije. Prizore s kosturima upotpunjuju strofe. Ulična poezija, zaokupljena političkim aktuelnostima, crnom hronikom i gradskim skandalima, odana poruzi i satiri, ali i pomirena s jedinim izvjesnim ishodom za sve živo.


Stihove je sastavljao, rimovao i ozabavljavao poduzetnik s darom za lijepu riječ, Posadin poslodavac i ujedno vlasnik štamparije. U jednom reklamnom oglasu, ponosno obznanjuje da iz zahuktale prese njegove firme izlijeću kako zdravice, poslastičarski recepti, šale na upotrebu klovnovima tako i domoljubne besjede. Lista, koja takođe obuhvata mađioničarske trikove, zagonetke i komedije za mališane, sama za sebe govori o kakvom istorijskom razdoblju se radi. Zloćudni događaji se iza brda valjaju čim se među slatkiše, dječju razbibrigu i profesionalno opsjenarstvo upetljalo mudrovanje o patriotizmu.


Gazda je oblikovao tekstovnu građu za štampu, a njegovog zaposlenika dopao bi zadatak da jetke komentare, novinske članke i verse efektno ilustruje. Ciljanoj publici, mahom lumpenproletarijatu, ekonomski iscijeđenom ali vrijednom radničkom svijetu, pismenost nije bila jača strana. Iz tog razloga vizuelna rješenja na lecima, prodavanim budzašto po Ciudad de Méxicu i drugim gradovima i varošicama klimave Republike, morala su pridobiti kupca na prvu. Od ilustratora se zahtijevala ekspeditivnost u izvedbi i izraz do maksimuma uprošten. Biti britak i pamtljiv, direktan kao pesnica, eto kako se obraćati neukom i pothranjenom plebsu. Za suvišna razmišljanja nemaju vremena odrpani nadničari koji od jutra do mraka namišljaju kako da ušutkaju kruleća crijeva.


Scene iz svoje burne sadašnjice Posada je urezivao u drvo, kamen, metal. Po izvršenoj pripremi presa bi začekićala načinivši bezbroj otisaka na papirima živih boja. Što je kolorit letaka upadljiviji, više prolaznika će na njega baciti pogled.


Kosturi revolucije

Motiva za umjetničku obradu nije manjkalo u tom eksplozivnom predrevolucionarnom periodu. Učestila su ubistva s političkom pozadinom. Svaki novi mjesec bi iznjedrio sve više nezadovoljnika koji su priželjkivali, a neki i sprovodili grupne, organizirane nasrtaje na strahovladu personificiranu u diktatoru Porfíriju Díazu.


Iz majčine utrobe iskorpcao se Posada u domaćinstvo satrveno neimaštinom. U srcu Meksika se rodio, u gradu Aguascalientesu, samo četiri godine pošto je 1848. njegova domovina potučena u ratu sa SAD-om. Trauma golemog vojnog poraza, koji je zemlju gubitnicu prisilio da lavovski komad teritorija preda pobjedniku, ležala je u korijenu brojnih nadolazećih nacionalnih potresa. Kao analgetik protiv osjećaja luzerstva, ponudili su se liberalni nacionalisti. Skrojen je i novi ustav, zaratovalo se s Francuskom, a Maksimilijana I Habsburškog, kratkotrajnog meksičkog cara nametnutog iz Evrope, dao je streljati beskompromisni Juárez da zapečati trijumf.


Tek stupanjem na vlast pomenutog Díaza zemlja se ušuškala u prividni spokoj, mada ne zadugo. Omrznutom vlastodršcu štošta se da spočitati. Štampu je cenzurirao i zatro pupoljke demokratske obnove. Historičari se slažu da je tokove kapitala navodio na mlin krupnih zemljoposjednika i silničkih korporacija, pa i onih jenkijevskih. Za nadničare i bezemljaško seljaštvo, za uboge peones, nije hajao. Kao nametnike ih je tretirao, njihove buntovničke porive gušio je u krvi.


Koliko god ga se s pravom pljuvalo, neosporno je da se za njegovog gospodarenja dao zamah sveobuhvatnoj industrijalizaciji i razvoju saobraćajne infrastrukture. Najbolje je prošla željeznica. Istim tim tračnicama i vozovima uskoro će se do mile volje služiti horde gnjevnih prevratnika opskrbljenih buradima baruta.


"Tum-tum, ćihu-hu i bum-bum!"


Díazovoj samovolji i apsolutističkoj rastrošnosti doći će kraj da bi se na istorijskoj pozornici zapodjenulo krvoproliće zavedeno u enciklopedijama kao Meksička revolucija. Na poprištima koja će se cijelu deceniju (1910-1920) danonoćno đubriti leševima rastaviće se od života oko milion ljudi. Po drugima i duplo više.


Umjetnika će prirodna smrt onemogućiti da isprati Revoluciju do njenog mutnog okončanja. Svjedočiće prvoj trećini artiljerijsko-puščane oluje, doživjeće da vidi samo uvod u bujajući haos koji će još godinama harati rastrzanom zemljom.


Nagovještaj te velike pometnje ugnijezdio se u nebrojene groteskne lobanje koje je nacrtao. Na dobro nisu slutile usiljene poze kostura odjevenih u gospodsko i vojničko ruho. I zaista, razmjerno mirnu eru porfirijata zamijenilo je doba terora i nereda. Iz nedođija su se razmilile ubice veseljaci koji nikome nisu polagali račun. Istjerivanja pravde prihvatili su se delije s redenicima preko prsa i pokoji utopijski pučki lider poput Emiliana Zapate. Na štektavom jeziku mitraljeza progovorio je stoljećima nakupljani bijes diskriminiranih.


"Sada će i naš glas da zagrmi - dok nas ne izrešetaju."


Naš grafičar je samo pomno osluškivao bȉlo svjetine s kojom je dijelio nedaće i bijedu, nije on nikakav prorok. Da ne postoji trenutak u kojem ne klija sjeme narednog, složiće se mnogi. Posada se uzdao u svoje tajno čulo. I uglavnom pogađao gdje su predznaci budućih zbivanja - na klackalici sprdnje i užasa.


Kad mrtvi ubijaju mrtve

Litografija i druge tehnike poslužili su mu da izrazi ono što je u njegovom vijeku najviše uznemiravalo i fasciniralo javno mnijenje. Vapilo se tada kao i danas za skandalima i blamažama u krugovima moćnikâ. Naslađivao se polusvijet pikanterijama iz visokog društva i sunovratima otmjenih, hranio je svoje praznovjerje glasinama o paranormalnim silama. Dojave o gostovanjima Nečastivog uzimane su zdravo za gotovo. Koga ne bi privukla vijest da je ljudska ženka rodila tri životinje? Rđavim majkama koje zlostavljaju i ubijaju vlastitu čeljad rezervisan je povlašten prostor u senzacionalističkom novinarstvu namijenjenom najzapuštenijim slojevima društva. Svakojake opačine zadovoljavale su ukus onih čija se potraga za kojim zalogajem znala otegnuti i do duboko u noć, izbušenu bodežima i kuršumima.


"Ko li je ta gran señora što se bacila s vrha katedrale? A gledaj tek ovo: svinja s ljudskim licem, ribljim očima i još rogata! Bože mili, nije valjda da će Sudnji dan? Ne laže slika: vulkan će da bljuje vatru, zvijezde će padati, polupaće nam krovove, narod će udariti na ulice, a neće imati gdje! Gotovi smo, pečeni! Stoji crno na bijelo: Kraj svijeta 14. novembra 1899. u 45 minuta poslije ponoći! Jadna nam majka!"


Malo ko će se zamarati čitanjem stubaca ispod bombastičnog naslova i uznemirujuće ilustracije. U napisu se objašnjava da Posljednjeg Fajronta, koji je najavio renomirani austrijski astronom, neće biti. Preračunao se naučnik. Ali sumnjam da je izostanak globalne propasti popravio Posadino raspoloženje i za jotu. Zašto bi njemu laknulo zbog toga što će ljudska vrsta nastaviti da živi, razmnožava se i ubija? Zašto bi se zbog toga bolje osjećao neko čiji mnogobrojni radovi, oni najprepoznatljiviji, s hodajućim i kostimiranim skeletima, bruje o tome da se El Fin del Mundo davno desio? Treba samo širom otvoriti oči, prihvatiti da smo se već raspali u grobu. Raščistite sa zabludama - crvi su vas već pojeli.


Protagoniste svojih crnohumornih crteža volio je predstavljati kao zabavne mrtvace ostrugane do kostiju. Vlastitom tjelesnom stanju oni se ne čude, život, pardon, smrt ide dalje. Oni derneče, ašikuju, ljubuju i čak oplakuju umrle kosture (da, i to je moguće) opružene na odru, spremne da ih se položi u lijes i spusti u raku. Osioni oficiri i napirlitane vlastelinke oponašaju držanje živih, ali već su ledeni jer u njihovom grudnom košu očigledno nedostaju i srce i pluća. Riknuo je i pijandura koji se oblokava alkoholom od agave, ali ko će za smrdljivcem suzu pustiti? Poginula je i revolucionarka s pištoljem za opasačem koja suvereno jaše na vrancu. Jesu li joj dojavili:


"Džaba se junačiš kad te više nema, soldadera"?


Davno je odzvonilo i koketnoj kelnerici i vickastom obućaru i raspomamljenim biciklistima što gaze sve pred sobom. A i pješaci koje gaze prometnuli su se u kosture i prije nego što su pregaženi. Došlo je dotle da mrtvi ubijaju mrtve. Smrt se toliko izviještila da sad može preduhitriti i samu sebe. Zorno je to prikazano na nezaboravnoj grafici iz 1913. pod nazivom Bicikli.


Nije bilo potrebno došapnuti Posadi da je već odapeo uprkos tome što je i dalje imao toliko drskosti da se znoji i krvavo radi u svome ateljeu u glavnom gradu, a nadomak piramida nekadašnje astečke prijestolnice Tenochtitlána. Znao je on, bez sumnje, i sam da je umro puno prije nego što su ga trojica komšija sahranili u grob šeste klase. Poslije godina i godina ostaci su premješteni u masovnu grobnicu uz opravdanje da se niko nije blagovremeno javio da se pobrine za, da tako kažem, budućnost leša.


Ne pobjeđuje, ipak, Tanatos na svim poljima. Od pamtivijeka mu se prkosilo prenošenjem s koljena na koljena, od ruke do ruke, od usta do usta, onog što se od nekog pokojnika sačuvalo u trajnijem obliku.


S ovog svijeta Posada se povukao u siromaštvu. Dok je trajao ukop, jadan da ne može biti jadniji, niko od svjetskih autoriteta za estetska dostignuća nije znao ko je tog dana otišao pod zemlju. Slava će uslijediti dugo nakon što majstorove kosti, u neznano, odnese kišna bujica.


Magične strugotine

Njegov opus, od kojeg se nije obogatio, nadahnuće naraštaje umjetnika. Nadrealisti će ga obožavati, klanjati se maštovitoj grubosti njegovih uradaka i sirovom, smjelom potezu sigurne, izvježbane ruke koja zasijeca u snoviđajno.


Duhovnim ocem će ga proglasiti Diego Rivera. Na znamenitom muralu prikazaće sebe kao sina svog idola i kostur-gospođe Katrine, možda najpopularnijeg stvorenja s Posadinih grafika.


Orozco, jedan od divova muralističkog slikarstva, pričaće kako je, za vrijeme studija na likovnoj akademiji, bježao od suhoparnih, beživotnih predavanja u Posadin atelje preko puta - da posmatra umjetnika na djelu. S matrice u koju je njegov pravi učitelj urezivao crtež metalni opiljci padali su na pod. Student ih je stidljivo i krišom trpao u džep.


"Mogu ih dodirivati i trljati u časovima bezizlaza."


Trebali su mu ti magični otpaci, te sićušne amajlije kako bi dao podstreka sopstvenoj kreativnosti. Snagu za slikanje ulijevala mu je blizina čarobnih komadića koje je morao posjedovati.


Proizvođač čudotvornog smeća izdahnuo je kao siromah i neznanac u povijesti umjetnosti, neafirmiran, iako se već za njegovog radnog vijeka naziralo da je izuzetan. Iz maločas prepričane i neovjerene Orozcove uspomene izbija jedna misao: izvjesni marginalac svojim strugotinama više čini za umjetnost od namještenikâ na likovnoj akademiji, koji, iako odavno pokojni, ne prestaju da prenose svoje znanje i iskustvo na buduće certificirane slikare.

PODRŠKA,
DONACIJA
razglasite
posalji mejl
na glavnu stranicu
KNJIGE
FB STRANICA AUTORA
PROFIL NA TWITTERU
POSTAVITE PITANJE NIHADU HASANOVIĆU O NJEGOVIM KNJIGAMA, PISANJU...
PITANJA IZ cyberPUBLIKE (+ ODGOVORI)