SASTOJCI KOKTELA

(po datumu objavljivanja na sajtu)

SRCE KORNJAČE (8): Naplatiti dug do zadnje santime 01/06/2017
SRCE KORNJAČE (7): Pymov daleki srodnik 23/05/2017
SRCE KORNJAČE (6): Zima na ekvatoru 25/04/2017
SRCE KORNJAČE (5): S riječnim ljudima 28/03/2017
SRCE KORNJAČE (4): Poklon 14/03/2017
SRCE KORNJAČE (3): U susret kajmanu 08/03/2017
SRCE KORNJAČE (2): Sve će istruliti 02/03/2017
SRCE KORNJAČE (1): Ka čistom zraku 13/02/2017
Proizvođač čudotvornog smeća 05/05/2016
Predsjednik Francuske biće Mohammed 15/04/2015
Poznavanje prirode i društva 17/03/2015
Radi što više, zarađuj što manje (3): Bosna 10/03/2015
Radi što više, zarađuj što manje (2): Meksiko 10/03/2015
Radi što više, zarađuj što manje (1): Amerika 10/03/2015
Čuveno ništa 22/09/2014
Origami jednorog 10/06/2014
Duboki rezovi 03/03/2014
Nestašna trojka: laž, Sistem 1 i slučajnost 06/05/2013
Vozovi-svirači 26/02/2013
Požari po Buenos Airesu 14/11/2012
Šifra za opstanak svijeta 10/08/2011
Put kroz brezov gaj 02/05/2011
Otkrivajući Ulicu Grant i okolicu 15/01/2011
Wilsonovi mravi 28/10/2010

(Idi na prvi dio: Amerika.)

10/03/2015


Radi što više, zarađuj što manje (2): Meksiko

Nihad Hasanović



Pa malo južnije

Sad da, poređenja radi, virnemo preko južne američke granice, poznate kao la frontera. Ukazaće nam se zemlja pogođena ratom između kriminalnih postrojbi koje se godinama bore za monopol oko distribucije droge.


Jasno je da sadašnji trenutak Meksika ne karakterišu samo turistički kompleksi na Jukatanu i pacifičkoj obali. Susjedi iz Prvog svijeta odmaraju se u tamošnjim resortima, koji su strogim teritorijalnim granicama odrezani od nezdrave ekonomske realnosti u samoj blizini luksuznih hotela i plaža. Izdašnim napojnicama korisnici godišnjeg odmora odaju zahvalnost vrhunskom ugostiteljstvu. Opuštaju se kraj safirnoplavog mora i raduju, utoliko lakše što su izolovani od urođenika u okolnim varošicama izblijedjelim od sunca i oskudice. Uzdaju se u policiju i zaštitare. Na obodima turističkih oaza instalirani su senzori i nadzorne kamere, za slučaj da najgori izdanci rulje pokušaju hrupiti ne bi li klijentelu pokrali, silovali i eventualno pojeli nakon ritualnog čupanja srca naživo.


Na strahu da ćeš biti nečiji ručak počiva svaka prvoklasna avantura, pa je i to sigurno jedan od razloga zašto se u meksički budžet toliko novca ulijeva iz turizma. Definitivno nije sve u opčinjavajućim krajolicima, u gurmanskim čarolijama s ovjerom UNESCO-a, u grnčarskim rukotvorinama, širokoj lepezi lako dostupnih narkotika i jeftinoj prostituciji, kako ženskoj tako i muškoj. Naime, svakog ozbiljnog turistu trebala bi da privlači i nestabilnost jedne goleme zemlje koju bi narkokarteli najradije jahali dok ne lipsa.


U najmnogoljudnijoj državi španskog jezika, urušavaju se, kao i u komšiluku s druge strane Rio Grandea, demokratske institucije. No, kolaps je taj drugačiji nego u otadžbini Jeffersona i Lincolna.


Iako se tvrdi da meksički ustav spada u red vrlo progresivnih pravnih dokumenata, njegove lijepe želje zgasnu čim na njih oko bace sitničavi tumači zakona. Olinjaloj Revolucionarnoj institucionalnoj partiji (Partido revolucionario institucional, u narodu znan kao PRInosaur) tek je prije neku deceniju istekla zakupnina na apsolutnu političku moć. Prvi put nakon duge vladavine tog gigantskog debelokošca za predsjednika države izabran je kandidat iz druge stranke.


Kormilo države, koje se kroz istoriju toliko puta okretalo u najluđim smjerovima, bio je preuzeo desničar Vicente Fox, novcanik član konzervativne demokršćanske Partije nacionalne akcije (PAN). Pričalo se da se brkajlija školovan na Harvardu, stupivši na mjesto predsjednika sa šestogodišnjim mandatom, zalagao za što unosniju prodaju američkog gaziranog bezalkoholnog pića, sa ili bez kofeina, u pradomovini čokolade.


PRI je tada poražen. Slavilo se ponovno osvajanje slobode. Oni oprezniji stiskali su usne gunđajući da su neobrazovani i siromašni glasači lak plijen za medijske iluzioniste koji obavljaju prljav posao za pretendente na vlast. Gubitnička stranka se, govorili su, samo preračunala i nije uzela dovoljan zalet da preskoči prečku. Ovaj put nije svojski poradila na lažiranju izbora, u čemu je inače desetljećima briljirala trudeći se da Meksiko predstavi kao zemlju stabilne demokratije i neupitnog političkog pluralizma, s izuzetkom nekoliko iskasapljenih nenagodljivih novinara. Ulijenila se Partija nakon više od sedamdeset godina kontinuirane diktature, maltene od Meksičke revolucije, nadmašivši po stažu i sovjetske komuniste.


I naredni predsjednički mandat pripao je neprijatelju stare garde. Felipe Calderón poveo je vojnopolicijski rat protiv kriminalnih organizacija prema kojima bi Al Caponeova banda bila tek družina romantičnih plačipičaka slabih na špagete. Na njegov čvrstorukaški stil pada dobar dio krivice zašto se vrele ulice i diskoteke s oskudnim enterijerom pretvaraju u bojna polja u saveznim državama milozvučnih imena kao što su Sonora, Sinaloa, Tamaulipas ili Chihuahua. Usred gradske vreve nebrojeni Meksikanci pokošeni su kao slučajne žrtve u drakonskim odmazdama, ako već nisu upucani tokom pravih urbanih bitaka između vojnički ustrojenih profesionalnih ubica i takozvanih snaga reda.


Naciju je zabrinula tolika militarizacija "ljubljenog i lijepog Meksika" iz stiha čuvene ode koju marijačiji pjevaju konfekcijskim turistima u hladovini trgova. Podbodena redovnim prizorima uličnih pokolja, probudila se nostalgija za epohom očinskog PRI-ja. On je, navodilo se u pristranoj štampi, imao lijeka za uzavreli temperament gangsterskih soldateski. Pazio je da se frekventne saobraćajnice ne kvase krvlju nevinih, da s vijadukta ne vise unakaženi i mecima izbušeni leševi mladića, držao je do reda.


Dvije hiljade dvanaeste se glasalo širom Meksika. Kao i uvijek, nisu izostale afere oko finansiranja kampanja. Održane su, po običaju, brojne mađioničarske priredbe s glasačkim kutijama u koje uđe karta, a izađe zeko. Poslije dvanaest godina povučenosti i ponavljanja gradiva, PRI je opet stupio na arenu, utegnut i dobro razgiban. U predsjedničku palaču Los Pinos uselio se pouzdanik te kameleonske stranke koja se davnih dana, možda i prije američkih kapitalističkih mutivoda, dosjetila da se demokratija najefikasnije razara tako što je krivotvoriš. Drugim riječima, insceniraćemo i višestranačje i ravnopravne izbore i slobodno izvještavanje. Spektaklima i privatnim skandalima zaklanjaćemo vidik do faraonskih odaja gdje nekolicina samozatajnih parajlija određuje kurs države i sudbinu miliona njenih podanika planirajući šta s elektronskim novcem, rijetkim rudama i ugljikovodoničnim dragocjenostima te kako nekog platiti što manje da radi što više.


Pod zeleno-bijelo-crvenim barjakom na kojem orao mrcvari zmiju u kljunu, državne organe oko prsta vrte korporativni lavovi, debeljuškasti posuđivači novca naveliko i dionički čarobnjaci. Snalaze se s podjednakim spletkaroškim umijećem kao i kod Ujka Sema. Samo što u Meksiku u igri prijestolja sudjeluje još jedan upadljiv faktor: prebogate narkobande čijem mitu će odoljeti malo koji političar, posebno ako ga, zbog nekooperativnosti, sljeduje porcija čerečenja kao preludij u neizbježnu likvidaciju.


Hedonističkoj kulturi SAD-a i Kanade, ali i drugih zemalja Zapada, šverceri narkotika imaju zahvaliti što im posao cvjeta. Pojednostavimo: da nije orgijastičnih, kristalićima i bijelim prahom posutih žurki u kakvoj derutnoj, od boga razduženoj crkvi blizu obale Mississippija, ne bi se ni zabranjena roba morala krijumčariti tunelima ispod meksičko-američke granice. Ne bi se ni toliki aglomerati sirotinjskih straćara južno od Gornje Kalifornije sveli na puke ćelije u sastavu kanceroznog narkokartelskog tkiva.


I konačno, ne bi se zlodjela kriminalnih hidri sprovodila tako rutinirano, s takvim intenzitetom i s tako užasavajućom psihopatskom inventivnošću. Samo u jednoj od proteklih godina u Ciudad Juárezu u gangsterskim pucnjavama poslano je u naručje svete Marije od Guadalupe više od tri i po hiljade ljudi, dakle nekih deset ubijenih dnevno, dok se u istom periodu susjedni El Paso, smješten u Texasu, odmah s druge strane granice između dvaju svjetova, hvalio iznimno niskom stopom ubistava, pet mrtvih godišnje, svrstavajući se u sam vrh najsigurnijih gradova Sjedinjenih Država. Prijestolnica bezbrižne svakodnevice nasuprot meke zločinâ, nekog Beograda devedesetih na stotu.


Bolan kontrast koji zaudara na nepravdu. Jeste, govorka se da pušu povoljni ekonomski vjetrovi u Meksiku, da raste prosječni lični dohodak i da snaži srednja klasa u inat Velikoj recesiji koja se prilijepila za prsa evroatlantskim zemljama pa im ne dâ da uzmu daha. Ali uprkos glasinama o polaganom napretku, u postojbini tortilje fukarluk je i dalje životni pratilac skoro polovine stanovništva.


Zašto toliko naroda spaja kraj s krajem, najbolje će obrazložiti savjesni i čovjekoljubivi ekonomisti, ako takvih uopšte ima. Njima pripada taj težak zadatak, a ja ću se u narednim recima zaokupiti otjelovljenjima užasa koja bi zaprepastila i samog Lovecrafta, izumitelja mnogih fikcionalnih monstruma. Pojedinim oblastima Meksika zagospodarila je specifična podvrsta strave, koju bi bilo naivno odvojiti od činjenice da se svjetska novčana masa raspodjeljuje krajnje nepošteno.


Jeste li gledali film Heli? Posebno finale s torturom u oskudno opremljenoj gostinjskoj sobi jedne uboge kuće? Još malo je preostalo života momku kome će dušu na nos istjerati dvojica blaziranih siledžija. Martiriju svjedoči utučena žena tobože zabavljena kuhinjskim radnjama u susjednoj prostoriji i djeca, horna da uče, da uče kako mučiti.


Ako ste vidjeli ovu grozotu, shvatićete o kakvoj formi nasilja je riječ. Sineasti su ga oporo, pesimistički oslikali i u drugim ostvarenjima. Kod nas se u bioskopima prikazuju holivudske nedotupavnosti i valjda će neko već jednom izračunati koliko neurona ugine u sekundi prilikom gledanja neke tričave romantične komedije. Ne isplati se na platna puštati vrhunske meksičke drame kao što su Miss Bala, Sin nombre ili Traspatio. Ne ide uz tone kokica nedostatak plitkosti. Crnjak su kinoposjetiocima nasumična ubistva bez polaganja računa ikome. Ko bi trošio slobodno vrijeme na priče o dekadentnom sudstvu? Ko bi se zamarao socijalnim trilerom o nemoći golje da se održi u životu nakon što se slučajno očešao o kraljeve kokaina? Ništa on ne može učiniti protiv tipova željnih krvi i beskrajne moći. Oni nemaju milosti dok krče stazu do spektakularnih zarada čiji se priljev osjeća i na njujorškoj berzi, nezaobilaznoj u proizvodnji tolikih gladnih usta na kugli zemaljskoj.


Najsilnija država Mezoamerike nije sva zahvaćena narkomafijaškom kugom. Ona je ogromna. U regionima koji su infrastrukturno sporedni za protok narkotika do SAD-a život teče normalno, barem prema našim balkanskim kriterijima. Svakodnevicu povremeno protresaju kriminalni ekscesi niskog i srednjeg napona kakvi ne bi previše uznemirili nikog ko je odrastao u surovom području Dinarida.


No, na pojedinim teritorijima Meksika, obično pograničnim, gdje se organizovani kriminal uzdigao na nivo polulegalne privredne grane, moralne norme lome se kao čačkalice, kako se vidi na primjeru iz bliske prošlosti savezne države Michoacán. Neka nam pogled padne na tadašnja haotična dešavanja koja forenzički strpljivo opisuje Guillermo Valdés Castellanos u svojoj analizi u časopisu Nexos. Sve donedavno tamo je vrhovna vlast pripadala narkomafijaškoj hobotnici zvanoj La Familia, koja je prodrla u sve niše političkog ekosistema. Kombinacijom mita i zastrašivanja gradonačelnici su pritisnuti uza zid. Slovo zakona poštovano je samo u mjeri u kojoj ne ometa uzlet bezakonja. Konkretnije rečeno, krijumčarite metamfetamine koliko god vam volja, reketirajte firme i dućane, slobodno izvodite pokazne vježbe iz tranširanja mrtvaca za klince na pripravničkom stažu u bandi.


Respekt naroda stican je robinhudovskom metodologijom - Porodica se brine za svoje najmilije. Sprovodeći socijalne programe udjeljivanjem pesosa iz sopstvene riznice, kriminalci su se dodvoravali najbjednijim slojevima populacije, mada bi se to taktičko dobročinstvo po efektu dalo uporediti sa gašenjem požara čašom vode.


Niko nije imao ni snage ni petlje da im se suprotstavi. Od stiska njihove šake mrvili bi se zupčanici državnih mehanizama.


Pred zgradu opštine parkira se desetak pikapova sa grozdovima izdresiranih i fantastično naoružanih ubica. Da im se suprotstave, policajci se ne usuđuju, bilo zbog straha ili vlastite podmićenosti. Gradonačelnik je pozvan da istupi na trg. Iz jednog vozila obraća mu se glasnogovornik armade postavljajući bespogovorne uslove. Gradski oci, kako-tako demokratski izabrani, dužni su ubuduće slušati tog i tog harambašu, toliko važnog da se sva legislativa rasipa u prah od daška njegove divlje volje. Suvišno je objašnjavati šta bi se dogodilo u slučaju neposluha.


Bosovima mičoakanskog podzemlja stalo je da niko ne ometa uzgoj marihuane i maka, te proizvodnju metamfetamina na njihovim latifundijama. Težišnica biznisa je mlada pacifička luka Lázaro Cárdenas, gdje se iz brodova zaprima vrijedan repromaterijal. On će se potom preraditi u supstance koje će razvaljivati mozgove sjevernoameričkih omladinaca, nezadovoljnih šematoznošću visokorazvijenog kapitalističkog društva ili naprosto željnih zabave i iščašenja svijesti.


Već iz gore nabrojanog vidi se da je industrija droge neizmjerno prilagodljiva i unosna. Da bi posao cvao, La Familia je spremna gaziti preko leševa slučajno zatečenih očevidaca i tvrdoglavih eliotnesova, kojekakvih stidljivih specijalista za kriminalistiku, njuškala, novinarčića i demodiranih poštenjačina.


Zato je suludo da se kao takva, sastavljena od revnosnih kasapina, bivših genocidlija i tinejdžera egzekutora, stavlja u odbranu puritanskih principa i religijskih uputa koje je nametnuo jedan od njenih komandanata. La Familia to zaista čini: masakrira, ali i ratuje protiv poroka. U vlastitoj zoni odgovornosti, ne toleriše alkoholizam i uživanje narkotika. Pobrinuće se da se droga distribuira izvan Michoacána, u tuđinu, recimo u Meksiko Siti ili dalje, prema sjeveru, posredstvom Kartela Sinaloa, u Gringolandiju. Vraćaš li se kući pijan, opominjuća toljaga će ti polomiti rebra. Mladić koji tuče majku biće premlaćen. Nastavi li sa siledžijstvom, krajnja mjera je progonstvo na onaj svijet. Starozavjetnom strogošću pridobija se naklonost puka. Ali zar je red da pravdu istjeruju kaini koji su samo noć prije kaustičnom sodom sažegli nekog abela?


U Porodici su na operativne pozicije naimenovani kaibiles, nekadašnji uzdanici gvatemalske vojske. Jedna dionica iz njihove biografije pokriva učešće u genocidu nad domorodačkim stanovništvom, potomcima drevnih Maja. Dobro su ispekli zanat ti eksperti za teror. Natenane nanositi bol, bešćutno likvidirati, sela zavijati u crno, njihova je profesija. Jedan egzekutor, sa sportskim nadimkom El Tyson, kazuje kako podučava momke regrutovane da budu smrtonosni plaćenici u službi veletrgovaca drogom. Polaznicima škole za koljače zadatak je prvo upokojiti zarobljenike, a zatim im poodsijecati udove. Početniku, citiram El Tysona po sjećanju, treba deset minuta da lešu otkine ruku, zbog neiskustva se brzo unervozi i počne oklijevati, a ja to, hvali se, obavim za tili čas.


Obuka na truplima neophodna je da bi se u mladima zatrli strah i gađenje pred rasutim crijevima. Mora im koža odebljati, mora ih se radikalno prevaspitati da bi dečki ubijali bez primisli, onako kako golub kljuca zrno po zrno.


Prema statistikama, 90 % droge koju prokrijumčare poslodavci ovih golobradih pištoljdžija završi u venama bljedolikih. Upravo isti procenat oružja na stanju kod meksičkih narkobandi stiže, lako je pogoditi - iz zemlje poznate po pucačinama u tržnim centrima i osnovnim školama te dugoj tradiciji ubijanja neznanaca dvocijevkom na kućnom pragu. Na Divljem zapadu se oduvijek njegovao kult oružja.


Drukčija pravila vrijede u neposrednom susjedstvu, u državi koja je iznjedrila redenicima dekoriranog Pancha Villu, za jedne autentičnog revolucionara, za druge smrdljivu govedarsku protuhu. Ondje zakon zabranjuje bilo kome da iz hobističkih pobuda posjeduje vatreno oružje.


Ali zato se u pogolemom dijelu SAD-a ne pravi značajna razlika između kupovanja prženih pilećih krilaca i dugih cijevi. Pojedincu je dopušteno da zaštiti svoju svetu privatnost zbirkom najraznovrsnijih sredstava za smaknuće. Jer ima li išta pravednije nego sprašiti sačmu u prsa sumnjivom licu koje ti se šunja pokraj taraba?


Desi se katkad da vlasnik pokoju igračku iz svoje oružarnice, ko bajagi, izgubi, što nije dužan nikome prijaviti. Puškice onda dobiju krila i slete u ruke adolescenata zaposlenih u filijalama pakla u Tijuani, Juárezu i drugim pograničnim gradovima, kamo gringoi navrate zarad medicinskog turizma, drogiranja budzašto, prežderavanja do suza ili da bi uživo gledali kako magarac njačući penetrira u ljudsku ženku.


Oni znatiželjniji zakorače u radničke četvrti i na neasfaltirane sokake da bi se iščuđavali nad vaskolikim siromaštvom koje govori španski, ali i poneki starosjedilački jezik. Svjedoci su dirljivih prizora u krajevima koji nisu ugrabili priliku za mlaćenje para u neponovljivim istorijskim razdobljima, kad se do mile volje i nekažnjeno pljačkalo po cijeloj planeti. Nije se na vrijeme jamio tekstil iz Indije, kaučuk iz Amazonije, začini iz Orijenta, zlato Inka, roblje iz Senegala i moglo bi se ovako nabrajati još barem sedam godina. Meksiko: gledaj kako im je puk veseo, hrana šarolika, pejzaži s pogledom na Cortésovo more proširuju dušu, a muzika truba i guitarróna otvara i najčuvanije sefove u srcu nekog mister Smitha - kako bi sve bilo lijepo samo da nema toliko prnjavih, neokupanih i krezubih domaćina koji rintaju od zvijezde do zvijezde ili drijemaju pijani po trotoarima, da nema te prašine što se zavlači pod kapke zajedno sa slikama zapanjujuće ekonomske nejednakosti, tako izražene na cijeloj srednjoameričkoj prevlaci.


Kao ozbiljno hijerarhizirana zločinačka formacija, La Familia više ne postoji. Žezlo je ugrabio drugi, ništa manje zastrašujući nasljednik. Ipak, njen socijalni angažman ugravirao se u kolektivnom pamćenju Mičoakanaca. Na neimaštinu je reagovala po uzoru na silesiju drugih banditskih klanova iz prošlosti čovječanstva: u predasima između reketiranja, ucjena, otmica, egzemplarnih pogubljenja i drugih ambicioznih zlodjela, pozabavila bi se humanitarnim diletantizmom.


Iako po svojoj prirodi duboko dehumanizirajuća, predstavljala se plebsu kao spasonosna zamjena za beščasne i pasivne državne organe: o bolesnima ćemo se starati mi, a i o potlačenima, i o javnim radovima, i o politici, općinskoj i regionalnoj, za sve će se nas pitati, a prije svega odlučivaćemo ko će živjeti, a ko će pod zemlju.


Mračnu su pobjedu izvojštili meksički narkokarteli. Za sebe su izborili povlasticu da nehajno oduzimaju ljudske živote primjenjujući metode koje bi se i medijevalnim istrebljivačima heretika učinile ekstremnim.


U SAD-u se javni sektor rasprodaje firmama svinjskog apetita koje sanjaju o privatizaciji svakog atoma u svemiru. Po školama, bolnicama, kasarnama, vladinim tijelima neumorno krstare nosevi istrenirani za detektovanje keša i kreditnih kartica. Kolabira sistem dugo vremena osmišljavan i udešavan za dobrobit zajednice. Ali krckanje raspadajuće građevine ne čuje se od salvi smijeha umontiranih u zvučni zapis nekog popularnog sitcoma.


Ni Meksiko, razumije se, nije pošteđen dresure putem plitkih masmedijskih sadržaja. Privatizacija se takođe sprovodi na sve strane. Javna sfera se usljed toga sužava, ali i dodatno kržlja pod teretom raspištoljenog kriminala. Nije naodmet ponoviti da se u najvećoj mjeri on hrani zapadnjačkom glađu za dopom. Poznavaoci aktuelnog rata protiv krijumčara droge ističu da nema Meksiko problem sa duvanjem, šmrkanjem i fiksanjem, već ona znatno sretnija liga čovječanstva. Navukle su se na džank zemlje odane vječnom ekonomskom rastu, koji sve više podsjeća na tumor.


Kakav god razlog njenog procvata bio, mafijaška struktura se ustoličila od bujnog Chiapasa na jugu do pustinje Sonore na krajnjem sjeveru. Visoku cijenu ovdje je platila stvaralačka društvena energija, energija koja se inače rađa iz svijesti o zajedništvu i solidarnosti. Njen slobodan protok ometa industrija teških krivičnih djela oličena u narkokartelima koji i starom i mladom nameću vlastiti kodeks okrutnog življenja. A on se uspostavlja oružanom silom i bujicama novca koje se upumpavaju u sami metabolizam jedne žilave države sa pretkolumbovskim iskustvom u vođenju složenih administrativnih poslova.


(Posljednji dio: Bosna.)

PODRŠKA,
DONACIJA
razglasite
posalji mejl
na glavnu stranicu
KNJIGE
FB STRANICA AUTORA
PROFIL NA TWITTERU
POSTAVITE PITANJE NIHADU HASANOVIĆU O NJEGOVIM KNJIGAMA, PISANJU...
PITANJA IZ cyberPUBLIKE (+ ODGOVORI)