SASTOJCI KOKTELA

(po datumu objavljivanja na sajtu)

SRCE KORNJAČE (8): Naplatiti dug do zadnje santime 01/06/2017
SRCE KORNJAČE (7): Pymov daleki srodnik 23/05/2017
SRCE KORNJAČE (6): Zima na ekvatoru 25/04/2017
SRCE KORNJAČE (5): S riječnim ljudima 28/03/2017
SRCE KORNJAČE (4): Poklon 14/03/2017
SRCE KORNJAČE (3): U susret kajmanu 08/03/2017
SRCE KORNJAČE (2): Sve će istruliti 02/03/2017
SRCE KORNJAČE (1): Ka čistom zraku 13/02/2017
Proizvođač čudotvornog smeća 05/05/2016
Predsjednik Francuske biće Mohammed 15/04/2015
Poznavanje prirode i društva 17/03/2015
Radi što više, zarađuj što manje (3): Bosna 10/03/2015
Radi što više, zarađuj što manje (2): Meksiko 10/03/2015
Radi što više, zarađuj što manje (1): Amerika 10/03/2015
Čuveno ništa 22/09/2014
Origami jednorog 10/06/2014
Duboki rezovi 03/03/2014
Nestašna trojka: laž, Sistem 1 i slučajnost 06/05/2013
Vozovi-svirači 26/02/2013
Požari po Buenos Airesu 14/11/2012
Šifra za opstanak svijeta 10/08/2011
Put kroz brezov gaj 02/05/2011
Otkrivajući Ulicu Grant i okolicu 15/01/2011
Wilsonovi mravi 28/10/2010

(Idi na prethodni dio: Meksiko.)

10/03/2015


Radi što više, zarađuj što manje (3): Bosna

Nihad Hasanović



I nazad na istok

Od Meksika i SAD-a naša zemlja je neuporedivo manja i površinski i populacijski. Ali bez obzira na razlike u magnitudama, tamošnja krckanja kostiju odjekuju i na Balkanskom poluotoku. Samo, taj eho koji nam odzvanja u glavama teže je uočiti kao reperkusiju jednog globalnog pretumbavanja. Opasno se pregrijava kapitalistički pogon. Ventili vrište i nemoguće je da prođemo bez teških opekotina.


Od hijena koje dotrčavaju izdaleka neće nas sačuvati ovaj poluprotektorat skrpan u američkoj vojnoj bazi u Ohaju. Kakva je, u ovom kara-zemanu, politička klasa koja gravitira Sarajevu, Banjaluci ili Mostaru? Da smo nadomak Bastilje i da je 1789. godina, naši vlastodršci, ma kako se ideološki izjašnjavali, ne bi dugo čekali u redu za pogubljenje. Ogrezli u cinizmu, nemaju sluha za osnovne biološke potrebe naroda kog samo deklarativno zastupaju.


U BiH birokratski aparat je, za korisnike njegovih usluga, škola očaja i poniženja. Isto se može reći i za naše zdravstvene ustanove. Odvajajući od plate, čovjek cijeli život finansira i činovnike i doktore, a kada mu zatreba pomoć u vidu papirologije ili liječenja, suoči se s nevjerovatnom količinom arogancije, bezdušnosti, otaljavanja.


Hijerarhija odgovornosti ovdje nije ni u zametku. Za grijehe političara uvijek će se naći skrovište u lavirintima zakona i sudskih procedura. Potencijalni atentatori hvataju se za glavu: koga pobogu upucati u ovoj zemlji kada ni sam krivac nikad nije kriv? Optimalno rješenje bilo bi, vjerujem, izumiti bombu koja bi razorila kiblu u kojoj se svi kiselimo. Od ubijanja hrsuza malo je koristi. Koliko god se metaka na njih potrošilo, iz fekalija će se uvijek pomoliti neka nova glavurda s podvoljkom. Nadmoćno će se cerekati i nebu pokazivati svoj muzgavi osmijeh rođen iz kakve velike prevare koja je unesretila hiljade i hiljade obespravljenih, nekad zaposlenih radnika s dostojanstvenim platama.


Za pet para privatizovani su kombinati iz ere radničkog samoupravljanja. Izrastao je iz pljačke stalež budžovana koji se ne boje suda. Kroz presing na tužioce i političko lobiranje, stvaraju klimu povoljnu za rađanje još sebičnijih i prefriganijih poduzetnika.


Za njih će se uvijek zauzeti lideri demagoških stranaka, namazane glavešine kojima je ideja kozmopolitizma strana. Oni ne vjeruju da je za opstanak na ovom globusu nužno priznati postojanje univerzalnih ljudskih tendencija i imperativa. novcanikI to u političkoj praksi primijeniti. Elem, kad god se nadvije prijetnja da tajkun završi iza rešetaka, kad god se robija nasmiješi partijskom alibabi koji je javni novac pohranio u svoju skrivenu pećinu, podignu se etničke tenzije. Već izdresiran u protekloj četvrtini vijeka, narod onda povjeruje da je nacionalnu i vjersku samobitnost važnije braniti nego da imaš šta jesti i od čega svoju čeljad školovati.


Odvajkada je tanka bila teza da su ovdašnji autoritarci fundamentalno drugačiji, u moralnom smislu, od populacije koju drže u potčinjenosti i sistematski je osiromašuju. Kao da su nenormalni, ponavljaju međunarodni zvaničnici: ne zaslužuje ovako dobar narod tako pogane vladare. A je li? Pa nisu kantonalni funkcioneri, skupštinari i potpredsjednici kojekakvih komisija doletjeli s asteroida u fotelje. Mnogi od njih su, prije nego što ih je vlast dozvala u kabinete, bili uzorni sugrađani i suseljani. Neki, doduše, ne previše uzorni, ali ipak na "ti" s mentalitetnim standardima miljea koji ih je formirao.


Da nije nas ovakvih kakvi smo, ni njih ne bi bilo. Njihove političke karijere su moguće upravo zahvaljujući habitatu čijem oblikovanju skoro svako od nas pridonosi. Psihičko mučilište održavamo ako nikako drugačije, a ono kroz način kako međusobno razgovaramo. Možda se i trudimo biti odmjereni, ali prije ili kasnije veza puca i komunikaciju nam zagade brutalne, podrugljive procjene koje toliko obožavamo. Masne psovke začinjene strašću zadobiće respekt slušalaca. U nipodaštavanjima kulminira naša rječitost.


Dođe li red da se nekog pohvali, zanijemimo. U najboljem slučaju, preko jezika prevalimo šuplje, stereotipne komplimente, uvijek makar sa zrncem ironije. Kako se samo mučimo s izrazima kad treba istaći nečije kvalitete, zapadamo u nepreciznost i bljutavilo. Čak i kad panegirike upućujemo, volja nas iznevjerava, navijamo za nizbrdicu. Kod nas su zlurade dosjetke tradicionalno omiljene, jako tražene u birtijskom druženju. U glavama njihovih štovatelja istinitije su od istine same. Što nije opanjkavanjem ispričano, nije se ni desilo, nije valorizirano.


Da li bismo manje uživali u zlobi da Daytonski sporazum nije nametnuo etničku obojenost i vjeroispovijest kao preduslove za naglo povećanje imovine, za uspon na društvenoj ljestvici? Ovo pitanje će dovijeka čekati svoj odgovor. Kako bilo da bilo, iz igre su poslani na rezervnu klupu globalno važeći, u burnim vodama istorije proprani kriteriji po kojima se procjenjuje intelektualna i stvaralačka probojnost individue. Od Une do Drine, od Save do mora, posvud ruka ruku mije. Stručnim rječnikom kazano, preovladava klijentelizam. Tokovi kapitala u biznisu i javnog novca u kulturi određeni su štelama i jaranskim dogovorima, devastirajućim na duge staze. Da stravična freska posvemašnje korumpiranosti ne bi previše bola oči, nužno je stvarati maglu u kojoj nikad nismo načisto šta je, u pogledu kvalitete, na vrhu, a šta je fušeraj.


Čak među samodeklarisanim protivnicima nacionalizma ističu se brojni primjerci kojima pogoduje takvo stanje stvari. S entuzijazmom učestvuju u raznim namještaljkama promovirajući lažne vrijednosti, naslađujući se u omalovažavanju svega i svačega. Nema šta ne izrelativiziraju i ismiju. Nije ni čudo, jer na tim razvalinama mogu do mile volje tragati za nezasluženim šićarom i pravdati vlastiti nerad, letargičnost i neznanje.


U svom tom vještački generisanom haosu strada uljudnost. Pripomenimo da je ona vrhunsko dostignuće civilizacija koje su nas zasule gomilom darova, od alfabeta i naočala preko kukuruza, jabuke i mljekare do pošumljavanja, lične higijene i informatike. Uljudnost smatramo simptomom mekuštva. Ponašamo se kao da smo je duhovno nadišli preferirajući bahaćenje, naglost, grubijanstvo, agresiju, emocionalne reakcije svojstvene babunima i divljim mačkama. Želite li ocijeniti u kakvoj sredini živite, pažljivo pratite kako će neko odreagovati kad mu se ljubazno zahvalite ili mu kažete "dobro jutro". Uzmite statistički uzorak, izvucite zaključke.


Sami, na mikroplanu, kreiramo kanibalsku atmosferu. Istina, još se međusobno ne jedemo, ali su nam usne krvave od duša koje kidamo jedni drugima. U takvom okruženju stasava budući parlamentarac. Jednog dana on će u skupštini konačno dobiti priliku da u punom kapacitetu bude ono što su ga od malih nogu učili da bude - teška šupčina. Dizanjem ruke taj će fabrikat podržati amandmane za strateško sprovođenje pohlepe. Glasaće za prijedloge koji će legalizirati najluđe forme ljudožderstva. Tako će se dostojno odužiti zajednici koja ga je odgojila i izabrala za svog zastupnika i telala. Volite ljudožderstvo u svakodnevnom životu? E pa eto vam ga, dragi moji, i u politici, institucionaliziranog.


Nije li se jedan krvolok dugo predstavljao kao tapetar? Da nije raskrinkan, ko bi ga doživljavao drugačije nego kao muškarca šaljivdžijsko-dajdžinskog pogleda, s kakvim biste se rado rukovali u stubištu solitera i priupitali za zdravlje?


Za ugostitelja se izdavao jedan drugi šampion među nitkovima. Nema dvojbe da će neki dobričci rado hvaliti njegove sevape i donatorstvo, na stranu trgovina teškim drogama i svirepost - vidjesmo to već na meksičkom primjeru - neophodna za takvu vrstu djelatnosti.


S organizovanim kriminalom imaju posla i jedna Švedska i Švajcarska. Izvitoperenosti ministara ne oskudijeva ni u kudikamo uređenijim, bogatijim zemljama od Bosne i Hercegovine. A njoj je geološka i klimatska lutrija dodijelila dovoljno vodenih tokova, fosilnih energenata i drugih preduslova da niko od njenih žitelja ne bi trebao strahovati od besparice i neuhranjenosti. Ali kako prodisati uz secesionizam Republike Srpske, izrasle iz masovnih grobnica onih koji su joj stajali na putu, i uz naše stalne razmirice oko toga čiji je bog mudriji i čija folklorna sekcija starija?


Nesposobni smo maknuti se i za metar ka pravednijoj redistribuciji novca, koji se obdan i obnoć krade naveliko, na štetu ogromne većine, rastrzane međunacionalnim predrasudama, cjepidlačkim i ponekad letalnim. Zasad je bitnije kako konzervirati te tako opijajuće i neopipljive sastojke narodnog duha nego kako se izboriti za svoju, zasluženu šnitu ekonomskog kolača koji raste samo na tanjirima najimućnijih.


Pritom gurui kreditiranja i propovjednici stranih investicija konstantno obmanjuju narod uzdajući se u njegovu legendarno slabu memoriju kad je riječ o krupnim prevarama. Čudotvorci koji iz ničega stvaraju mjenice prodaju priču kako će se naši zvrkovi suhonjave sirnice kad-tad pretvoriti u džetseterske torte, samo ako budemo marljivo radili i vještine usavršavali. No, takozvana tranzicija nikako da prođe. Kad se sagledaju opšti dijagrami, kokuzluka i prekarnosti je svakim danom sve više. Za neupućene, prekarnost se odnosi na život nestabilan novčano, bez stalnog i čvrstog zaposlenja.


U tom rđavom okruženju koje favorizira prepredenost i kržljanje moždanih ćelija zaduženih za mišljenje, smanjuju se i kapaciteti jezika. Nije posrijedi tobožnje truljenje od kojeg se povraća jezičkim čistuncima u vječnom krstaškom ratu protiv barbarizama, srbizama, kroatizama, turcizama i sličnih fatamorgana. Druga je kriza na djelu: riječi skovane za izražavanje apstraktnog korak po korak povlače se iz svakodnevnog opticaja. U gro slučajeva, izgon sprovodimo nehotično. Ili s osjećajem olakšanja što ne moramo naprezati um terminima koji su smišljeni da sijaju iznad datosti neposrednog ljudskog iskustva.


U oči upadaju materijalne neprilike koje nas još od predratnog doba, postitoističkog, lome i obeshrabruju. Opravdano ih je kriviti za podsmijeh na koji nas tjera spominjanje pojmova kao što su edukacija, filozofija, umjetnost, reforma. Od danas do sutra preživljavamo preklinjući novac da nas zauvijek ne napusti. Kako-tako se održavamo na blokovima leda koji plutaju dubokim, tamnoplavim okeanom i ionako se neumoljivo tope. U borbi za golu egistenciju, nema se vremena za osvrtanje na bilo šta izvan Kaveza. U njemu primat imaju tvoja sopstvena čula, zloba i trač. Dodajmo im još i kratkoročnu memoriju, afekt i ono tako nepouzdano svojstvo po imenu iskrenost. Iskrenost, dakle, ali ne i istinoljublje. Ono je od nekog drugog svijeta i ne obitava u Kavezu.


Sve tuplje i mutnije se izražavamo zbog predugog natapanja kiselinom spravljenom u Daytonu, pod supervizijom Richarda Holbrooka. Koliko reduciramo jezik, toliko i on nas, umrtvljen banalnostima i okoštalim izrazima, sklerotičnim sintagmama i izanđalim krilaticama, upropaštava kao misleća bića. Spiralan je to proces koji je Orwell još davno zapazio u drugom kontekstu. Niko nije ugasio žeđ vlastitom pljuvačkom. Jeziku je ponajprije potrebno da vrije, ali ne tako što će puritanci izvoditi s riječima ono što etničko čišćenje čini ljudima. Istinske pomake pravi jedino dobrodošlica neobičnim i dekontaminirajućim uvidima u stvarnost. Do osvježavanja leksike onda dolazi glatko, onako kako se nižu nesputani komentari na ukusno jelo.


Po trećerazrednom stilu i predvidljivoj logici, po monotonosti asocijacija, raspoznaju se tolike pisanije koje se objavljuju u našoj štampi, kakve god orijentacije bilo uredništvo. Ogroman broj tekstova iz pera domaćih žurnalista svjedoči o društvu nezainteresiranom za čitanje kao maratonsku aktivnost koja zahtijeva spoznajni napor. Mudrolije opinionmakera iznijete u dnevnim novinama i sedmičnjacima mogu se uporediti s izluđujućim bubanjem muhe u prozorsko staklo. Autori se vrte u neraskidivom krugu misli i ponekad očajno zuje, zarobljeni između venecijanera i prozirne barijere, za koju nikako ne mogu da shvate zašto im pruža otpor.


Sam štof od kojeg je ova ili ona kartica satire, pamfleta ili političke analize sačinjena pokazuje da i novinar sudjeluje u ofanzivi protiv inovacija u carstvu ideja. On ostaje opskurantista čak i kad lamentira nad raspadom čojstva u BiH ili se obrušava na častohleplje visokih dužnosnika, na gramzivost direktora uprave za indirektno oporezivanje.


U dahu se čitaju kolumne tog tipa upravo zato što te nemaju čemu poučiti. Refren za refrenom, rekurentne teme, fiksacije novinara koji odbijaju da se reanimiraju infuzijom dobre književnosti. Sladak je, ugodan prezir prema svemu što ih na prvu ne podsjeća na dnevnopolitičke i sportske aktuelnosti.


Idealni čitalac se u njihovim sastavima prepoznaje kao u zrcalu. Budući da pred sobom vidi vlastiti lik, vlastiti svjetonazor, vlastiti zapetljaj osjećanja, ne nalazi u napisanim recima ništa čudno, samo potvrdu svojih stavova. Ali zar ne bi baš čuđenje ili čak preneraženost trebala biti početak učenja? Bilo bi to za mnoge otrežnjujuće: ugledati u odrazu ne sebe, već nakazu.


(K R A J)

PODRŠKA,
DONACIJA
razglasite
posalji mejl
na glavnu stranicu
KNJIGE
FB STRANICA AUTORA
PROFIL NA TWITTERU
POSTAVITE PITANJE NIHADU HASANOVIĆU O NJEGOVIM KNJIGAMA, PISANJU...
PITANJA IZ cyberPUBLIKE (+ ODGOVORI)