SASTOJCI KOKTELA

(po datumu objavljivanja na sajtu)

SRCE KORNJAČE (8): Naplatiti dug do zadnje santime 01/06/2017
SRCE KORNJAČE (7): Pymov daleki srodnik 23/05/2017
SRCE KORNJAČE (6): Zima na ekvatoru 25/04/2017
SRCE KORNJAČE (5): S riječnim ljudima 28/03/2017
SRCE KORNJAČE (4): Poklon 14/03/2017
SRCE KORNJAČE (3): U susret kajmanu 08/03/2017
SRCE KORNJAČE (2): Sve će istruliti 02/03/2017
SRCE KORNJAČE (1): Ka čistom zraku 13/02/2017
Proizvođač čudotvornog smeća 05/05/2016
Predsjednik Francuske biće Mohammed 15/04/2015
Poznavanje prirode i društva 17/03/2015
Radi što više, zarađuj što manje (3): Bosna 10/03/2015
Radi što više, zarađuj što manje (2): Meksiko 10/03/2015
Radi što više, zarađuj što manje (1): Amerika 10/03/2015
Čuveno ništa 22/09/2014
Origami jednorog 10/06/2014
Duboki rezovi 03/03/2014
Nestašna trojka: laž, Sistem 1 i slučajnost 06/05/2013
Vozovi-svirači 26/02/2013
Požari po Buenos Airesu 14/11/2012
Šifra za opstanak svijeta 10/08/2011
Put kroz brezov gaj 02/05/2011
Otkrivajući Ulicu Grant i okolicu 15/01/2011
Wilsonovi mravi 28/10/2010

<< PRVA   < PRETHODNASLJEDEĆA >   ZADNJA >>

14/02/2017


SRCE KORNJAČE (1):
Ka čistom zraku

Nihad Hasanović



Dok Evropa još iskašljava pepeo i zgrušanu krv preostalu od nedavno okončanog Drugog svjetskog rata, jedan mladić kreće na putovanje opasno po život. Žuri mu se da upozna rijeke zapjenušane od praiskonskog bijesa, da kroči u predjele koji, ne trpeći ni domaće ni strance, mame naivčine u svoje ralje. Trnovito je to putovanje, rizično, ali on će ga preživjeti. Uprkos razornosti prirodnih elemenata, uprkos nedaćama kojima je svjesno marširao u susret i savjetima pametnjakovića da se okrene razumnijim geografskim težnjama. Mani se busanja u prsa, insistirali su, i nađi mir u lutalačkom diletantizmu koji ne propituje krajnje granice ljudske fiziologije.


Luka Havre, Normandija - polazna tačka pustolovine. Ljeto je i momak nestrpljivo očekuje ukrcaj na prekookeanski brod. Da li će se probiti do udaljenih tačaka tropske prašume prije navale pljuskova i poplava? Trebalo bi. Da li je prikupio dovoljno novca za poduhvat? Valjda jeste. Iako odlučan u namjeri da ostvari zacrtano, rastaje se od najmilijih ne bez zebnje.


Pokušaji da ga se zadrži u prijatnom francuskom podneblju, u okrilju " la douce France", pokazali su se ništavnim. Njegova tvrdoglavost odoljela je prigovorima kojekakvih stručnjaka za južnoamerički kontinent. Nije se slomila ni pred strepnjama drugara i djevojke Jeannine (po drugima Janine), koja mu je pravila društvo u pariškoj boemiji ali je dobila vrlo malo mjesta u pisanom materijalu svoga dečka, barem onom meni dostupnom. Putnika ne mogu pokolebati ni tužni pogledi roditelja zabrinutih za budućnost sina jedinca kog je majka nekada oblačila u ružičasto zato što je htjela imati kćerku.


Reklo bi se da ga najviše brine to što je za podvig prikupio nezavidnu sumu novca. Na suprotnoj obali okeana, brzo će zapasti u besparicu, nedovoljno vješt da se snađe u drevnoj ekonomiji čiji su stubovi cjenkanje i trampa. Tu je za popravljanje ličnog budžeta vrlo korisno i kockarsko umijeće, kojem mladić nije vičan, ukoliko su tačne informacije da je često izvlačio deblji kraj za kartaškim stolom. Predujam časopisa Sciences et Voyages jedina je čvrsta novčana potpora. Kako su se dogovorili, u redakciju će zauzvrat slati izvještaje o pohodu, onako kako bude napredovao. Ali izgleda da i te honorare ne dobija redovno (ako ikako), pa je prinuđen da se zadužuje kod lokalaca.


Sumorne finansijske perspektive, ipak, ne ostavljaju značajnog traga na Raymondovoj čeličnoj volji. Niti raspršuju jedan ustrajan zanos začet u ranoj mladosti, kada su mu se zjenice širile pred kartom Južne Amerike okačenom na zid iznad radnog stola. Zemljopisni prikazi Novog svijeta hranili su njegove fantazije. Ako uz malu intervenciju mašte zavirimo u psihu tog četrnaestogodišnjaka, ustanovićemo da se njegove misli polagano kalibriraju prema herojstvima koja tek namjerava iskusiti. Otkrićemo da srednjoškolac Raymond sanjari o tome kako stupa na neistražene prekomorske teritorije, kako mačetom siječe tamo gdje su druge ekspedicije doživjele poraz usljed malarije i žute groznice, amaterizma i nepripremljenosti, kukavičluka, fizičkog i mentalnog klonuća, nedostatka vjere.


Kako tada tako i nepunu deceniju kasnije, ovaj Mediteranac ispoljava natprosječno odlučnu, jogunastu ćud. Rođen je u horoskopskom znaku Vage, podznak Bik, ali prepustimo astrolozima da procijene u kojoj mjeri je konstelacija zvijezda iznad Toulona 1. oktobra 1926. u devetnaest sati i petnaest minuta odredila personalni razvoj jednog novorođenčeta. Kakav god sud dali zvjezdoznanci, beba je izrasla u dvadesettrogodišnjaka sposobnog da se fokusira na dugoročne zadatke koji se mediokritetima doimaju nedostižnim. Naročito ga privlače ciljevi pogibeljni i egzotični, prilično udaljeni od zemalja gdje vojnici još drže prst na obaraču i čekaju svečani poziv u glib tranšeja.


U to vrijeme Evropa još nije došla sebi od revnosnih savezničkih bombardovanja. U Hirošimi i Nagasakiju Geigeorovi brojači ne prestaju da mahnito krče. Mnoge novinske analize i izvještaji predviđaju skorašnje izbijanje novih ratova. Potiču li Raymonda na put i te zloguke prognoze? Iz pojedinih redaka u njegovim zabilješkama izvire želja da se daleko iza leđa ostave krajevi u kojima su politička neslaganja toliko divergentna da se pokolji čine neizbježnim.


Godina je četrdeset deveta, pobjedničke države okupirale su i podijelile Njemačku isplevši mrežu napetih međuodnosa. Čudna priroda Hladnog rata manifestuje se u čarkama između supersila i špijunskim skandalima. Ogroman dio Evrope povija kičmu slušajući škripu Željezne zavjese koja se povlači preko gora, ravnica i rijeka. Francuzi ratuju u Indokini. Opet vrije i prijeti ponovnim krvoprolićem "la fricassée balcanique", balkanska papazjanija, kako Raymond naziva jedan geopolitički fenomen. Misli li se ovdje na razmimoilaženje Jugoslavije i SSSR-a, na Titovo "ne" brkatom čudovištu čiji se pipci protežu čak do drugog kraja Evroazije, do Korejskog poluotoka? Ondje, u "zemlji jutarnje tišine", samo je pitanje dana kada će trupe s komunističkog sjevera, tada industrijski naprednog, pohrliti preko 38. paralele ka Seulu i poklati se sa svojom braćom, siromašnim i slabo organizovanim seljaštvom na jugu.


U intervjuu za list Élites françaises, Raymond priznaje da se užasava civilizovanog života. Ne nudi objašnjenje otkud toliki animozitet prema miljeu u kojem mu se formirala ličnost. Saznajemo tek da se grozi ljudi koje sreće u takvoj sredini i navika koje ti isti upražnjavaju. Ni u vlastitim zapisima neće kriti da mrzi gradove, njihove stanovnike i zakone.


No, ne treba žuriti s etiketiranjem jer Raymondova odbojnost prema civilizaciji može se shvatiti i kao derivat prolaznog mladalačkog nezadovoljstva. Ne zaboravimo da njegovi emocionalni talozi nisu stari ni četvrt vijeka, da je on još na početku treće decenije života. U izvjesnim pasažima dnevnika treperi stanovita srdžba, ponegdje djetinjasta. Neke rečenice zvuče kao da se autor naljutio na cijelo čovječanstvo pa ličnim primjerom želi pokazati da zasnivanje drugačijeg društva nudi izlaz iz krize mlitavila i kukavičluka koja "paralizira omladinu". U nekom novom poretku, smatra, na pijedestal bi se uzdizali muškarci odisejske smjelosti i znatiželje, neiscrpno izdržljivi. Oni, superheroji volje i akcije, virtuozi srljanja, prekoračuju granice zamislivog. Znaju da će njihova neustrašivost pridobiti Zeusove simpatije, da će sretne koincidencije stupiti na scenu u najstravičnijim momentima i da će se govna do guše na koncu isplatiti.


Raymondovi hazarderi su, barem u svom etalonskom obliku, samodovoljni i apsolutno nezavisni od pomoći drugih. Oglušuju se o potištene mjauke koje im penelope telepatski šalju iz dalekih spavaćih soba. Pustolovina i osjećanja, glasi sentenca iz momkovog dnevnika pisanog u prašumi, dvije su riječi koje se ne daju spariti. Inače, ta konstatacija dospijeva na papir nedugo nakon što je pisac pribilježio sjetna razmišljanja o roditeljima od kojih ga odvajaju neizmjerna džungla i ništa manji okean. Kako im je zdravlje? Brinu li se previše za mene? Šta li se dešava tamo?, pita se i strepi da je u Evropi već otpočeo rat, da se kataklizma obrušila na njegovu domovinu. Zanimljivo da djevojku Jeannine nigdje ne spominje.


Uspjeću upravo zato što ću cijeli poduhvat izvesti sam, veli u razgovoru za gore navedeni časopis, nekoliko dana prije nego što će zaploviti brodom kroz La Manche ka tropima. Novinaru pojašnjava da preferira samoću zato što voli opasan život, zato što će bez pomoći nosača, sa sjekirom u ruci, u srcu džungle, osjetiti puninu vlastite egzistencije. Tako ću, kaže, pronaći stare, zaboravljene instinkte. Ponavlja da je njegov ideal živjeti opasno. Sretan je što će u svom samačkom glavinjanju kroz šikaru udisati "čisti zrak rizika". Varijacije takvog pogleda na svijet često zaiskre u dnevniku koji će Raymond voditi tokom avanture. Na jednom mjestu će zapisati da je svaki odlazak borba, a svaki dolazak neizvjestan.


<< PRVA   < PRETHODNASLJEDEĆA >   ZADNJA >>

PODRŠKA,
DONACIJA
razglasite
posalji mejl
na glavnu stranicu
KNJIGE
FB STRANICA AUTORA
PROFIL NA TWITTERU
POSTAVITE PITANJE NIHADU HASANOVIĆU O NJEGOVIM KNJIGAMA, PISANJU...
PITANJA IZ cyberPUBLIKE (+ ODGOVORI)