SASTOJCI KOKTELA

(po datumu objavljivanja na sajtu)

Učenje kroz "Demokraciju" 08/05/2018
Plava svjetlost stranog svijeta 26/04/2018
SRCE KORNJAČE (8): Naplatiti dug do zadnje santime 01/06/2017
SRCE KORNJAČE (7): Pymov daleki srodnik 23/05/2017
SRCE KORNJAČE (6): Zima na ekvatoru 25/04/2017
SRCE KORNJAČE (5): S riječnim ljudima 28/03/2017
SRCE KORNJAČE (4): Poklon 14/03/2017
SRCE KORNJAČE (3): U susret kajmanu 08/03/2017
SRCE KORNJAČE (2): Sve će istruliti 02/03/2017
SRCE KORNJAČE (1): Ka čistom zraku 13/02/2017
Proizvođač čudotvornog smeća 05/05/2016
Predsjednik Francuske biće Mohammed 15/04/2015
Poznavanje prirode i društva 17/03/2015
Radi što više, zarađuj što manje (3): Bosna 10/03/2015
Radi što više, zarađuj što manje (2): Meksiko 10/03/2015
Radi što više, zarađuj što manje (1): Amerika 10/03/2015
Čuveno ništa 22/09/2014
Origami jednorog 10/06/2014
Duboki rezovi 03/03/2014
Nestašna trojka: laž, Sistem 1 i slučajnost 06/05/2013
Vozovi-svirači 26/02/2013
Požari po Buenos Airesu 14/11/2012
Šifra za opstanak svijeta 10/08/2011
Put kroz brezov gaj 02/05/2011
Otkrivajući Ulicu Grant i okolicu 15/01/2011
Wilsonovi mravi 28/10/2010

<< PRVA   < PRETHODNASLJEDEĆA >   ZADNJA >>

02/03/2017


SRCE KORNJAČE (2):
Sve će istruliti

Nihad Hasanović



Lakša etapa pustolovine započinje, kako već napomenuh, u Havreu. Odatle ga brod Gascogne odnosi preko Antila do gradića Cayennea na obali Atlantika. Mladićev plan je da preko teško pristupačnog planinskog vijenca Tumuk-Umak trasira put od Francuske Gvajane do Brazila. U tu svrhu namjerava preći strahovite razdaljine, sam, pješice, kroz tamne, preguste kišne šume, obilazeći krajolike koje kartografi još nisu mapirali. Poslije toga, u završnoj fazi, otisnuće se na plovidbu od hiljadu kilometara rijekom Jary do ušća Amazona, do grada Beléma na istočnoj obali najveće južnoameričke države. Jedan od važnih zadataka putovanja je da stupi u kontakt s nepoznatim indijanskim plemenom i informiše svijet o njegovom postojanju. Ako su glasine tačne, traženi domoroci su arijevski plavokosi i visoki, ali, za razliku od atomskoj fizici sklonih nacista, još nisu iskoračili iz kamenog doba.


Nema sumnje, radi se o brutalnom putovanju koje iziskuje maksimalnu požrtvovanost svake mitohondrije ljudskog organizma. Neće biti vremena za opuštanje, utoliko prije što kompletna ekspedicija broji samo jednog člana. Naš junak svjestan je predstojećeg martirija, bjelodano je to iz izjava koje daje za štampu. Poznato mu je kakve su sve strahote prebrodili na svojim putešestvijama Crevaux i Coudreau, dvojica francuskih istraživača iz XIX vijeka, zaljubljenih u šuštavi i proždrljivi kosmos Amazonije, naročito Gvajane. Onom prvom su došli glave Indijanci u divljinama Argentine. Po izjavama preživjelih, ne samo da su ga ubili već su i pojeli to napaćeno tijelo, staro tek trideset pet godina.


Raymond jeste znatno mlađi od nesretnog Julesa Crevauxa, ali nije čovjek bez iskustva kad je riječ o bliskim susretima s Tanatosom. U maloljetničko doba, među izviđačima se isticao po spretnom kretanju u prirodi i plivačkom umijeću. Obožavao je izvoditi vratolomije na drveću, a iskakanje iz tramvaja u pokretu bio mu je jedan od omiljenih sportova. Biografski podaci ga portretiraju kao nedisciplinovanog i svojeglavog đaka. Jednom je utekao iz internata zaputivši se s trojicom drugara u šume i doline Haut-Vara. Uobrazilja ga je uvjerila da će tako stići do bajkovitih francuskih kolonija po čijim obzorima bljeskaju krovovi palača obgrljenih vegetacijom. Tek četvrtog dana traganja, žandarmerija je pronašla družinu u pećini. Dječaci su preživjeli zahvaljujući solidnoj količini namirnica koje su ponijeli sa sobom. Njihov vođa, kojem je bilo samo devet godina, već tada je pokazao smisao za planiranje na duge staze.


Godinama kasnije, Raymond aktivno sudjeluje u oslobađanju rodnog Toulona. Otac s mukom zauzdava njegovu odvažnu i nemirnu narav. Zbog zalaganja i hrabrosti mladi rodoljub odlikovan je medaljom i ratnim križem s bronzanom zvijezdom. Tada još nije napunio ni osamnaest godina. Jedno vrijeme, u svojstvu ratnog dopisnika, izvještava s Korzike, Azurne obale, iz Italije. Služi kratko, sve do kapitulacije Japana, i kao padobranac u francuskim trupama za vrijeme De Gaulleovog čelnikovanja.


Potom se demobiliše i vraća u civilni život, ali temperamentni duh, željan samodokazivanja, ne trpi kolotečinu, pa već u julu 1946. Raymond tumara Brazilom. Tu se priključuje misiji pacifikacije Indijanaca u negostoljubivom okrajku države, o čemu govori njegov literarni prvijenac, Pustolovine u Mato Grossu. Tokom smucanja po tamošnjim nedođijama, dolazi u priliku da testira koliko je žilav, koliko otporan na glad, žegu, visoku vlažnost zraka, na infekcije, na beznađe i strah od smrti.


Već se, dakle, prekalio, već je prošao vatreno krštenje u neprijateljskoj ekosferi zapadnog Brazila prije nego što ga je, tri godine kasnije, hodoljublje izbacilo na tlo novouspostavljenog prekomorskog francuskog departmana, dvaput većeg od Bosne i Hercegovine. I šumovitijeg.


Djevičanska Gvajana će ga zasuti serijom izazova koje će Raymond doživljavati sa strašću iskusnog i možda malo gordog zaluđenika, s elanom ponekad varavim kao zubato sunce. Svakodnevne pobjede i poraze u guštaru i močvarama opisaće u drugoj po redu publikaciji iz svog nevelikog opusa. Djelo Avanture u Francuskoj Gvajani je dnevnički izvještaj o putovanju koje će mu u potpunosti otkriti nepredvidljivu, čovjekomrzačku narav džungle, tako različitu od blage klime Raymondovog mediteranskog zavičaja.


Jedinstveno gvajansko iskustvo Tulonac će iz dana u dan disciplinovano prenositi na papir, povinujući se izvrsnom osjećaju za ekonomičan i efektan izraz. Nikad nije volio matematiku, ali je zato u srednjoškolskom razdoblju imao običaj da u Toulonu, na Place de la Liberté, poznatom okupljalištu omladine, recituje pjesme najpopularnijeg francuskog romantičara i odlomke Rostandove komedije o genijalnom nosonji. Na časovima francuskog jezika rano su prepoznali njegov književni brio. Kako to potvrđuje i dnevnik iz Gvajane, Raymond okretno vlada perom, a upotreba jezika ponegdje podsjeća na stil jednog njegovog zemljaka, duhovitog i originalnog novinara.


Albert Londres, predmet mladićevog izdašnog divljenja, proslavio se raskrinkavajućim i literarno briljantnim reportažama o stanju u francuskim ludnicama i tamnicama u prvoj trećini prošlog vijeka. Prikupljajući informacije za svoje provokativne knjige, obišao je sve značajnije umobolnice u Francuskoj, a posjetio je svojevremeno i glasovitu robijašnicu u Cayenneu. Londres posjeduje vještinu da kroz ogoljene rečenice minimalne dužine saopšti začuđujuće mnogo, bez pribjegavanja retoričkim ekstravagancijama. Ali ako vas, barem u knjizi Kod ludakâ, taj oštroumni reporter zabavlja humorom, katkad i surovim, njegov poštovalac ne pokazuje sličnu sklonost u rukopisu iz Gvajane. Na momente, istina, pokušava da se nasmije nedaćama i svaki put djeluje usiljeno. Njegova zapažanja o žiteljima tropa su poetična ali ozbiljna. U introspekcijama je uglavnom tjeskoban, pa nije čudno da počesto koristi riječ cafard. Termin doslovno označava žohara, ali u razgovornom jeziku je sinonim za tugu, crnjak, depru. Kako god zvali tu vrstu neraspoloženja, činjenica je da joj se mladić sve teže odupire po dolasku u Cayenne, nesimpatičnu varoš koja odiše atmosferom poznog kolonijalizma.


Pripremajući se za nastavak puta, ondje će se neplanirano zadržati gotovo tri mjeseca, od početka jula do konca septembra 1949. U tom periodu šalje članke za Sciences et voyages i vodi zabilješke za knjigu koju namjerava napisati po povratku s putovanja. Obavještava se o leprozoriju u Acarouanyju i potomcima afričkih robova, o svakodnevnom životu Indijanaca i oslobođenih robijaša, od kojih neki dirinče kao sluge francuskih birokrata ili se po birtijama opijaju tafijom, rakijom od šećerne trske.


Činovnik kog je ranije upoznao na prekookeanskoj plovidbi biće tako dobar da mu nađe smještaj u Cayenneu, i to kod Pierrea Bernarda, zamjenika glavnog tužioca pri apelacionom sudu. Domaćin će mu ukazati veliko gostoprimstvo i tretirati ga kao ravnopravnog člana porodice. Saznavši na kakvo se putovanje gost odvažio, dobronamjerno pokušava da mu podsiječe krila. Raymond ne odustaje. Vjeruje da je njegova "filozofija instinktivna" i da će sebi nametnute izazove savladati iz prostog razloga što želi da živi.


Dosta vremena provodi u lokalnoj biblioteci učeći o geografiji područja koje će uskoro upijati kapi njegove krvi i gnoja. Jedna knjiga ga obraduje podatkom da se u gorju Tumuk-Umak krije blago El Dorada. Koliko vjeruje u tu priču prezaduženi pustolov othranjen u ne baš imućnom domaćinstvu? Da li se slijepo priklonio jednoj od nebrojenih verzija legende o zemlji optočenoj zlatom, legende koja je tolike bitange, pokvarenjake i mahnitavce vabila da lutaju Južnom Amerikom stoljećima po otkriću kontinenta? Potrebno je dosta naivnosti da bi se ta izmišljotina prihvatila bez rezervi u epohi zrakoplovstva, koja je, uostalom, i Raymondu omogućila kratku službu u padobranskoj jedinici. Barem po tehnološkim inovacijama, prva polovina dvadesetog vijeka odudara od doba konkistadora koji su se, procjenjujući topografiju budućih kolonija, mogli u najbolju ruku osloniti na rekla-kazala i izviđanje s planinskih vrhova za vedrih dana bez magle. Bačeni u eru Pizarra i Cabeza de Vake, iberijski probisvijeti nisu mogli ni sanjati o zrakoplovnim zgodama i nezgodama koje će tek mnogo kasnije napismeno opričavati Saint-Exupéry. U njegovima romanima pripovjedač se bukvalno vinuo u nebo, avijatičar na zadatku dobio je glavnu riječ, a znano je da se pred pilotovim očima u par sati razmotaju svjetovi koje su morale obilaziti generacije pješaka, konjanika i moreplovaca kako bi se sačinile pregledne karte.


Nadlijećući gvajanska prostranstva u mehaničkoj ptici, neko bi valjda već uočio ogromnu zonu koja nadražuje zazubice lukrativnim žutim sjajem. Zato ima smisla pretpostaviti da je Raymond prije skeptičan prema hipotezi o El Doradu. Ali, krišom joj namigne kad god se zažare rasprave s Gvajancima koji smatraju neostvarivim njegov projekat bazanja po šumetinama dizajniranim za anakondu, majmuna, iguanu i nadasve jaguara, a ne za nježne stvorove kakav je jedan Evropljanin nervoznog stomaka. Izvjesni muškarac, svrstan u zabilješkama među defetiste, zastrašuje mladića slikovitim pojedinostima raspadanja u džungli. Tamo će, veli, koža tvojih cipela istruliti, šavovi na odjeći popucati, sve će istruliti, i ti ćeš istruliti, na tvom čelu nahvataće se plijesan, kožu će ti gljive izjesti.


Te crne vizije samo ga rasrđuju. Njegov moral ne opada. U pismu drugu, pojašnjava da pod svaku cijenu želi ići dalje i izaći iz blatnjave rutine koja umrtvljuje današnju omladinu. Naši preci su, stoji u tekstu, srušili Bastilju, a svijet sadašnjice je toliko truo da je dovoljno samo malo dobre volje da ga srušimo i na upražnjenom mjestu stvorimo nešto čisto i novo. Razoriti. Pomesti. Krenuti ispočetka. Miriše li vam ovo na ideje jednog radikalnog njemačkog filozofa? U dnevniku iz Gvajane šačica slova upućuje na "gospodina X..." koji tvrdi upravo to: da je Raymond po misaonom sklopu srodan Nietzscheu.


Pa ipak, klone i jedan takav zanesenjak, heroj Pokreta otpora odlikovan prije punoljetstva, nekadašnji padobranac na raspolaganju novooslobođenoj domovini, koji je kao dijete nosio ružičastu odjeću da bi ublažio majčin žal što joj Bog nije podario žensko čeljade. Iznenada ga obuzmu tamne misli o predstojećim danima koji nestrpljivo čekaju da mu pojure u susret, o budućnosti koja se obrušava na njega po uzoru na topao i razoran vodopad.


Svake večeri, u sobu koju mu je za konak ustupio dobrostivi pravnik Pierre Bernard dolijeće šišmiš "u svečanom plaštu, mračnom i satanskom". Kakve mi, pita se Raymond, zlokobne predznake donosiš? Krilati neznanac mu neće odgovoriti, ali između redova se provlači mladićeva slutnja da će u dogledno vrijeme okršaji s neukroćenom prirodom donijeti suze i strah. Ili nemojmo ići tako daleko, ostanimo u okvirima svakodnevnog, praktičnog. Pretpostavimo tek da je šišmiševe posjete protumačio kao upozorenje da se ubuduće mane pokera i izbjegava Bar des Palmistes, krčmu gdje su ga, navodno, bivši robijaši opelješili na kocki. Po toj neprovjerenoj priči, gubitnik se morao, radi isplate dugova, oprostiti od vinčesterke i još nekih vrlo korisnih rekvizita.


<< PRVA   < PRETHODNASLJEDEĆA >   ZADNJA >>

PODRŠKA,
DONACIJA
razglasite
posalji mejl
na glavnu stranicu
KNJIGE
FB STRANICA AUTORA
PROFIL NA TWITTERU
POSTAVITE PITANJE NIHADU HASANOVIĆU O NJEGOVIM KNJIGAMA, PISANJU...
PITANJA IZ cyberPUBLIKE (+ ODGOVORI)