SASTOJCI KOKTELA

(po datumu objavljivanja na sajtu)

SRCE KORNJAČE (8): Naplatiti dug do zadnje santime 01/06/2017
SRCE KORNJAČE (7): Pymov daleki srodnik 23/05/2017
SRCE KORNJAČE (6): Zima na ekvatoru 25/04/2017
SRCE KORNJAČE (5): S riječnim ljudima 28/03/2017
SRCE KORNJAČE (4): Poklon 14/03/2017
SRCE KORNJAČE (3): U susret kajmanu 08/03/2017
SRCE KORNJAČE (2): Sve će istruliti 02/03/2017
SRCE KORNJAČE (1): Ka čistom zraku 13/02/2017
Proizvođač čudotvornog smeća 05/05/2016
Predsjednik Francuske biće Mohammed 15/04/2015
Poznavanje prirode i društva 17/03/2015
Radi što više, zarađuj što manje (3): Bosna 10/03/2015
Radi što više, zarađuj što manje (2): Meksiko 10/03/2015
Radi što više, zarađuj što manje (1): Amerika 10/03/2015
Čuveno ništa 22/09/2014
Origami jednorog 10/06/2014
Duboki rezovi 03/03/2014
Nestašna trojka: laž, Sistem 1 i slučajnost 06/05/2013
Vozovi-svirači 26/02/2013
Požari po Buenos Airesu 14/11/2012
Šifra za opstanak svijeta 10/08/2011
Put kroz brezov gaj 02/05/2011
Otkrivajući Ulicu Grant i okolicu 15/01/2011
Wilsonovi mravi 28/10/2010

<< PRVA   < PRETHODNASLJEDEĆA >   ZADNJA >>

14/03/2017


SRCE KORNJAČE (4):
Poklon

Nihad Hasanović



Par dana nakon što je omastio brk kajmanovim repom, rastaje se od saputnikâ iz misije Thiébault, koji su se namjerili ka destinacijama u unutrašnjoj Gvajani. Dalje napreduje sam. Posjećuje seoce Sophie, primjer postkolonijalne mizerije, sastavljeno od nekih dvadeset koliba čiji su se stanari, mahom engleski crnci sa Saint Lucije u Antilima, izviještili u ispiranju zlata. Potkovan znanjem iz geologije, potanko opisuje njihov rudarski posao: od kopanja po blatnjavom i žilavom tlu do mrvljenja zlatonosnog šljunka u gvozdenim avanima. Ta lupnjava razliježe se cijelim selom, od jutra do mraka, poput kakvog šamanskog ritma kojim se želi dozvati više, uvijek više zlata iz zemlje. Ali u tom regionu, najveća nalazišta tako žuđenog metala odavno su iscrpljena. Period zahuktale eksploatacije već proučavaju istoričari. Siromasi se, ipak, i dalje nadaju da će im Proviđenje pokazati put do "korpe pune narandži" - da će jednog dana na dnu kaljave, crvljive iskopine pronaći gomilu dragocjenog grumenja koje će ih spasiti od bijede.


U selu novac nije u opticaju: sve se plaća zlatom, i alkohol i konzerve govedine. Ljubav, takođe. Prema Raymondovom pisanju, žene okićene zlatom neće se sustezati da napuste dragog koji skapava od gladi i presele se, zarad nekoliko svjetlucavih zrna, kod rudara sretnije ruke. Ali samo je pitanje vremena kada će i ovoga frajera božanstva džungle ćušnuti s kratke staze uspjeha nazad na glavni drum, prožet bijedom, rutinskim jadikovkama, fatalizmom i misterioznim bolestima, od kojih se vene polako i strašno.


Francuz vjeruje da se njegov stil života značajno razlikuje od svakodnevice amazonskih ovisnika o zlatu. Sanjaj, rudare, poručuje jednom takvom u zabilješkama, sutra krećem na put ne zavideći tvojoj kobi. Jer moja sudbina počiva u prostoru, u sigurnosti da ću otkriti nešto nepoznato, neoskvrnuto, dok je tvoja un infini problématique, problematičan beskraj.


Sljedeća pomena vrijedna lokacija u Raymondovom itineraru je mjesto po imenu Maripasoula, administrativni punkt na granici s Holandskom Gvajanom (današnji Surinam). Tu boravi tri sedmice čekajući povoljne uslove za prodor u duboku Amazoniju. Pošto se zaglibio u dugove koji su nakvasali na šesnaest hiljada franaka, nema dovoljno para da kupi kakvu pouzdanu pirogu koja bi izašla na kraj s riječnim turbulencijama. Zadati rokovi su uveliko probijeni, putovanje se neočekivano oteglo: još za sušnog razdoblja, trebao je marširati jednom važnom i napornom dionicom ka Tumuk-Umaku i istraživati oblasti koje su na karti Gvajane predstavljene tek ovlašnim crtežima. No, kišna sezona je već u toku, pa su pješačenje i plovidba znatno otežani.


Pustolova katkad more čudni strahovi i sjeta s kojima se jedva nosi. Jedan novembarski dan sumira u samo dvije odrednice: Cafard, pluie. S prvom smo se već upoznali, a druga se odnosi na kišu koja u ekvatorijalnim predjelima uporno rominja i dobuje mjesecima.


U Maripasouli nailazi na izuzetnu susretljivost žandara Émila Bouraua, bivšeg pripadnika francuskog pokreta otpora. Dobročinitelj ga redovno poziva na ručak. Pored toga što ga hrani i bodri, posuđuje mu pisaću mašinu i papir. Zahvaljujući velikodušnosti jednog veterana, Raymond u toj vukojebini ima uslove da piše novinske članke za magazin, da sastavlja i kiti molbe na ime potencijalnih sponzora koji se baš i ne žure da odriješe kesu. Budući da donekle poznaje teren, Bourau se čak nudi da ga otprati što bliže Tumuk-Umaku ne bi li mu olakšao napore. Njegov štićenik nije za taj vid kooperacije, sve želi izvesti sam.


Sretna slučajnost mu dobavlja pirogu, žalosno dotrajalu. Čamac mu poklanja jedan Martinikanac, ispirač zlata u Grigelu, selu na rijeci Ouaqui kroz koje Maufrais prolazi na putu prema još neispitanim džepovima prašume. U naletu ohrabrenja, tom jadnom plovilu nadijeva ime Anouhé ili, u prevodu s taki-taki jezika, "Idemo naprijed!". To, međutim, nipošto ne znači da je obnovio duhovnu snagu i da je spreman za nova psihofizička samožrtvovanja. Naprotiv: na više mjesta žali se da ga spopada strah pri pomisli na samotno lutanje prašumom. Prepoznavši sjene melankolije na njegovom licu, Bourau ga savjetuje da odustane od putovanja ukoliko je demoralisan. Ne, odgovara mu junoša, moral mi je odličan. Odmah u narednom retku priznaje ono što je sagovorniku prešutio: slagao ga je i odlazi u prašumu pun nespokoja, uviđajući da mu je entuzijazam, zbog mnoštva dugotrajnih priprema, pao na niske grane. Baterije koje napajaju organizam ovog zaljubljenika u nigdinu - jesu li se već napola potrošile? Ukazuje li se punjač negdje na vidiku? Nule, nule se ukazuju. Nule od biljnih vlakana, nule na obrazima jednog piljara Arapina, nule od mjehurića vode, nule na bokovima šarenih životinja koje brzaju kroz sumrak ravno ka svjetlucanju nečijih očnjaka. Mladićevom pogledu nameće se strpljiva, iscrpljujuća priroda s kolosalnim rojevima malaričnih krvopija, ušima koje se uvlače pod kožu stopala i izazivaju gangrenu, zvijerima rođenim za život u raspjevanom i svirepom Edenu.


U koautorstvu s Bourauom sročiće zapisnik o odlasku, koji će obojica potpisati 15. novembra 1949. U službenom dokumentu se navodi da je gospodin Raymond Maufrais specijalni dopisnik časopisa Sciences et Voyages te član Društva francuskih istraživača. Isti kreće na put s namirnicima za nekoliko dana i rancem sljedeće sadržine: 6.5 kg municije za karabin, 4 kg opreme za spavanje, 5 kg fotografskog filma i mjernih uređaja, 2 kg farmaceutskih proizvoda, 2.5 kg bižuterije za Indijance i 7 kg raznih drugih artikala, sve ukupno, zajedno s naprtnjačom, 28.5 kg. Dalje se u tekstu opisuje maršruta koju gorespomenuti namjerava preći s ciljem da najkasnije u julu 1950. okonča putovanje u lučkom gradu Belému, prijestolnici sjeverne brazilske pokrajine Pará.


<< PRVA   < PRETHODNASLJEDEĆA >   ZADNJA >>

PODRŠKA,
DONACIJA
razglasite
posalji mejl
na glavnu stranicu
KNJIGE
FB STRANICA AUTORA
PROFIL NA TWITTERU
POSTAVITE PITANJE NIHADU HASANOVIĆU O NJEGOVIM KNJIGAMA, PISANJU...
PITANJA IZ cyberPUBLIKE (+ ODGOVORI)