SASTOJCI KOKTELA

(po datumu objavljivanja na sajtu)

SRCE KORNJAČE (8): Naplatiti dug do zadnje santime 01/06/2017
SRCE KORNJAČE (7): Pymov daleki srodnik 23/05/2017
SRCE KORNJAČE (6): Zima na ekvatoru 25/04/2017
SRCE KORNJAČE (5): S riječnim ljudima 28/03/2017
SRCE KORNJAČE (4): Poklon 14/03/2017
SRCE KORNJAČE (3): U susret kajmanu 08/03/2017
SRCE KORNJAČE (2): Sve će istruliti 02/03/2017
SRCE KORNJAČE (1): Ka čistom zraku 13/02/2017
Proizvođač čudotvornog smeća 05/05/2016
Predsjednik Francuske biće Mohammed 15/04/2015
Poznavanje prirode i društva 17/03/2015
Radi što više, zarađuj što manje (3): Bosna 10/03/2015
Radi što više, zarađuj što manje (2): Meksiko 10/03/2015
Radi što više, zarađuj što manje (1): Amerika 10/03/2015
Čuveno ništa 22/09/2014
Origami jednorog 10/06/2014
Duboki rezovi 03/03/2014
Nestašna trojka: laž, Sistem 1 i slučajnost 06/05/2013
Vozovi-svirači 26/02/2013
Požari po Buenos Airesu 14/11/2012
Šifra za opstanak svijeta 10/08/2011
Put kroz brezov gaj 02/05/2011
Otkrivajući Ulicu Grant i okolicu 15/01/2011
Wilsonovi mravi 28/10/2010

<< PRVA   < PRETHODNASLJEDEĆA >   ZADNJA >>

28/03/2017


SRCE KORNJAČE (5):
S riječnim ljudima

Nihad Hasanović



Ako se uzme u obzir datum kad je zapisnik potpisan, slijedi da za realizaciju podviga ne bi trebalo više od osam mjeseci. Da su te procjene bile preambiciozne, zorno je već iz početnih muka sa šupljom, ostarjelom i za njega samog pregolemom pirogom, iz koje se neprestano mora izbacivati voda. Raymond mnogo vremena i mišićnog goriva gubi krpeći plovilo, začepljajući rupe. Na jednom brzaku slomi originalno veslo o stijenu, ali ne očajava ni sekund, već izdelje novo od komada drveta, pomoću sablje, noža i blanje.


Tu i tamo parkira pirogu, izađe na kopno da se odmori i prespava. Katkad zapali lulu. Oblačci dima: kratki periodi spokoja u u tom varljivom, ajnštajnovski gipkom prostorvremenu džungle. Okolina kao da se ispresavijala i hipertrofirala po uzoru na razrasle povijuše i krošnje palmi, na korijene drveća zarivene u sklisku zemlju koju natapaju pljuskovi. Divljina na sve strane - un infini problématique ? Malokad se desi da šikara pokaže dobru volju i prostre pred Raymondom kakvu jedva razaznatljivu stazu u kaljuži, puteljak koji bi se po učincima mogao uporediti s Moebiusovom trakom. Ako se saživiš s iluzijom koju proizvodi zelenilo, moguće je da se, poslije sati zamornog hoda, uvjeren da si koračao samo pravo, zatekneš na mjestu odakle si i pošao u izvidnicu. Paralelno s prostornim izobličenjima, deformiše se i osjećaj za vrijeme: minute se rastežu ili skraćuju zavisno o brzini rijeke i pogibeljnosti slapova, o gustini rastinja koje treba isjeći da bi se raskrčio put, o bolu koji u kožu urezuju listovi šikare oštri kao svježe novčanice, o povremenim groznicima i proljevima, o tempu i strukturi simfonija u izvedbi stotina majmuna, milijardi kukaca i pokojeg vodopada. Vjerovao sam da sam jači, povjerava se u hartiju bjeloputi uljez, ali biću iscrpljen i prije nego što se suočim s najvažnijom etapom putovanja.


Na svu sreću, nabasa na porodicu koja ribari rijekom preživljavajući od prodaje ulovljene ribe, konzervirane na licu mjesta limunovim sokom, solju i sunčevim zrakama, a često i dimom. Oni pripadaju maronskoj zajednici čiji su preci dovedeni ovamo iz Afrike da robuju na plantažama u holandskoj koloniji, ali su se u XVIII vijeku pobunili protiv nepravde, izborili ličnu slobodu i definitivno se nastanili u tom nepristupačnom području miješajući se s indijanskim stanovništvom. Novi Raymondovi saputnici prilagodili su se drakonskim zakonima života na rijeci. I dugotrajnom boravku u pirogi: veslači su to, zapaža se u dnevniku, obdareni atletskim torzom, ali nadutih trbuha usljed učestalog konzumiranja peciva od manioke, dok su im noge deformisane, nerazvijenih listova, jer prašumom se ne hoda ako baš nije nužno.


Uslijediće dvije-tri sedmice mira, sigurnosti, koliko-toliko uredne prehrane. Tulonac jede s domaćima ono što se ulovi. Na jelovniku su uglavnom riba i gušteri. Naveče, vareći hranu koju njegova crijeva teško podnose, svjedoči magijskim ritualima. Daleki potomci afričkih robova, baštinici drevnih tradicija dopremljenih u lancima i okovima s crnog kontinenta, pjevaju molitvene pjesme uz prigodnu koreografiju. Bude li u dobrom raspoloženju, tajanstveno biće Mama Gadou podariće moliocima uspjeh u ribolovu. Zaštitiće ih od šumske menažerije koja danju i noću ludi za obrokom od sirovog ljudskog mesa, naživo mariniranog mirisnim kišama.


Bijelac s juga Evrope svakodnevno se druži s riječnim ljudima, sluša njihove priče i svađe. Sporazumijevanje na kreolskom i taki-taki jeziku sve je tečnije. Blizina tih patrijarhalno nastrojenih urođenika opet pali reflektor na klimavom svjetioniku. Mladić vraća vjeru u sebe. Osjećam, kaže, da me tišti strah od nepoznatog, ali isto tako znam da ću prodrijeti u to nepoznato zato što me pokreće jedna izuzetna sila, nesvjesno, skoro protiv moje volje.


Traži podršku i od Boga, ali On očito nema običaj postavljati jednoznačne putokaze. Koncem novembra, na obali rijeke, Raymond primijeti svježe otiske u pijesku koji asociraju na čovječija stopala. Ushićen je otkrićem. Nekritički poput vjerskog fanatika zaključuje da se radi o tragovima odrasle ljudske jedinke i djeteta od sedam-osam godina. Zar te indicije ne potkrepljuju njegovu tezu da u središtu Gvajane obitavaju još nepotčinjeni Indijanci, nauci nepoznati i izolovani od ostatka svijeta? Ova pretpostavka se u dnevniku vinula na mjesto vrlo blizu istine. No, nigdje se ne spominje mogućnost da je stope u pijesku, već pomalo okrnjene dejstvom vode, potajno otisnuo takozvani veliki mravojed, kome u životu ništa draže nije nego da nasamari poznavaoce životinjskih tragova.


Nada da bi uskoro mogao naletjeti na još neotkrivenu ljudsku zajednicu, što je pusti san tolikih etnologa, lijepo se uklapa u njegovo samopouzdanje. Ono se revitaliziralo za vrijeme zajedničkog življenja s ribarima starosjediocima. Pod uticajem njihovih večernjih bajalica za Mamu Gadou i tihih razgovora uz pucketanje vatre, strahovi se nerijetko povuku na rezervne položaje, mašta se oboji optimizmom i Raymond, iako je od Tumuk-Umaka još prilično daleko, sanjari o povratku u domovinu i skicira u glavi buduće pustolovine: nekoliko mjeseci će se dobro odmoriti u Francuskoj, a zatim put pod noge ka zemljama leda, ka stepama i tundrama, u susret lovcima na krzno na velikom Sjeveru. Ali čim samokontrola popusti, eto strahova nazad u misiju pokoravanja. Onda ga u časovima počinka salijeću scene iz Drugog svjetskog rata: otac Edgar u bombardovanoj kući drhti od hladnoće, uzbuđenja, straha, čega li već, i para zrak tuberkuloznim kašljem koji je donio iz stvarnog svijeta, iz stalaga u Šleskoj gdje su ga Nijemci dvije godine držali kao zarobljenika nakon spektakularnog francuskog vojnog poraza 1940.


Jedan dan Raymond se morao oprostiti od svog čamca koji je postao neupotrebljiv. Poslije toga je, kako već biva u našem heliocentričnom sistemu, zašlo sunce i mrak se raširio šumom prosuvši zvijezde po površini vode. Pitam se da li je i te noći Edgarov sin usnio košmar u kojem se cijepaju plućne maramice, otvaraju kaverne, a avionske bombe ruše zidove obiteljskog doma. Da li je sanjao kako se razdirući očev kašalj prepliće s bubnjanjem i jaucima čamca koji rasturaju grebeni i potapa rijeka?


Budući da je ta piroga bombastičnog imena morala biti otpisana, ribari ga do odredišta prebacuju svojom. To Raymondu sigurno nije po volji. Od družbenika se rastaje u drugoj dekadi decembra kako bi, prema utanačenom planu, nastavio klipsanje kroz džunglu sam samcat - ako ne računamo njegovog psa, na čije prisustvo se gazda rijetko osvrće u redovnim zapisima.


<< PRVA   < PRETHODNASLJEDEĆA >   ZADNJA >>

PODRŠKA,
DONACIJA
razglasite
posalji mejl
na glavnu stranicu
KNJIGE
FB STRANICA AUTORA
PROFIL NA TWITTERU
POSTAVITE PITANJE NIHADU HASANOVIĆU O NJEGOVIM KNJIGAMA, PISANJU...
PITANJA IZ cyberPUBLIKE (+ ODGOVORI)