SASTOJCI KOKTELA

(po datumu objavljivanja na sajtu)

SRCE KORNJAČE (8): Naplatiti dug do zadnje santime 01/06/2017
SRCE KORNJAČE (7): Pymov daleki srodnik 23/05/2017
SRCE KORNJAČE (6): Zima na ekvatoru 25/04/2017
SRCE KORNJAČE (5): S riječnim ljudima 28/03/2017
SRCE KORNJAČE (4): Poklon 14/03/2017
SRCE KORNJAČE (3): U susret kajmanu 08/03/2017
SRCE KORNJAČE (2): Sve će istruliti 02/03/2017
SRCE KORNJAČE (1): Ka čistom zraku 13/02/2017
Proizvođač čudotvornog smeća 05/05/2016
Predsjednik Francuske biće Mohammed 15/04/2015
Poznavanje prirode i društva 17/03/2015
Radi što više, zarađuj što manje (3): Bosna 10/03/2015
Radi što više, zarađuj što manje (2): Meksiko 10/03/2015
Radi što više, zarađuj što manje (1): Amerika 10/03/2015
Čuveno ništa 22/09/2014
Origami jednorog 10/06/2014
Duboki rezovi 03/03/2014
Nestašna trojka: laž, Sistem 1 i slučajnost 06/05/2013
Vozovi-svirači 26/02/2013
Požari po Buenos Airesu 14/11/2012
Šifra za opstanak svijeta 10/08/2011
Put kroz brezov gaj 02/05/2011
Otkrivajući Ulicu Grant i okolicu 15/01/2011
Wilsonovi mravi 28/10/2010

<< PRVA   < PRETHODNASLJEDEĆA >   ZADNJA >>

25/04/2017


SRCE KORNJAČE (6):
Zima na ekvatoru

Nihad Hasanović



Neodoljiv je zov "čistog, slobodnog i primitivnog života". Dvije noge, još ranije ugruhane i izranjavane pješačenjem, sada su mu jedino prevozno sredstvo. Ozljede na njima, gnojave, upaljene, ne stižu da zarastu. Raymond hoda sporo i teško. Zbog grubog terena i težine prtljaga, prinuđen je da sadržaj ranca podijeli na dva tovara, te da triput prelazi istu trasu pošto se uvijek mora vraćati po drugu polovinu opreme. Obuću će ubrzo upropastiti derući je po mecavom tlu, kvaseći je u baruštinama, potocima i močvarama, pa će dalje pješačiti bos. Uganuće gležnja pretvoriće korake u bolno iskustvo. Ovome treba pridodati i druge nedaće koje je donedavno lakše podnosio okružen ribolovcima dobro upućenim u narav kišnih šuma. Mučenje povećavaju dizenterija, povremene vrućice i nesanica u sadejstvu s upornim desantima komaraca i invazijama mrava. Teturavom i sustalom pješaku valja usput biti na oprezu i od jaguara, gorostasnih zmija, osinjaka, otrovnih raža što plivaju u tmurnoj tekućici i još koječega.


Ali među tolikim užasima prednjači jedan, najprodorniji i najistrajniji. Mic po mic on preuzima komandu nad većinom mladićevih odluka. Kako ne krepati od gladi, postaje jedino bitno pitanje. Vakuum u želucu je toliki da se rješenje mora iznaći već sljedeće sekunde. Bilo kakvo dugoročno planiranje pada u vodu.


U škrta tropska bespuća Maufrais je stupio s uvjerenjem da će kao lovac-sakupljač potpomognut karabinom lako dolaziti do hrane. Samo ako se malo potrudi, ako se posluži već istreniranim čulima i dobro nanišani na kakav masni, trčkarajući ručak. Međutim, brzo i nepovratno sklizava u spiralu iscrpljivanja. Od gladi noge i ruke drhte, pa je logično da su promašaji puškom sve češći, ulovi sve rjeđi, sve kukavniji, zbog čega zijev u stomaku raste a ruke onda još više drhte.


Neiskusan u lovu, i sam unervožen glađu, pas Boby će u par navrata lavežom prepasti i rastjerati životinje koje su mogle nahraniti obojicu. Jednu pticu Raymond proždire živu pijući joj krv. U drugoj prilici, kuha mladunče tukana na ulju za pušku. Od rijeke će uspjeti da isprosi tek nekoliko kržljavih riba.


U pradavnoj prošlosti izumi poljoprivrede i stočarstva izbavili su glavninu ljudskog roda od tih ekstremnih okolnosti. Da bi pribavio obrok sebi i porodici, nisi više morao svaki dan pročešljavati šumu noseći glavu u torbi. Moglo se računati na koliko-toliko predvidljive prinose žitnih polja, na mlijeko i meso goveda koja seljaku uvijek stoje na raspologanju, u krugu imanja. Ali kada čovjek neželjeno ili, poput Raymonda, vlastitim izborom zastrani u nepripitomljeni zavlačak biosfere, na snagu stupaju prosta i kruta pravila opstanka. Nema podmićivanja, nema lale-mile na ispitu iz elementarnog predmeta u školi života, Nauke o pronalaženju hrane bilo kako, bilo gdje i što prije.


U prašumi bez voćnjaka, štala i kokošinjaca, potraga za nekoliko punih zalogaja uzdiže se na nivo epske bitke. Malaksali i bosonogi svaštojed s Azurne obale bije bitku protiv gladijatora obraslog mahovinom, orhidejama, pečurkama, žbunjem i dalekim krošnjama, ispunjenog halabukom majmuna i rugalicama ara. Izletivši na jedan proplanak, Raymond se obraduje usamljenom mrtvom drvetu. Drvo je vrlo staro, pogođeno munjom, "bijelo kao snijeg". Na vrhu stabla napela se kvrga zlatne boje, opletena zastrašujućim zujanjem. Pomoću sjekire, gladnik obara drvo. Zatim ispod mjesta na deblu gdje se zalijepio pčelinjak pripali vatru i pospe je lišćem.


Tek poslije dugog okršaja s braniocima košnice koji ne uzmiču ni pred naletima dima, dočepa se nešto okrepljujućeg meda. Nakratko se utiša kruljenje crijeva. Tako natečen od uboda pčela, umrljan medom oko usana, valjda je zaslužio da mu se posveti par stihova u nekoj još nenapisanoj ilijadi. U njoj se ne bi govorilo o opsadi Troje, već o čudu divljine i ljudskim ograničenjima, o trošnosti volje, o dubokoj filozofiji organa za varenje i najvećoj praznini od svih praznina - praznini utrobe. U spjevu bi se opisale i halucinacije gladnih.


Raymond ponekad ulovi kornjaču. Mesu ovog reptila, od kojeg skuha varivo, najviše se raduje zbog njegovog okusa i nutritivnih svojstava. Da bismo je pripremili za jelo, upozorava autor, ne smijemo imati osjetljivo srce, pošto rijetko koja životinja tako sporo umire. Kornjačino tijelo iskomada, ali se glava bezazlenog gmaza i dalje koprca, oči posmatraju kasapina a vrat se ljubopitljivo isteže. Životinja otvara usta kao da mu želi šapnuti da je otišao predaleko i da mu je korak nesiguran zbog natečenog gležnja. Ali bez obzira na to, dodaje umiruća kornjača, shvatam te, sve ti je oprošteno i makar žvakni štogod, mene na primjer.


Kad joj odsiječe srce i položi ga na dlan, ono još dugo pulsira. Ta živa kuglica izvađena iz iskasapljenog tijela nešto je nečuveno, bilježi sve slabiji i mršaviji lovac. Koji se, u spomen na koncentracione logore, stidi što je gladan. Rakovi, sjemenke, opori plodovi drveća daleko od toga da popunjavaju bezdan digestivnog trakta, samo još više raspaljuju najniže porive. Na kraju se paučina finih emocija potrga, tanki zaštitni sloj morala se rasprsne i iznutra pokulja samo jedna jedina potreba - za vitaminima, ugljikohidratima, aminokiselinama, mastima, magnezijumom, kalijem i kalcijem, selenom, željezom...


Jedno veče, da bi preživio, ubija Bobyja. Ispeče ga i poždere. Shvativši koliko sam sada sâm i šta učinih, ispovijeda se, briznuo sam u plač, pun bijesa i gađenja.


Sedam dana kasnije, časti se kuhanim puževima. Pritom ga visoko s grane odmjerava golemi gavran. Ruke posegnu za karabinom, ali ptica hitro odleprša, nespremna da završi u čorbi dvonožnog nevoljnika, razočaranog što unaokolo nema ni zvijeri, ni plavookih Indijanaca, ni romantičnih pucnjeva iz revolvera, ni junačkih konjaničkih pohoda. Avanturi nedostaje romantičnost kakvu je zamišljao ljetos u prijestolnici svoje domovine.


U izvjesnim momentima jedinac Raymond tone u prestravljenost izgubljenog dječaka. Tada, na rubu suza, zaziva mamu. Očajan sam što sam očajan, piše. Utaborio se u jednom kutku džungle nemajući snage da se probije dalje. Grozničavo pretražuje okolinu u čijem meniju lijepo piše da se jela ne služe strancima. "Ce coin de brousse désert", "taj pusti budžak usred šikare", drži ga u zarobljeništvu i polagano podvrgava procesu truljenja. Jednom je pokušao pobjeći odatle vodenim putem: teškom mukom obrađivao je debla sjekirom i povezivao ih sve dok nije nastao splav koji se nakon kratke plovidbe raspao smlavljen gnjevom rijeke. I sam jedva izvukavši živu glavu, brodolomnik se vraća na startnu poziciju, moren još većom glađu i još dubljom ojađenošću, previše izmožden, previše neuhranjen da bi sklepao novi splav.


Izmišlja teološka objašnjenja za svoje stanje. Vjeruje da je kažnjen gladovanjem zato što se minulih godina nije dovoljno molio. Vjerovatno mu i neki zanemarivi grijesi poput sitnih lopovluka muče savjest. Ne bi li se iskupio za ranije propuste, sada se pokajnički obraća nebesima za pomoć, ali toplina Gospoda ga ne oblijeva. Štaviše, izmučenom kršćaninu je stalno hladno. Uprkos suncu koje prži stijene, veli, ja drhtim na ekvatoru.


Dok se trese i isprekidano udiše pljesnivi, tamnozeleni prašumski zrak, pričinjavaju mu se mirisi civilizacije. Raznovrsni i intenzivni, donose sa sobom sjećanja na dom, susjede i roditelje. Nižu se takođe uspomene na redakciju i svježe novine. U pamćenju se odmotava filmska traka koju prosijeca snop paklenog tropskog sunca topeći je i projektujući na mentalno platno izobličene prizore grada - pokisle ulice i kaldrmisane trgove. Unaokolo se čuje vjetar kako huji kroz aleje platana i kako se škripa tramvaja razmekšava u brujanje vagonske kompozicije iz dubina metroa. Želim živjeti, zapisuje Raymond, i ponovo vidjeti ljudsku vrevu.


<< PRVA   < PRETHODNASLJEDEĆA >   ZADNJA >>

PODRŠKA,
DONACIJA
razglasite
posalji mejl
na glavnu stranicu
KNJIGE
FB STRANICA AUTORA
PROFIL NA TWITTERU
POSTAVITE PITANJE NIHADU HASANOVIĆU O NJEGOVIM KNJIGAMA, PISANJU...
PITANJA IZ cyberPUBLIKE (+ ODGOVORI)