SASTOJCI KOKTELA

(po datumu objavljivanja na sajtu)

Učenje kroz "Demokraciju" 08/05/2018
Plava svjetlost stranog svijeta 26/04/2018
SRCE KORNJAČE (8): Naplatiti dug do zadnje santime 01/06/2017
SRCE KORNJAČE (7): Pymov daleki srodnik 23/05/2017
SRCE KORNJAČE (6): Zima na ekvatoru 25/04/2017
SRCE KORNJAČE (5): S riječnim ljudima 28/03/2017
SRCE KORNJAČE (4): Poklon 14/03/2017
SRCE KORNJAČE (3): U susret kajmanu 08/03/2017
SRCE KORNJAČE (2): Sve će istruliti 02/03/2017
SRCE KORNJAČE (1): Ka čistom zraku 13/02/2017
Proizvođač čudotvornog smeća 05/05/2016
Predsjednik Francuske biće Mohammed 15/04/2015
Poznavanje prirode i društva 17/03/2015
Radi što više, zarađuj što manje (3): Bosna 10/03/2015
Radi što više, zarađuj što manje (2): Meksiko 10/03/2015
Radi što više, zarađuj što manje (1): Amerika 10/03/2015
Čuveno ništa 22/09/2014
Origami jednorog 10/06/2014
Duboki rezovi 03/03/2014
Nestašna trojka: laž, Sistem 1 i slučajnost 06/05/2013
Vozovi-svirači 26/02/2013
Požari po Buenos Airesu 14/11/2012
Šifra za opstanak svijeta 10/08/2011
Put kroz brezov gaj 02/05/2011
Otkrivajući Ulicu Grant i okolicu 15/01/2011
Wilsonovi mravi 28/10/2010

<< PRVA   < PRETHODNASLJEDEĆA >   ZADNJA >>

23/05/2017


SRCE KORNJAČE (7):
Pymov daleki srodnik

Nihad Hasanović



Uvidjevši da bi, ako smjesta ne poduzme nešto, mogao završiti "karijeru na obalama Tamourija kao kakav nesposobnjaković i slabotinja", odlučuje potražiti spas u najbližem naselju. Pješačiće obalom rijeke, a po potrebi i zaplivati. Cilj je domoći se kreolskog naselja Bienvenue, od kojeg ga razdvaja sedamdeset kilometara, odnosno deset dana hoda. Odatle bi produžio do Camopija i Saint-Georgesa, gdje bi povratio snagu, snabdio se potrebnom opremom i opet pohitao u pustolovinu ka Tumuk-Umaku.


Sa sobom nosi najnužnije predmete. Odbacio je karabin, ali je zato u posjedu zadržao, između ostalog, nož, šibice, dvije ampule seruma protiv zmijskog otrova, kinin, duhan, lulu, olovku i malu bilježnicu. Veću svesku sa zapisima o dogodovštinama u proteklih sedam mjeseci odlaže u jednoj rudimentarnoj kolibi, carbetu, u Kampu Robinzon, kako je nazvao to ukleto mjesto obilježeno glađu i očajem.


Slično Poeovim Avanturama Arthura Gordona Pyma, izvještaj se prekida u najinteresantnijem času. Finalni datum je 13. januar 1950. Autor je još naznačio da je bio petak. U posljednjoj rečenici dnevnika poručuje roditeljima da im se zakleo da će se vratiti. I vratiću se, ponavlja, ako Bog da. Poštapalica bogobojaznih, staro čaralo-baralo koje devalvira važnost i doseg ljudske inicijative. Blijedo autor završava svoj inače stilski elegantan i rječit rukopis, zgotovljen već u prvom naletu pera, bez naknadnog dotjerivanja. Avanture u Gvajani zaključuje jedna od najofucanijih religijskih fraza ikada skovanih kojom se na Svevišnjeg prenose ovlasti da presudi o smrtnikovom izlasku iz pat-pozicije. Raymond se ranije pozivao na priču o revolucionarima koji Bastilju sravnjuju sa zemljom kako bi se u temelje društva ugradile nove vrijednosti, ali ta se parabola u opresivnoj džungli potrošila, a dosadni Apsolut opet je dobio glavnu ulogu u ovoj drami. Prepušteno je Njemu da bude jezičak na vagi, da odluči hoće li vrelim crvenim voskom zapečatiti vjernikovu sudbinu ili će darovati još mnogo godina putovanja i mirnu starost mladiću kome samo par mjeseci ranije nije teško palo što izvjesni gospodin X. prepoznaje u njemu Nietzcheovog sljedbenika.


O tome kroz šta je sve naš robinzon zatim prošao nije pronađen nikakav pisani dokument. A pošto se istraživačevo tijelo već više od pola stoljeća igra skrivača sa svima onima koji hoće da mu uđu u trag, osiguran je teren za uzgoj najfantastičnijih hipoteza. Ipak, opšteprihvaćena je činjenica da je koncem februara ili početkom marta 1950. Indijanac Monpéra naišao na Raymondove stvari tamo gdje ih je ovaj odložio uz rijeku, nedaleko od hidrografskog toposa Dégrad Claude. Tek tri mjeseca kasnije, jedno svešteno lice će prilikom obilaska indijanskih krajeva primijetiti karabin kod tog sretnog nalazača. O viđenom će obavijestiti žandara Cafaxea, Bourauovog nasljednika, kog će crv sumnje trgnuti iz jednoličnosti svakodnevnog posla. Nakon sistematskog pretraživanja sumnjivih segmenata prašume, većina Raymondovih predmeta, uključujući i dnevnik, dospjeće u ruke službenih organa.


U ljeto iste godine, dok novorođeni rat u Koreji pali sela i kosi žitelje istog poluotoka a planetu podilaze žmarci od prijetnji skorom atomskom apokalipsom, informativna agencija Holandske Gvajane objavljuje vijest o istraživačevom nestanku. Već sutradan je prenosi francuska štampa. Posijano je sjeme nečega što će se po medijima dugo godina povlačiti pod jednim neatraktivnim imenom - "slučaj Maufrais".


Koliko je poznato, avanturist iz Toulona je preživio, ali samo u memoriji bližnjih, u razgovorima prijatelja, u pričama koje će se narednih decenija ispredati o njegovoj mogućoj sudbini. Iz brojnih potraga niko se nije vratio s Raymondovim kosturom. Uzalud su pročačkane mnoge zavučene oblasti Gvajane, nikom nije pošlo za rukom da se domogne one druge, male bilježnice koju je izgladnjeli samotnjak ponio na sudbonosno hodočašće ubacivši je s ostalim potrepštinama u vodonepropusnu torbu za fotoaparat. Džungla nije bila voljna da priloži bilo kakav biljeg, glas, svjedočanstvo kako bi se razbistrilo šta se stvarno desilo s mladićem. Kao posljedica te posvemašnje zamagljenosti, najbajkovitija namišljanja razmnožila su se po stranicama novina, nadasve tabloida i zabavnika.


U petparačkoj tiskovini cvjetaju članci o Raymondu Spašenom i Preobraćenom. Prema toj više nego sumnjivoj konstrukciji, mučenika otkrivaju nomadski domoroci, vidaju mu rane i hrane ga. On vremenom ozdravi, prihvati običaje i vjerovanja svojih dobročinitelja te uznapreduje tako visoko u plemenskoj hijerarhiji da ga biraju za poglavicu. Druga interpretacija dopušta mogućnost da je obolio od amnezije i da takav, bez sjećanja na svoje tulonsko ognjište, luta s urođenicima po sjenovitim terenima Nigdjeva i Nedostupa.


Godinama ranije brazilski novinar Lincoln da Souza je učestvovao s Raymondom u dvije ekspedicije u Mato Grossu. Lakovjernom bi taj podatak bio dovoljan da prihvati Brazilčevu labavu teoriju po kojoj se iščezli Francuz krije u prašumi iz taktičkih razloga. Koegzistirajući sa zvijerima, Lincolnov pajtaš strpljivo čeka oca koji će neizostavno krenuti u potragu za djetetom. Kada procijeni da je pravi trenutak za istup, sin će se u velikom stilu otjeloviti u javnosti. Svrha tog manevra je da se obrukaju mediji koji su prerano sahranili jednog vizionara i da se postigne maksimum publiciteta popraćenog klicanjem iznenađene, tronute i zadivljene mase.


Ideju o Skrivenom Raymondu dugo podgrijavaju pukovnije radioestezista, a neki je razrađuju i dodaju nove dramske elemente koristeći kao argument rječite drhtaje svojih rašlji. Pa upiru prstom na tačno mjesto na mapi. Pa uvjeravaju: on je ovdje, na toj i toj geografskoj širini i dužini, oporavlja se u indijanskom logoru, ranjen i bolestan, budite sigurni. Predvidljivo, marševi do odredišta koja naznačuju gatari samo će smanjiti preostale zalihe nade i pojačati frustraciju. Kako i da bude drugačije kad se vizije vidovitih razotkriju kao sredstva za bešćutnu manipulaciju, za poigravanje s emocijama izbezumljenih roditelja.


Među specijalistima za poriječje Amazona i dobro informisanim novinarima čuju se trezvena i nimalo optimistična mišljenja o slučaju. Maufraisa je, procjenjuje se, progutala rijeka nakon što se onesvijestio od udarca glavom o stijenu. Nije isključeno ni da ga je rastrgao jaguar protiv kojeg nije imao čime da se brani. Niti da je naprosto umro od iscrpljenosti u vodama rijeka Tamouri ili Camopi, a da pristup tijelu brane raspomamljeni vodopadi i pletiva lijana u priobalju.


Računa se da je mladićevo srce prestalo kucati 16. januara 1950. Najtužniji detalj u cijeloj toj golgoti je što se samo petnaest kilometara od Raymondovog posljednjeg bivaka smiješila indijanska krčevina bogata bananama, limunom, narandžama, papajama i šećernom trskom. Da ga je intuicija pogurala u tom pravcu, a ne, kako se vjeruje, prema pet puta udaljenijem selu Bienvenue, glad se barem neko vrijeme ne bi pojavljivala na dnevnom redu. Ali kakav je čovjek Raymond Maufrais? Zar nakon predaha u voćnjaku već sljedeće jutro ne bi ponosno napinjao mišice i gledao da odjuri starom trasom? Gonjen upornošću da najzad omiriše gorje Tumuk-Umak, možda bi se od života oprostio tek nešto kasnije.


Šta se zbilo poslije zadnje stavke u dnevniku, nemoguće je dokučiti. Nedostaju materijalni dokazi. Na kraju krajeva, nije potvrđeno da je umro, već samo da je nestao. Ako pretpostavimo da je još živ u godini dvije hiljade trinaestoj, kad je nastao ovaj omaž Raymondu, on bi bio čiča koji nije napunio ni devedesetu. Uz svakodnevnu konzumaciju crnog vina, duhana i kojekakvih gurmanluka, često masnih, brojni Francuzi zagaze i u dublju starost, još prilično pokretljivi i s izvrsnim kardiološkim nalazima. Sve to a da nisu ni okvasili noge u ljekovitim banjama ili redovno gimnasticirali.


U svakom slučaju, posmrtni ostaci Tulončevi dosad nigdje nisu detektovani, kao ni humka pod kojom bi počivale njegove kosti. Stvari, naglasiću još jednom, nisu iznijete na čistac. Zato još imamo slobodu da zamislimo Raymonda kako se udaljava od Kampa Robinzon i zaranja u šiblje prepuštajući se šapama džungle. No, umjesto da ga raščereči, ona ga napokon prihvata kao sebi ravnog. Za pretrpljeno ga nagrađuje obiljem svježeg mesa i škrobnih produkata. Cunjajući lisnatim beskrajem, naš prirodoljubac se upoznaje i druži sa starosjediocima koji žive u malim, raštrkanim grupacijama. Bratimi se s Amazoncima koje bi ručni sat, busola i karte s ucrtanim izohipsama mogli zainteresirati samo kao drangulije ili kao magijski rariteti korisni za noćne obrede usred oblačina halucinogenog dima. Među ljudima kišnih šuma prolazi kroz temeljni spiritualni preobražaj u nekom polumračnom dolu. Pucketave vilinske bube, prešućene u stručnoj literaturi, oblijeću oko posvećenika, koji se ponosno uspravlja. Prethodno je, po naređenju plemenskog maga, morao go golcat satima čučati u pozi sličnoj jajetu. Sve dok nije dobio dozvolu da ustane, da se ispili, da se porodi iz samoga sebe, zreo, blistav iznutra, transformisan u drugačiju ličnost. I više se ne zove Raymond, njegovo ime sada vuče korijen iz žargona vodomara i kapucina. Taj novoizgrađeni čovjek, hibrid Tarzana i Dvanaestog Imama, spoznaje da je najzad ostvario cilj. Odlučuje da se ne vrati u civilizaciju koja ga je toliko iritirala, toliko deprimirala, toliko zakidala za doživljaj "nečeg čistog i novog". Završno poglavlje svoje biografije ostaviće neispisano, od radoznalosti zapadnjačkih piskarala zauvijek zaklonjeno šikarom, trnjem i krvavocrvenim ždrijelima mesožderskog cvijeća.


(NASTAVIĆE SE)


<< PRVA   < PRETHODNASLJEDEĆA >   ZADNJA >>

PODRŠKA,
DONACIJA
razglasite
posalji mejl
na glavnu stranicu
KNJIGE
FB STRANICA AUTORA
PROFIL NA TWITTERU
POSTAVITE PITANJE NIHADU HASANOVIĆU O NJEGOVIM KNJIGAMA, PISANJU...
PITANJA IZ cyberPUBLIKE (+ ODGOVORI)