SASTOJCI KOKTELA

(po datumu objavljivanja na sajtu)

SRCE KORNJAČE (8): Naplatiti dug do zadnje santime 01/06/2017
SRCE KORNJAČE (7): Pymov daleki srodnik 23/05/2017
SRCE KORNJAČE (6): Zima na ekvatoru 25/04/2017
SRCE KORNJAČE (5): S riječnim ljudima 28/03/2017
SRCE KORNJAČE (4): Poklon 14/03/2017
SRCE KORNJAČE (3): U susret kajmanu 08/03/2017
SRCE KORNJAČE (2): Sve će istruliti 02/03/2017
SRCE KORNJAČE (1): Ka čistom zraku 13/02/2017
Proizvođač čudotvornog smeća 05/05/2016
Predsjednik Francuske biće Mohammed 15/04/2015
Poznavanje prirode i društva 17/03/2015
Radi što više, zarađuj što manje (3): Bosna 10/03/2015
Radi što više, zarađuj što manje (2): Meksiko 10/03/2015
Radi što više, zarađuj što manje (1): Amerika 10/03/2015
Čuveno ništa 22/09/2014
Origami jednorog 10/06/2014
Duboki rezovi 03/03/2014
Nestašna trojka: laž, Sistem 1 i slučajnost 06/05/2013
Vozovi-svirači 26/02/2013
Požari po Buenos Airesu 14/11/2012
Šifra za opstanak svijeta 10/08/2011
Put kroz brezov gaj 02/05/2011
Otkrivajući Ulicu Grant i okolicu 15/01/2011
Wilsonovi mravi 28/10/2010

<< PRVA   < PRETHODNASLJEDEĆA >   ZADNJA >>

01/06/2017


SRCE KORNJAČE (8):
Naplatiti dug do zadnje santime

Nihad Hasanović



Riješen da razmrsi nagađanja oko sinovljevog iščeznuća, Edgar Maufrais, pedesetogodišnjak, knjigovođa u platnom odjelu tulonske vojne luke, uzima neplaćen odmor i sredinom jula 1952. putuje za Francusku Gvajanu. Za njim vjerno puza kofer natrpan još svježim sjećanjima na jedino dijete. U tropskim krajevima kuda je Raymond ne tako davno hodio, očeve reminiscencije će dobiti priliku da se umiju i okrijepe. Vjetrom zaljuljane palme i prolom oblaka lako su mogli dozvati uspomenu na sina koji u jeku Drugog svjetskog rata odlazi s prijateljem na dugi marš u prirodu da logoruje kraj napuštene kuće i kali se na olujnoj kiši jer će se tako, prema vlastitim riječima, pripremiti za Amazoniju.


Udaljimo li se samo korak od skučene faktografije i dopustimo sebi da je komotnije obradimo, ugledaćemo Edgara kako u prašumskim ritovima pokušava razgovarati sa svojim čamdžijom na maronskom dijalektu. Na vrhuncu njihovog međusobnog nerazumijevanja, urođenik načini zagonetnu i obješenjačku grimasu češkajući se po rebrima, što Francuza natjera na šutnju i probudi u njemu lanac razmišljanja o izgubljenom sinu. O nestašku koji je u doba ratne neimaštine s ortakom krao kruh iz ionako bijednih pekara. O neustrašivom balavcu koji je žudio da se pridruži pripadnicima "Slobodne Francuske" u Britaniji, ali umjesto da ga ribar prebaci preko La Manchea, maloljetni rodoljub se dan prije dogovorenog polaska strovali niz liticu i ugruha o stijene polomivši rebra. Privremeno onesposobljen, morao je ostati u otadžbini, na njezi kod časnih sestara u samostanu, skrivan od očiju okupatora.


Ti fragmenti iz mladićevog života su vjerodostojni, ali nije i crtica o njegovom ocu koji dobije sunčanicu šetajući se ulicama gvajanskih varošica, posmatrajući domorodačke straćare i besprijekorno okrečene bogataške vile kolonista. Iznuren pripekom, skloni se u hladovinu i maše šeširom ispred opaljenog lica, a kroz duh, zatalasan poput jare, vuku se uspomene na zaguljenog, agilnog sina koji je u zavičaju dijelio patriotske letke i kredom pisao slovo "V" po zidovima zgrada prije bjekstva u perigorske makije, gdje su ga ilegalci angažovali kao obavještajnog agenta. Edgar sjedi u debelom hladu nedaleko od oboda vrištave džungle, prikovan za klupu, paralizovan vrućinom toliko da više nije kadar ni da se rashlađuje šeširom. Ali bez obzira na to, on se smješka, smješka se pri pomisli na Raymondovu vjetropirsku prirodu zbog koje je ponekad za ručkom morao jedan kraj konopca vezati za svoju ruku a drugi za sinovljev gležanj kako mangup, opijen borbenim žarom, ne bi zaždio u kakvu suludu diverziju i dopao šaka Švabama u samoj završnici rata, u danima kada su se podmazivale puške za odlučujuće oslobodilačke operacije u Provansi.


Sumira li se njegova prošlost, zar nije očigledno da je taj neposlušni skaut, uprkos mladosti, već svašta iskusio i da se uvijek iz neprilika iskobeljao živ i zdrav? Otac, koji je i sam svojevremeno obavljao važnu funkciju u regionalnom ogranku Pokreta otpora, morao je vjerovati da su, barem u slučaju njegovog potomka, snalažljivost, hrabrost i iskustvo dobitna kombinacija kojoj se Božja ispomoć ili makar puka sreća bezuslovno priklanjaju.


U narednih dvanaest godina Edgar će, ništa manje uporan od sina, povesti osamnaest ekspedicija u prašumu. Pritom će preći sveukupno dvanaest hiljada kilometara, mahom pješke i čamcem. Indijancima pokazuje fotografiju njima nepoznatog bijelca. Na stotinama stabala urezuje ime svoga djeteta nadajući se da će u brežuljkastim, zelenim krajolicima nazrijeti kakve hijeroglife na kori drveta. Ti znakovi urezani nožem učinili bi kraj monotonoj, maratonskoj tugovanki. Goleme mrke ptičurine, među kojima i onaj Raymondov gavran iz dnevnika, najzad bi prekinule svoj pogrebni poj i osramoćeno se povukle prestavši da proganjaju družinu tragačâ. Podržana toplom i sveopštom tišinom divljine, Edgarova ekipa bi onda, slijedeći rezbarije na stablima, dobasala do neimenovanog starosjedilačkog seoceta. Tamo bi jedna osoba, hodom, držanjem i tenom, zapala vođi ekspedicije za oko, on bi je dozvao sebi i pokretom ruke naredio da skine masku djetlića s lica. Ispod šarene obloge s kljunom uobličile bi se poznate retriverske oči, ravne, debele i melankolične obrve, obrazi i brada s rupicom obrasli dlakama i zubi malo međusobno razmaknuti, ali još čvrsti, još zdravi. I izbrušeni, zašiljeniji nego što je prirodno.


Taj melodramatski susret se, naravno, nije odigrao. U stvarnosti, Edgar bezuspješno skita prašumom trpeći glad, bolesti i izdaje koristoljubivih saputnika. Desi mu se i da ga strpaju u zatvor. Ništa neće poljuljati njegovu volju sve dok ga godine 1964. spasilački tim žandara ne pronađe u jednom šibljaku uz rijeku, krajnje malaksalog, neuhranjenog, u agoniji, zajedno s jednom indijanskom porodicom, takođe samrtnički iscrpljenom. Upozorenje da se precijenio, da je došao do ruba litice. Za divno čudo je izbjegao mrcvarenje kakvo je, po mnogima, izbilo posljednji dah njegovom sinu. Edgar tada ima skoro šezdeset četiri godine. Radom pluća se odavno nije mogao pohvaliti: još četrdeset i neke, po povratku iz njemačkog logora za ratne zarobljenike, ležao je u preventoriju, ustanovi za antituberkulozni medicinski tretman.


Tijelo ga neumitno izdaje, a nepobitan je fakat da su se mnogobrojne potrage uvijek završavale istim beznadnim ishodom. Došlo je vrijeme da se povuče crta. Edgar odustaje od daljnjeg lutanja po čudovišnim šumama i zauvijek se vraća u domaju. Biće da se te godine pomirio s najgorim scenarijem i mišlju da nestali i vjerovatno razbacani skelet nikada neće naći smiraj u urednoj grobnoj parceli negdje na Mediteranu. Deset godina kasnije, sustiže ga smrt u vojnoj bolnici Sainte-Anne, pošto je posljednju etapu života proveo sa suprugom u staračkom domu za bivše borce Pokreta otpora.


Tačno deceniju kasnije, ispušta dušu i Raymondova majka Marie-Rose. Svijet je napustila pomračenog uma. Pretpostavlja se da je pregršt dokumenata koje su muž i sin donosili s putovanja uništila upravo ona, u nastupima beznađa. U najboljem slučaju, poklonila ih je nekome, uključujući Raymondova i Edgarova pisma. Duševno rastrojena mati, koja će vremenom potpuno izgubiti pamćenje, uništila je, po svemu sudeći, i rukopis mladićevog romana u nastajanju Les Charognards (Lešinari).


Po njenoj smrti, lokalni sud donosi rješenje kojim se konstatuje da imovina Maufraisovih nema legalnog nasljednika. U aktu se takođe zaključuje da niko nije spreman preuzeti na sebe troškove dotadašnjeg udovičinog smještaja u Domu. Naime, sve do njenog upokojenja računi koje je ispostavljala institucija padali su na grbaču države. Koja će se, poznato je, pobrinuti da joj ne ostaneš dužan čak i ako se sakriješ u najsigurnije sklonište, u raku i dobro se pokriješ zemljom. Popisavši materijalna dobra Maufraisovih, sudski izvršitelj stavlja na licitaciju sve što se može prodati, pri čemu nije pošteđen ni skromni namještaj, ni garderoba, čak ni veš. Republika, peta po redu u povijesti Francuske, naplatiće dug do zadnje santime, do zadnjih gaća i čarapa.


Polagani proces propadanja jedne skromne, natalitetski beznačajne porodice započinje jednog junskog dana 1949. godine, kada dvije još žustre mladićke noge stupaju na brod za Južnu Ameriku, a okončava se cjepidlačkom, hladnokrvnom procedurom konfiskacije i prodaje obiteljske imovine. Zapljenu sprovodi pravosudni aparat jedne visokoorganizovane, stare i krute države, e da bi ova izmirila dugove ne gajeći nikakvih sentimenata prema troje ljudi koji su nekoć živjeli u Toulonu, u bulevaru Sainte-Hélène na broju 81, par minuta laganog hoda od Sredozemnog mora. Ionako prebogati Vjerovnik se mora zadovoljiti, namiriti sitniš u kasi, nebitno što su sve troje dužnika umrli bijedno.


Zapravo, hajde da kažemo dvoje, ako ćemo vjerovati da Raymond još diše i da njegovo srce kuca ne samo u dvjema putopisnim pripovijestima ovog darovitog autora, već i u nekom zabitom čestaru ekvatorijalnog pojasa, odakle će jednog jutra iskoračiti on, sijed, dugobrad, stamen i eteričan, tjemena obasjanog oreolom kojom su ga okitili šumski zlodusi. On (ili njegova fatamorgana, astralna projekcija odaslana ko zna otkud) neće ništa kazati gomili ljubopitljivaca i novinara koji će od njega čekati objašnjenje gdje se krio svih ovih desetljeća. Ali po pokretima Raymondovih prozirnih ruku, satkanih od čiste, sveprodorne volje, po hologramskim kadrovima nebodera i mostova koji se krše između njegovih dlanova svako će zaključiti da je starac ovladao čudesnim vještinama i da namjerava gradove i civilizacije smrviti u prah.*


(K R A J)


- - - - - - - - - - - - - - - - -
* Tekst je objavljen u nastavcima u dnevnom listu "Oslobođenje" u jesen 2016.

<< PRVA   < PRETHODNASLJEDEĆA >   ZADNJA >>

PODRŠKA,
DONACIJA
razglasite
posalji mejl
na glavnu stranicu
KNJIGE
FB STRANICA AUTORA
PROFIL NA TWITTERU
POSTAVITE PITANJE NIHADU HASANOVIĆU O NJEGOVIM KNJIGAMA, PISANJU...
PITANJA IZ cyberPUBLIKE (+ ODGOVORI)