SASTOJCI KOKTELA

(po datumu objavljivanja na sajtu)

Pisanje i Lucy 19/05/2020
Učenje kroz "Demokraciju" 08/05/2018
Plava svjetlost stranog svijeta 26/04/2018
SRCE KORNJAČE (8): Naplatiti dug do zadnje santime 01/06/2017
SRCE KORNJAČE (7): Pymov daleki srodnik 23/05/2017
SRCE KORNJAČE (6): Zima na ekvatoru 25/04/2017
SRCE KORNJAČE (5): S riječnim ljudima 28/03/2017
SRCE KORNJAČE (4): Poklon 14/03/2017
SRCE KORNJAČE (3): U susret kajmanu 08/03/2017
SRCE KORNJAČE (2): Sve će istruliti 02/03/2017
SRCE KORNJAČE (1): Ka čistom zraku 13/02/2017
Proizvođač čudotvornog smeća 05/05/2016
Predsjednik Francuske biće Mohammed 15/04/2015
Poznavanje prirode i društva 17/03/2015
Radi što više, zarađuj što manje (3): Bosna 10/03/2015
Radi što više, zarađuj što manje (2): Meksiko 10/03/2015
Radi što više, zarađuj što manje (1): Amerika 10/03/2015
Čuveno ništa 22/09/2014
Origami jednorog 10/06/2014
Duboki rezovi 03/03/2014
Nestašna trojka: laž, Sistem 1 i slučajnost 06/05/2013
Vozovi-svirači 26/02/2013
Požari po Buenos Airesu 14/11/2012
Šifra za opstanak svijeta 10/08/2011
Put kroz brezov gaj 02/05/2011
Otkrivajući Ulicu Grant i okolicu 15/01/2011
Wilsonovi mravi 28/10/2010

19/05/2020


Pisanje i Lucy

Nihad Hasanović


[Objavljeno u dnevnom listu Oslobođenje 14. maja 2020.]

lavovi_chauvet

Crtež lavica iz pećine Chauvet, Francuska.


Nije rijedak slučaj da se književnost, čak i među onima koji je stvaraju, smatra jednim od uslova za mentalno zdravlje nacije. Navodno, pisac u svojim publikacijama lucidno progovara o nama, ponajviše o našoj sadašnjosti i prošlosti. Ponekad, sa blesavim i zavodljivim samopouzdanjem, upozorava i šta nas čeka u danima, godinama, vijekovima koji dolaze. Po običaju ta budućnost je prikazana kroz ofucane obrasce dekadencije, distopije, apokalipse – tipično za autore Prvog, pa i Drugog svijeta, koji izgleda ne vide ništa spektakularno u tome što imaju priključak na vodovod i više nego dovoljno hrane da ne crknu.


Tvrdi se da su smjeli pripovjedač, prodorni, drski stihotvorac od velike važnosti za svoju zajednicu. Oni nas – kako literarna kritika voli reći – preispituju, provociraju, raskrinkavaju. Tanano i iz mnoštva uglova razotkrivaju ko smo i šta smo. Književnost nam, sugerišu u intervjuima neki njeni poznavaoci, omogućuje da spoznamo zašto mi nismo oni, već neki specifični mi, neupitno različiti od drugih pripadnika naše vrste.


Mnogim čitaocima draga je misao da su pjesnik, prozaist, dramaturg upućeni u suštinske tajne koje izmiču percepciji običnih smrtnika. Te tajne se akumuliraju na papiru i ukoričavaju kako bi poslužile za poduku nedoklesanog plebsa. Njega se odgaja istančanom lirikom, zastrašujućom alegorijom, brutalnom stvarnosnom pripovijetkom i malo-pomalo primitivna masa staje na noge, zrije iznutra, civilizira se.


Takvo stanovište iznosiće mahom desni, što nimalo ne čudi, ali i pregršt lijevih intelektualaca, što itekako čudi s obzirom na nadnacionalni kurs njihove političke opcije. Ponavljaju i jedni i drugi da je literatura nekakav temelj, stub. Ona, ko bajagi, educira zapušteni puk, čuva ga da se duhovno ne srolja. Blagotvornim dejstvom provokativne strofe ili vješto vođene priče horda mlitavaca pretvara se u krdo ponositih lipicanera. Dobiju se konji koji znaju svoj put, znaju svoj dril u vječnom nadmetanju jednog naroda protiv drugog na megdanu svijeta ili, barem, uže geopolitičke regije.


Pod čizmom lektire

Stoga se toliko insistira na izučavanju lokalne književnosti u osnovnoj i srednjoj školi. Koja učenica još nije propatila zbog te lektire i načina kako se ista utuvljuje u glavu? Koji đak još nije bio mučen dešifrovanjem probranih pjesama i proza kako bi u njegovom biću ojačali najbošnjačkiji, najsrpskiji, najhrvatskiji ili koji već narodnosni elementi?


Pošto tobože počiva u samoj osnovi kolektivnog samoprosvjetljenja, lijepa književnost polaže pravo na državnu subvenciju posrne li ekonomski. Tako se ta donacija poreznih obveznika, zapravo mecena u ovom slučaju, obično opravdava u javnosti. Neka mecena, pogotovo tako brojnih, ali problem je u načinu kako se njihova potpora obrazlaže: visokoparnim pozivanjem na nacionalnu stvar. Podozrenje budi i šema po kojoj se taj narodni novac raspodjeljuje. On se, prema formuli koju osmisle vladina tijela, presipa iz javne kase na bankovne račune prihvatljivih izdavača i autora. Zašto je nešto prihvatljivo, a nešto nije, jedna je od najzamršenijih misterija svakog društva, što ne znači da je pošteđena šalabajzerskog pristupa.


Natura se da je književnost prevažna narodu u čijim njedrima nastaje. Jasno je da ima autora, pjesnika naročito, koji ne mogu zaspati od brige za svoj živalj. Prestanu li objavljivati, propada sve, stado se rasipa prepušteno vučijim raljama.


Nikad nisam napisao nijednog retka slijedeći tu tezu. Niti sam ikad pohodio biblioteku iz patriotskih pobuda. Inostrana literatura privlači me ništa manje od one pisane na našem jeziku. Kao takav, pitam se zašto prevoditi romansijere iz dalekog svijeta ako oni nisu na neki način i naši. Zašto ih uvoditi u eksjugoslovenski ili bh. kulturni krug ako se njihova djela primarno obraćaju nekom stranom nacionu? Šta ti pisci imaju nama bitno saopštiti ukoliko su se opredijelili da pripovijedaju samo svome narodu? Takođe, zašto na prestižne evropske jezike prevoditi nekog našeg barda čiji stihovi ne žele gledati dalje od granica njegove domovine? Ima ga smisla prevoditi samo zato da bi se njegov literani slučaj izučavao onako kako psiholozi pretresaju dosijee ubica: ne da bi se i sami latili sjekire, već da bi proniknuli u enigmu zločinačke psihe.


Čemu je služila prije?

Kako ovaj vijek odmiče, potreba mnogih literata da kroz pisanje usmjeravaju svoju naciju ka nekakvom blaženom samoispunjenju doima se sve anahronijom, sve bolesnijom. Nije malo razloga zašto je tako. Navešću samo neke.


Sve bolje poznajemo razvojni put izumâ, među koje spadaju i oni ne strogo materijalni kao što je književnost. Čemu je ona služila u dugom nizu stoljeća, u razdoblju koje nije imalo pojma o konceptu nacije i opismenjavanju širokih narodnih masa? Kao i dosad: mnogo čemu koliko i ničemu. Ep o Gilgamešu, Odiseja, 1001 noć, Gargantua i Pantagruel, da nabrojim samo neka rana remek-djela svjetske literature. U njihovom okruženju poezija nacionalromantizma gubi pozlatu i više ne zvuči tako hipnotično, tako zaluđujuće. Prošlost svakog kolektiviteta, svakog pojedinca nedvojiva je od CV-ja čovječanstva. I tako je to svake sekunde, bez prestanka, a ne kad se kome prohtije.


Danas, dok tehnološki divovi poput Googlea dejstvuju po cijeloj planeti ekonomski, a bogme i politički, nacije pjene na štošta. Poput bikova kidišu na crvene marame koje iskaču sa svih strana. Ali izgleda da je nacionalni duh slijep za jednu posve novu filozofiju društvenog umrežavanja – posredstvom kompjuterske tehnologije. Ovo je velika tema i o njoj možda u nekom budućem eseju, a možda i ne.


Nadalje, procenat predanih čitalaca književne fikcije je otrežnjujuće nizak. Kako ovdje tako i u zemljama Prousta ili Shakespearea. To potkrepljuju opsežna i dugogodišnja statistička istraživanja. Otkud onda toliko književnika ubijeđenih da je Proviđenje baš njih izabralo da bruse grube crte svog etnosa? Zar se ne bi postiglo više kad bi se u svrhu tog šmirglanja iskoristile videoigre, a ne epopeje s akcentom na kasapljenju i trotomne sage o nekoj tipskoj porodici kroz pet-šest pokoljenja? Gejmeri su ubjedljivo brojniji od endema zainteresiranih za književno štivo.


Osporavatelji

Naučni pomaci se postižu u brojnim pravcima. Bijedno je da na našim filozofskim fakultetima dominiraju profesori koji takvo shvatanje nipodaštavaju. Zagovaraju ideju da je nauka, posebno onaj njen tvrdi ogranak, samo još jedan u beskrajnom nizu mitova. Po njima, fizika i matematika su jezički konstrukti u istoj mjeri u kojoj su to alhemija ili liječenje kristalima. Ali kako te osporavatelje uzeti za ozbiljno ako putuju automobilom umjesto da pomoću čarobnog praha pređu stotine kilometara? A da ne spominjem upotrebu računara, peći na pelet ili hirurške zahvate na srcu i stanovanje u neboderu, koji nije sagrađen vradžbinama.


Ničeg od toga ne bi bilo bez naučnih proboja. Zahvaljujući njima, stvarnost se otkriva u sve kompleksnijim uzorcima, socijalnim, psihološkim, geološkim i još kakvim sve ne. Saznajni opseg se širi, a ljudskom mozgu je sve teže nositi se s tom plimom informacija. Davati poopštavajuće, paušalne i dovitljive opaske o svemu i svačemu oduvijek je bila poslastica pisaca (uključujući sastavljača ovih redaka). Njihove opaske ponekad pogode u srž, ali češće ne, mada nas obmanu stilskim kvalitetama.


U nepreglednoj šumi

Jedna je stvar bila generalizirati u doba Leonarda da Vincija, a druga je činiti to sad, dok se internet širi ka najzabačenijim kućanstvima. Nekad je šuma znanja, dokazivog znanja, bila i manja i rjeđa. Mogao si se popeti na oniži brijeg pa se barem zavaravati da znaš gdje si. Danas je ta šuma nepregledna, a bregova ili nema u blizini ili nisu dovoljno visoki. Reljef se promijenio do neprepoznatljivosti i potrebne su nove tehnike orijentacije.


Zbog takvog stanja stvari, ne treba precjenjivati umne kapacitete pisca. Nisu više bogomdane njegove gnome koje se kose s realnošću, ali zavode dosjetkom, humorom, melodikom, retoričkim trikom ili nezaboravnom metaforom. Svijet je naprosto toliko golem, vijugav i hirovit da i najveća literarna gromada svojim romančinama može dočarati samo djelić svega postojećeg, a i to malo je podložno propitivanjima. Spoznaja stečena pretjeranim boravkom u književnom univerzumu samo jednog autora (i njemu sličnih) biće neizbježno sakata. Zato nije naodmet čitati šaroliko, ponekad i protiv vlastitog ukusa, a ne jednolično i uvijek ono što volimo i što nas ne iritira.


Omiljeni književni junak

Istraživanja iz oblasti evolucijske psihologije, neuroznanosti, praistorije, arheologije, genetike podrivaju viziju čovjeka kao, prvenstveno, nacionalnog (ili etničkog) bića. Dosad nije ponuđen nijedan dokaz da nas je stvorio Bog ili bilo koji drugi natprirodni entitet. Zauzvrat, obilje fosila svjedoči da smo se kao vrsta razvili iz praljudi u procesu koji se sporo odvijao eonima. Toj činjenici se ne pridaje dovoljan značaj u književnoj produkciji našeg doba, barem ne u stvaralaštvu koje hvale kritika i specijalizovani časopisi. Oni religiju maze skupa s njenim izmišljotinama o naprasnom nastanku prvog muškarca i žene, a duga i ubjedljiva svjedočanstva praistorije guraju pod tepih. Mistika je dobrodošla, palelolitik je tabu. Nešto jako smrdi u stavu da je za književnost krucijalno nekoliko tisućljeća istorije čovječanstva (ili tek par vijekova istorije nekog, recimo, balkanskog naroda), a da su zanemarivi milioni, ponoviću, milioni godina avantura koje su naši preci iskusili prije izumljivanja prvog pisma.


Književni junak skrpan od dobre stare domaće kulture, znanog nam mentaliteta i porodičnih psihodrama, bezdušno otrgnut od svog prapovijesnog, evolucionog okrilja, od svog biološkog iskona, i dalje je najpopularnija figura u prozi. Omiljen je kako među šovinističkim tako i među progresivnim, antinacionalistički raspoloženim stvaraocima. Tipični ili atipični Šveđanin, Njemica, Hercegovac... Uzima se zdravo za gotovo da iskopane kosti kromanjonaca nemaju bitne veze s tim kako i zašto taj lik osjeća, misli, djeluje. On lebdi u nekom tvrdoglavo branjenom nacionalnom prostoru, u koji se na kapaljku doziraju uticaji svana.


Čudna neka brana

Za ovovremenog pisca po mjeri, između istorije i njene puno starije, krupnije i tajanstvenije posestrime uzdiže se džinovska brana. Čudna neka brana, koja ne da moćnoj rijeci praistorije da se spoji s umjetnošću pisane riječi. Žalosno je što je ta prepreka zapravo fiktivna. Ona je priviđenje koje tako rado prihvata većina književnika, ali i učenjaka iz područja humanistike. Pećinski crteži iz Lascauxa, Altamire, Chauveta su donja granica njihove radoznalosti. A šta se zbivalo prije s našim arhajskim prethodnicima, kroz kakve su preobražaje prošli da bi se razvili u homosapiense, e time neka se zabavljaju specijalisti čija otkrića ionako nemaju ozbiljnog odraza na beletristiku.


Toliko majstora pera drage volje sklapa oči pred nečim tako ogromnim i očiglednim kao što su nalazi paleoantropologije. Ne osvrću se na svjetlucave signale iz "noći vremena". Ništa im ne znače Toumaï iz Čada, Lucy iz Etiopije, Dječak iz Turkane, Pekinški čovjek. Koga briga za Ötzija, preko pet hiljada godina staru mumiju pronađenu u alpskom glečeru, istetoviranu i s vodootpornom obućom?


Upravo među tom, raširenom sortom književnika najlakše ćemo naći one koji vjeruju da njihova umjetnost učestvuje u oblikovanju nacionalnog identiteta. I da je to jedan od osnovnih zadataka njihove vokacije. U paketu s tim ide i strah da bi njihov narod mogao jednog dana dobrovoljno iščeznuti miješajući DNK s inovjercima, s tuđincima kako bi nastala neka sasvim nova zajednica.


Nije beznačajno napomenuti da, u pradavnoj epohi lovaca-sakupljača, državnih granica nigdje nije bilo. Vladala je teritorijalna sloboda o kakvoj danas možemo samo sanjati dok nas ne spuste na zemlju graničari, vizni režimi, žilet-žice, protuepidemijske mjere... Nekoć je čovjek nesputano, ali i s glavom u torbi, lutao istražujući zagonetne predjele, probavajući svakojake gljive, trave, životinje, testirajući upotrebljivost prirodnih materijala. Putovao je na svoje dvije noge iz puke znatiželje ili u nadi da će mu tamo negdje biti bolje. Često bi se samo zaletio u nepoznato pa šta bude, ako bi postalo jasno da mu gore nego što jeste ne može biti.


Nihad Hasanović

 

PODRŠKA,
DONACIJA
razglasite
posalji mejl
na glavnu stranicu
KNJIGE
FB STRANICA AUTORA
PROFIL NA TWITTERU
POSTAVITE PITANJE NIHADU HASANOVIĆU O NJEGOVIM KNJIGAMA, PISANJU...
PITANJA IZ cyberPUBLIKE (+ ODGOVORI)