SASTOJCI KOKTELA

(po datumu objavljivanja na sajtu)

Učenje kroz "Demokraciju" 08/05/2018
Plava svjetlost stranog svijeta 26/04/2018
SRCE KORNJAČE (8): Naplatiti dug do zadnje santime 01/06/2017
SRCE KORNJAČE (7): Pymov daleki srodnik 23/05/2017
SRCE KORNJAČE (6): Zima na ekvatoru 25/04/2017
SRCE KORNJAČE (5): S riječnim ljudima 28/03/2017
SRCE KORNJAČE (4): Poklon 14/03/2017
SRCE KORNJAČE (3): U susret kajmanu 08/03/2017
SRCE KORNJAČE (2): Sve će istruliti 02/03/2017
SRCE KORNJAČE (1): Ka čistom zraku 13/02/2017
Proizvođač čudotvornog smeća 05/05/2016
Predsjednik Francuske biće Mohammed 15/04/2015
Poznavanje prirode i društva 17/03/2015
Radi što više, zarađuj što manje (3): Bosna 10/03/2015
Radi što više, zarađuj što manje (2): Meksiko 10/03/2015
Radi što više, zarađuj što manje (1): Amerika 10/03/2015
Čuveno ništa 22/09/2014
Origami jednorog 10/06/2014
Duboki rezovi 03/03/2014
Nestašna trojka: laž, Sistem 1 i slučajnost 06/05/2013
Vozovi-svirači 26/02/2013
Požari po Buenos Airesu 14/11/2012
Šifra za opstanak svijeta 10/08/2011
Put kroz brezov gaj 02/05/2011
Otkrivajući Ulicu Grant i okolicu 15/01/2011
Wilsonovi mravi 28/10/2010

02/05/2011, 31/01/2017


Put kroz brezov gaj

Nihad Hasanović


Čaušu i dobrim duhovima bilijara

   

Moll

Pomalo me stid pisati o Auschwitzu. Pred tolikim intenzitetom i zgusnutošću zla na jednom mjestu, osjećam se ništavnim. Zaviriti u Had koji griju peći firme Topf und Söhne? Imam neke svoje inhibicije, bojim se da sam nezreo za taj poduhvat, da sam nesposoban napisati valjan pasus o stravi Birkenaua. Jer ona nije prosta kao u nekim japanskim horor-filmovima, visokostiliziranim. Prošarana je cinizmom i poganošću esesovaca koji su se zabavljali priređujući sadističke numere. Evo jednog primjera: izmrcvarenog duha, pomiren sa skorom egzekucijom, logoraš pjeva Na lijepom plavom Dunavu, uz odobrenje i na radost Otta Molla, čovjeka kog nije bilo šteta ubiti. Uz melodiju valcera taj krvnik puca u kontingent iznemoglih zatočenika da bi posljednjim metkom dokrajčio i pjevača. Tako je sadist kratio dane u Lageru, moćniji od Boga.


Nezaobilazan je još jedan detalj koji povećava stravu najubojitijeg nacističkog konclogora: poduzetnička opsjednutost uštedom energije, troškova i ljudstva. Komandant Auschwitza pokazao se kao marljiv i odgovoran na povjerenoj mu dužnosti. Je li tog obiteljskog čovjeka ikad pekla savjest što je svojim organizacionim sposobnostima pospješio istrebljenje evropskih Jevreja? Zna se da je Rudolf Höss žalio što, okupiran obavezama u paklu, nije proveo više vremena sa svojom djecom. Iako su s majkom živjela na idiličnom posjedu nedaleko od dimnjaka Birkenaua, prezauzeti tata nije stizao da im iskaže onoliko ljubavi koliko se očekuje od brižnog roditelja. Tolikim poslovima je koordinirao, savjesno, pregalački, inventivno. I šta je stvorio tata Rudolf? Između ostalih grozota, neizmjerne kubike čađavih oblaka u koje su pretvoreni vršnjaci njegovog mlađahnog potomstva.


Oklijevam kada treba pisati o stravičnom radnom okruženju tog bezdušnika. Pa ipak, ekstremnost tamošnjeg nečovještva uporno privlači moj žilavi interes za niskosti ljudskog roda. Kada mi dođe teško, često se okomim na literaturu iz oblasti logorologije. Shvatljivo mi je da neko tu praksu proglasi morbidnom, ali upražnjavana u noćnim satima, ona mi pomaže da lakše zaspim, premda me slabašne, iskidane uspomene na pročitano znaju trgnuti iz sna. Ja sam od onih što vjeruju da se barem djelić krivice za uznemirenost, temeljnu uznemirenost nekog čovjeka može kriti u činjenici da on zaboravlja na Auschwitz ili mu ne poklanja dostojnu pažnju. Užas koji se tamo izlegao dotiče i dan-danas naše duše svojim čudovišnim pipcima.


Nisam, naravno, bio u Lageru. Odakle mi onda pravo da raspredam o najgnusnijem nedjelu u istoriji, isplaniranom u glavama obrazovanih i inteligentnih ljudskih bića? Ontogenetski, nisam mogao dospjeti u nacističku klaonicu, niti je iko od mojih bližnjih iskusio ropstvo u dijaboličnom kompleksu pod Hössovom komandom. Prastrina mog prijatelja iz Mrkonjić-Grada, kasnije dokazana aspida, vratila se živa odatle, s potiskivanim sjećanjima, rijetko evociranim. Jedna mlada osoba mi je zgađeno i zbrzano prepričavala uspomene svoje prabake, takođe bivše deportirke u Oświęcimu. Iz te zavrzlame, izdvojio se samo jedan pamtljiv momenat: lezbijstvo u ušljivim spavaonicama.


Malo toga sam saznao usmenim putem, nedovoljno. Uglavnom sve što znam o Auschwitzu doprlo je do mene preko knjiga i filmova. Od logoraških svjedočanstava meni poznatih, najpotresniji su u svom očaju i iskrenosti manuskripti nađeni u krugu krematorija. Iskopani su, po završetku rata, iz pepela preostalog od ljudi, od cijele jedne civilizacije. Njihovi autori služili su, pod prijetnjom smrti, u Sonderkommandou, specijalnom odredu za obradu pobijenih deportiraca i slične sramotne radnje. Nesretnici su bili prisiljeni na rabote koje čereče dušu. Da bi preživjeli, morali su čupati zlatne zube usmrćenim sunarodnjacima, ponekad čak i članovima sopstvene familije. Transportovali su leševe iz gasnih komora u koksne peći. Kremirali su djecu. U završnoj etapi uništavanja dokaza, istovarali su inkriminirajući pepeo u Vislu-Letu. Zalmen Lewental, Zalmen Gradowski i Lejb Langfus, autori pomenutih rukopisa, nisu doživjeli dolazak oslobodilačke Crvene armije. Trojica poljskih Jevreja su nestali u opskurnim okolnostima, najvjerovatnije za vrijeme ili nedugo nakon beznadežne pobune jedinice u jesen 1944.



Lakune

Pripadnicima Sonderkommandoa bila su nametnuta odvratna iskušenja. Sumnjam da je iko drugi prošao kroz moru ravnu njihovoj. Čitava jedna evropska galaksija eliminisana je u njihovom prisustvu, mecima i plinom. Sve što su mogli učiniti bilo je da se pokore naredbama krvoloka ili umru. Da su svi, nagnani savješću, počinili samoubistvo, krematoriji se ni za stepen ne bi ohladili. Mi bismo, međutim, ostali bez zapisa o tome kako okrutnost, oslonjena na inteligenciju i metodiku, veže ruke žrtvama i minimizira mogućnosti za činjenje dobrih djela. Bez uvida u te neprocjenjivo vrijedne dokumente, laž u kojoj provodimo svakodnevicu bila bi znatno krupnija.


Oni su šutke posmatrali kako se u gasne komore slijevaju povorke nemoćnih i lukavstvom namamljenih Jevreja iz Grčke, Francuske, Poljske, Italije, Mađarske, Češke, Rumunije, Holandije... Konvoji su danonoćno pristizali, a ljudi su često istovarani iz kamiona naginjanjem platforme, kao da su šljunak. Henryk Tauber, jedan od rijetkih preživjelih članova specijalnog odreda, prisjeća se jame pune uzavrele ljudske masti kojom su polijevana trupla da brže sagore. Neimenovani zatočenik se kuhao u toj kaši samo zato što je "zabušavao". Szlama Dragon, koji je takođe bio angažovan u Sonderkommandou, daje izjavu prilikom Krakovskog procesa 1946. Opisuje ulazak u gasnu komoru netom poslije likvidacije deportiraca. Zadatak: iznošenje leševa. Ako ima puno ubijenih, tijela su zbijena, neka čak stoje uspravno, nagnuta naprijed. Unutra je vruće, gas još uvijek steže grlo, ali se u ustima osjeća slatkast okus. Jednom su, usred nebrojenih mrtvaca, primijetili dječaka koji je nekim čudom preživio gušenje ciklonom-B. Odnijeli su ga Mollu. Psihopata ga je položio na rub jame za spaljivanje leševa i onda gazio po vratu sve dok mališan nije izdahnuo. Zatim ga je bacio u oganj.


Uslovi života u Birkenauu bili su tako surovi da su se informacije iz samog epicentra nacističkog zla mogle provući samo kroz iglene uši, uz neizbježne gubitke. Snabdjeti se papirom i ugrabiti vremena za pisanje u srcu fašizma, pa još pritom održati dovoljnu koncentraciju prilikom sklapanja rečenica i najzad ispovijest, pohranjenu u brižljivo začepljenu čuturu, zakopati na mjestu zločina - svi ti podvizi su zahtijevali gotovo natprirodnu umnu energiju, prisebnost i ludu sreću. I kad si u svemu tome uspio, kad si sklonio izvještaj na sigurno, pod zemlju, tu su nevidljive kapljice vode da nakaze retke s mukom ispisane. A tebe više nema da jedini primjerak svog djela spasiš od propadanja. Od onog što te prestravilo tog i tog martovskog sutona ostala je tek mrlja na papiru.


Pisana izvorno na jidišu, svjedočanstva Lewentala, Langfusa i Gradowskog došla su do mene u francuskom prevodu*. Čitao sam ih s halapljivošću i tjeskobom. Iskustvu trojice Židova nije bilo suđeno da bude saopšteno glatkim kazivanjem. Na rukopise, koji su se dugo skrivali u podzemnom svijetu, ustremljivali su se vlaga i plijesan, pa su brojni pasaži isprekidani razočaravajućim lakunama. Langfusova poruka u staklenoj posudi, okružena pepelom, nije mogla maknuti čekajući da bude pronađena. Ali i kad je dospjela u sigurne ruke, dvadesetak stranica, otprilike trećina rukopisa, bilo je nečitljivo usljed oštećenosti posude.


Ljetopisci pakla zavještali su čovječanstvu dokumente izrešetane prazninama. Posvuda suhoparne oznake za ništa: tri tačke uokvirene uglastim zagradama. Kao da je neka grdna cjepidlaka od cenzora precrtala sve i jedan podatak koji ne bismo smjeli znati. Ali, ako su odobrene informacije tako stravične, kakve su tek bile one koje nisu prošle cenzuru? Kakogod, nikada se neće saznati koliko je važnih misli i emocionalnih valera zauvijek iščezlo iz hendikepiranih tekstova. Ko zna koje su sve jezive fakte o judeocidu izbrisale bakterije, gljivice i bezlične anorganske reakcije. Razmrljavanjem slova možda je uništen osvrt na obezljuđivanje čitavih kvartova i sela. Posredstvom uhodanih hemijskih procesa, vrijeme je, imamo dokaze, kolaboriralo s fašistima. Oštetilo je ionako malobrojne anale o svirepostima bez premca. Olakotna okolnost je da, po svoj prilici, nije znalo šta čini.


Što se više trudim zamisliti zbivanja u Auschwitzu, imam utisak da sam prodro dublje, ali ne i da sam bliži dnu. Batiskaf se spušta, pritisak na oklop raste, a objektiv kamere snima zlo koje mutira milion puta brže od žohara i migolji se sve spretnije. Možda se zavaravam, ali ipak mi se čini da sam ponešto i naučio proničući u jedan ogavni univerzum čija su se vrata otvorila u blatu južne Poljske, u pitomini brezovih gajeva. Samo, ne mogu objasniti šta sam naučio. Kakva je korist od znanja o Sonderkommandou? Ne vjerujem da ono može postići išta drugo osim da savjest učini osjetljivijom, a svaku buduću radost okrnji.



Plesačica iz Varšave

S vremenske distance od sedamdeset godina, površni kritičar prigovara Jevrejima na manjku borbenosti u okolnostima krajnjeg poniženja i nemoći. Afektira ogorčenost, nervozan je, pomalo i ljut. Kako su mogli dopustiti, pita se opskrbljen naknadnom pameću, da ih tako odvode u smrt, "kao ovce na klanje"? Ovom figurom se olako uproštava geneza Holokausta. Boschovski načičkana kompozicija svodi se na nekoliko diletantskih poteza olovkom. Poređenjem s krotkim papkarima, žrtve se, možda i nesvjesno, okrivljuju. Okrivljivač pritom dolazi u opasnost da sebe predstavi kao junaka koji muda pokazuje s golemim zakašnjenjem. Šetkajući se po on-line enciklopediji, smeće s uma jedno: tadašnji logoraši nisu imali privilegiju da se, s vrhunaca XXI vijeka, nadnose nad Endlösung der Judenfrage.


Ovčija sintagma ponavlja se i u spisima zonderovaca. Ipak, druga je stvar kad se njom služe osobe koje svakodnevno slušaju bezbrojne krikove iz suterena i tobožnjih seoskih kućica. Poznata fraza tada isijava drugačije konotacije. Može izražavati neka endemična stanja duha, kao što je sleđeni očaj čovjeka rastrojenog najdubljim moralnim dilemama.


Na jednom mjestu u svom rukopisu, Zalmen Gradowski nesretnike koji silaze u gasne komore poredi s ovcama u klaonici. Ali da li je on sâm pošteno odvagao vlastitu poziciju? Deportirci su često odmah iz vozova slani u smrt. Stotine hiljada duša. Neki su bili sigurni šta im se sprema. Drugi su se, ma koliko slutnje bile jake, hvatali za neku smirujuću dezinformaciju. Na "poseban tretman" dovođeni su i zatočenici koji su se već dugo vremena mučili u logoru. Nekoliko sedmica, nekoliko mjeseci okrutnog drila i eto ih stravično iznemoglih, bez snage da se bore za život; jedva mogu govoriti i pokretati udove. Oni znaju da će uskoro "izići kroz Dimnjak". Glad, tifus, tortura pretvorili su ih u sablasti s nešto mesa i kostiju na mrvi duha. Zar takvi da navale na svog dželata? Desi se da im prije likvidacije udijele komad kruha, katkad i malo margarina. Lejb Langfus piše: "Objeručke su grabili parče kruha i gladno ga proždirali penjući se stepenicama da bi smjesta bili streljani. Bili su tako iznenađeni i zadovoljni što ga jedu da im se smrt doimala lakom."


A u kakvoj se situaciji nalazio Gradowski? Šta se zbiva u grotlu Birkenaua, gledao je iz dana u dan. Njegov odred se, osim toga, dobro hranio, jelovnik je uključivao čak i meso, a esesovci su dopuštali "gavranovima krematorija" da se snabdiju odjećom pobijenih. Međutim, znakove bunta nije pokazivao otkako je stupio u jedinicu - prije više od godinu dana. Da jeste, ne bi bio u mogućnosti da osuđuje pasivnost sunarodnjaka. Prema nekim svjedočenjima, četristo Jevreja s Krfa, odbivši milost angažovanja u Sonderkommandou, po automatizmu je sprovedeno u najstrašniju odaju na svijetu. Gradowski je oklijevao da odabere takvu sudbinu. Kasnije je, istina, učestvovao u znamenitoj pobuni specijalnog odreda. Zapečativši svoju sudbinu.


Na putu prema gubilištu, tek pokoji deportirac se usudio nasrnuti na esesovce. Trebalo se okomiti na naoružane, disciplinovane i istančano organizovane vojnike koji su saosjećanje zamijenili antisemitizmom. (Ono što je Höss pokazivao prema svojoj djeci ne želim vjerovati da je bilo išta drugo do simulakrum osjećanja, naučena funkcija.) I tlocrt, i arhitektura Auschwitza bili su koncipirani tako da zavaraju kolone žrtava. Uprava logora je danonoćno planirala kako da ih ukroti i što ekonomičnije uništi, njih koji su u pakao dovedeni uz ogromnu brutalnost i izdašnu pomoć laži. Njihovi krvnici uvijek su bili u nadmoćnoj prednosti.


I mnogo ranije etape koje su prethodile masakrima u konclogoru bile su razorne po psihu. Jevreji se postepeno obespravljuju u njihovim domovinama, dobijaju otkaze, imovina im se konfiskuje, stjeruju ih u geta, sprečava se politička artikulacija porobljenih (ilustrativna je priča Prima Levija o lakrdiji s Haimom Rumkovskim, bijednim starješinom geta u Lođu). Zatim slijede višednevno iznurivanje u nakrcanim vozovima s nepoznatom destinacijom, batine i sporadične egzekucije, konfuzija na željezničkoj stanici Lagera, selekcija i Mengeleovo stručno zagledanje, pa lavež dresiranih pasa, dernjava, udarci kundakom, najava čišćenja od vaški, uznemirenost u sali za svlačenje, konačno ulazak u... Manevarski prostor za bijeg i masovni otpor se smanjivao sa svakom sekundom.


Volju je slabila lukavost esesovaca koji su patnicima potpirivali nadu, beskorisnu, obmanjujuću. "Najprije tuširanje pa raspodjela radnih dužnosti!", urla lažljivac. Žrtvama koje se svlače dovikuje: "Požurite, ohladiće se čaj! Dobro zapamtite gdje ste ostavili robu da je možete kasnije naći!" Znatan dio logoraša već je doživio psihosomatski slom. Jedni su zabrinuti zbog naglog rastanka od svoje porodice, drugi teturaju dotučeni nedavnim gubitkom bližnjih. Ako ćemo pravo, hrabrost nikad nije bila opšte rasprostranjena značajka naše vrste. Većina ljudi samo je u okviru strogo ustrojenih formacija (vojska i sl.) sposobna prevazići vlastita oklijevanja koja proističu iz straha od smrti. A on, taj bazični strah, u određenim uslovima je toliko podmukao da mu nikakav problem nije oslabiti i nagon za samoodržanjem.


S darom da se ograniči na cvijet faktografije, Langfus opisuje nekoliko incidenata pred vratima gasnih komora. Fakti su toliko potresni, toliko nabijeni značenjem da ih ne želi ili naprosto nema snage iznijeti drugačije nego krepkim, izvještajnim stilom. Jedan Bunker, u koji će egzekutor uskoro usuti ciklon-B, prepunio se ljudima. Valjda zbog pretrpanosti prostorije, neki dječak je ostao vani. Gad mu prilazi. Udara ga toljagom, dijete pada na zemlju. Tren kasnije, obliveno krvlju, diže se na noge. Sa srcem Davida, šutke gleda ubicu u oči. Ovaj se cinično smije na sav glas prije nego što revolverom ubija malog anonimnog heroja. (Zašto se fašist smije? Zar nije bilo sasvim dovoljno da bez grohota puca u dječaka? Čemu taj akustički višak iz grla esesovca?)


Pasus-dva dalje, povorka mladića iz Przemysla odlučna je da pruži otpor. Imaju noževe u rukavima. Predvodnik grupe, izvjesni doktor, otkriva namjeru Oberscharführeru, uvjeren da će kooperacijom spasiti sebe i ženu. Zavjera je osujećena, ali izdajnik i njegova supruga nisu nagrađeni preusmjeravanjem u radni logor. Iz današnje perspektive lako je pogoditi kako se nacist odužio za pravovremenu informaciju: kao i nesuđeni pobunjenici, bračni par je ugušen cijanovodičnim plinom.


Dok piše U srcu pakla, Zalmen Gradowski je predeverao već šesnaest mjeseci u Sonderkommandou. Razočaran, pamti da su samo dvije iznimke nakratko prekinule rutinu istrebljivanja. Za razliku od Langfusa, on se izražava emotivnije, s tamnim poletom, s rijetkom vrstom tuge koju, kako mi se čini, izazivaju samo najljudožderskiji totalitarizmi. Položaj mu je jadan i paradoksalan: Gradowski je primoran da spaljuje one koje žali. Nakon sati i sati provedenih u Krematoriju IV, iskupljuje se recitovanjem kadiša. Ritam rečenica u njegovom rukopisu podudara se s iskidanim disanjem očajnika koji bi najviše volio da iskoči iz sebe.


Ali kao da se malo smiruje kad govori o logorašima nespremnim da prihvate namijenjenu im sudbinu. Neustrašivi momak iz Byalistoka baca se na vojnike. Nekoliko ih izbode noževima da bi ubrzo bio ustrijeljen u bijegu. Njegov revolt opisan je u par redaka. Nije navedeno da li je nešto uzviknuo prilikom nasrtaja, niti koga je tačno ozlijedio. Ostao je samo prizor nijemog napada noževima na najmekše dijelove Hitlerove vojske. Zamišljam kakav je mogao biti taj momak. Prinuđen da se svakodnevno snalazi za koricu kruha, da čula uvijek drži budnim, naučio je kako tuđe namjere procijeniti i po onome što se ne kaže, po neverbalnim znakovima, po marginalnim gestama i jedva primjetnim titrajima lica. Prozrevši kuda ga vode, odlučio je djelovati snagom koja se napaja iz dva izvora. Oni se zovu Srčanost i Beznađe.


I u drugom podvigu, dostojnom najnježnijeg poštovanja, jedna osoba uspijeva strgati đavolsku masku sa zločinaca. Privid natprirodnog nestaje, pred nama su sada besramnici, njihova pometnja uz krv i rane. Riječ je o plesačici iz Varšave, Židovki s američkim državljanstvom. Djevojka otima pištolj neopreznom esesovcu i ubija Rapportführera Schillingera. Kinetička vještina plesačice nadigrala je muskulaturu arijevaca. To je okuražilo još neke odvažne žene. Svjesne da nemaju šta izgubiti, zasipaju vojnike flašama i kojekakvim predmetima. Gradowski nas ne izvještava o tome šta se zbilo poslije. Nastavak se nazire između redova.


Ovaj i slični primjeri iz spisa nastalih u groznoj toplini Birkenaua potvrđuju da se svako suprotstavljanje okončavalo na isti način: vojna struktura Lagera pretrpi neznatne gubitke koji se bez problema nadoknade, a neposlušnici završe u krematorijima, jednako kao i oni što su nijemo koračali u smrt. Međutim, i najtiša škripa režima koji je uobrazio da je savršen najavljuje njegov krah. Pogled neustrašivog dječaka, pucanj u smeće od čovjeka, pa čak i neupotrebljeni noževi u rukavima poljskih mladića... U najvećem beznađu, pobune svijetle jakim melankoličnim sjajem. Pod tim prodornim osvjetljenjem, zlo se razgolićuje, njegovi sastavni dijelovi se otkrivaju u oštrim konturama. Mada nije mogao uzdrmati logorsku mašineriju, očajnički bunt je pokazivao da strah koji su nacisti proizvodili u enormnim količinama ima ograničen doseg. Bijes, neposluh, kletve, pljuvanje u lice - ljudi čine najviše što mogu kad već bogovi sjede skrštenih ruku. Pojedinačni čin hrabrosti barem na tren zaustavlja plimu straha iz Berlina. U momentima prkosa i otpora, ona nestvarno strašna atmosfera iščezava, bića u uniformama više nisu nestvarni ibermenši, već hulje.


Gradowski pripovijeda o jednom izuzetnom događaju u gasnoj komori. Čekajući da uskoro umru od posljednjeg udisaja, žrtve koriste ono malo preostalog zraka da pjevaju Internacionalu. Očevidac primjećuje zbunjenost i nervozu esesovaca dok slušaju istu onu pjesmu koja će se zaoriti razrušenom prijestolnicom Trećeg Rajha godinu dana kasnije.



Bicikl

Za najveću operaciju istrebljenja u Auschwitzu, Nijemci se sistematično pripremaju. Nekrofilija nacista priziva u pomoć artimetiku, birokraciju, logistiku, inženjeriju. Proširen je džinovski generator smrti u koji će se uskoro uliti rijeka Jevreja iz Mađarske. Da bi sažegao preko četristo hiljada ljudskih bića u što kraćem roku, Höss izdaje niz naređenja protiv života: pod hitno završiti željezničku rampu Birkenaua s tri kolosijeka, peći Krematorija V ponovo staviti u pogon, osposobiti nove gasne komore, iskopati pet rupa za spaljivanje leševa. Neophodno je i da Sonderkommando dobije pojačanje. U jeku masakra brojno stanje odreda s nekadašnjih tristotinjak skače na nekih devetsto zatočenika.


Pokolj Mađara izvršen je u ljeto 1944. Zakrčenost leševima morala je odagnati dotadašnja kolebanja jedinice. Svakodnevna mora Birkenaua prikazana je na fotografiji potajno napravljenoj iz gasne komore. Objektiv je uperen prema vani. Svijetao ljetni dan. Nepoznat muškarac, po svoj prilici zonderovac, balansira između nebrojenih mrtvaca razbacanih po zemlji. Pazi da se ne spotakne. Njegovi kolege stoje među leševima. Kao da se, sustali, dogovaraju oko nastavka rada. Jedan od njih se češe po glavi ili namješta kapu. Nekoliko koraka dalje je jama za incineraciju odakle sukljaju gusti, divlji pramenovi. Kroz dimnu zavjesu nazire se ograda od bodljikave žice. Zadnjim planom dominira silueta visoke šume. Malo je vjerovatno da se iko od njih, ako je sačuvao dušu, mogao oglušiti o naloge savjesti dok se dim penjao od ljudi do zvijezda. Pobuna je planirana odranije, ali se sudbonosni datum uvijek zbog koječega odgađao. Tek je čudovišnost zločina nad Mađarima nagnala zonderovce da pokažu zube, sigurni u vlastitu pogibiju.


Strepnja od skore likvidacije bila je drugi ključni faktor. On je presudno djelovao na pokretače jedine organizovane pobune u Auschwitzu. Čim je pogrom mađarskih Jevreja okončan, krematoriji prestaju raditi punom parom. Tempo ubijanja se znatno usporava. Šire se glasine da će Nijemci ekspresno eliminisati čitav Sonderkommando ili barem veliki dio formacije. Tolika radna snaga više nije bila potrebna, valjalo je ljudstvo jedinice svesti na manje opasan broj. I najvažnije: riješiti se nezgodnih svjedoka koji jedini znaju kako je u svijetu mrtvih. Spremnost na akciju, uz jalovu tugu, povećala se nakon što je dvjesto pripadnika odreda na prevaru odvedeno u centralni logor Auschwitza. Slagali su im da će ih premjestiti na nove dužnosti u drugi sektor. Da obmana bude ubjedljivija, snabdjeveni su hranom i novom odjećom. Stammlager, sala za dezinfekciju - posljednja destinacija namamljenih. Tu nije kraj ciničnoj okrutnosti: tijela su transportovana nazad u Birkenau, gdje zonderovci prepoznaju svoje drugare koje će odmah potom kremirati.


Kako nas obavještava Lewental, krovna organizacija otpora u Auschwitzu oklijevala je da pređe na djelo uzdajući se u primicanje ruske vojske. Ali Sonderkommando nije gledao na oslobodilački pohod Rusa s istom vrstom priželjkivanja. Sumanuta je bila ta ideja, ali Nijemci su namjeravali izvesti savršen genocid, izbrisati sve pouzdane tragove zločina: materijalni dokazi, počinioci i žrtve - sve obloženo dvosmislenim indicijama, kasandrinskim porukama, krnjim informacijama od kojih je nemoguće sačiniti cjelovit i neosporan opis događaja. I onda će od magle i dima, od neobjašnjivih pomanjkanja i intrigantnih odsustava mudrijaši načiniti igračku za dokone. Neko ili nešto je bilo, pa nestalo. Toga su se hroničari Birkenaua najviše pribojavali: svijet jednog dana možda neće vjerovati da se najcrnji košmar desio. Da bi se nekom budućem poricanju Auschwitza obezbijedila zaliha nebuloza, i Sonderkommando je morao biti istrijebljen. Njegovi članovi prisiljavani su da saučestvuju u zataškavanju zvjerstava. Pretvarajući vlastiti narod u pepeo, tih nekoliko stotina zatočenika naučilo je mnogo o proceduri istrebljenja. Do najdegutantnijih pojedinosti: debeli i žene tek pristigli iz voza gore razmjerno brzo, dok logoraši ispošteni dugotrajnim gladovanjem osjetno sporije; kada čovjek izgori, obično se dobije nešto manje od kilograma pepela. Pa čak i da zonderovci nisu bili svjesni šta čine, da su zapovijesti sprovodili u zombijevskom neznanju, njihova koža se pobrinula da upije, kao neoboriv dokaz, smrad krematorija i jama za spaljivanje. Stoga je prevelika blizina Crvene armije mogla rezultirati urgentnom egzekucijom specijalnog odreda.


U Sonderkommandou je robovao i neznatan broj Rusa. Za učešće u organizovanoj pobuni pokazivali su slabu volju. Lewental žali što se njihova fizička snaga, robusnost i vojno iskustvo nisu stavili u službu zajedničke stvari. Biće da su ti Rusi zazirali od pretjeranog, sitničavog planiranja, htjeli su djelovati što prije, povodeći se za trenutnim impulsima. Nadali su se spasonosnim iznenađenjima koja samo prijekost može prirediti. Od prvog dana u odredu, kršili su pravila discipline. Nedovoljno su se pokoravali s obzirom na činjenicu da im je život visio o koncu. Ali čudi kako su se zlotvori ponašali prema njima - odviše tolerantno. Uobičajenu okrutnost kao da je ublažavao strah stvoren porazima na istočnom frontu. Staljingradska bitka nanijela je nepopravljivu štetu psihičkoj stabilnosti nacista: samoproglašeni nadljudi počeli su patiti od poremećaja samopouzdanja.


Nema sumnje, Nijemci su se željeli riješiti Rusa u Sonderkommandou. Čekali su samo da im se ukaže solidno opravdanje za egzekuciju. Ako bi ih odstranili tek tako, bez konkretnog razloga, možda bi tim potezom samima sebi priznali slabost: da se boje svojih neprijatelja čak i kad ih drže pod potpunom kontrolom.


Jedan krvav incident pruža im sjajnu priliku da se otarase slavenskog balasta. Među privilegije odreda spadala je i konzumacija alkohola u vrijeme odmora. Izvjesni Rus se napio i stao gunđati. Nekog Unterscharführera to je razbjesnilo, pa ga je zasuo udarcima. Čovjek se nagonski izmigoljio. Uvrijeđen njegovom eskivažom, Nijemac puca. Zanimljivo, ne ubija ga, već ranjava. Zatim neposlušnika, još uvijek prilično živog, transportuju ko zna kamo, ali se on u toku prevoza baca na onog fašistu nesigurne ruke i otima mu batinu. Zamahnuvši nekoliko puta, izudarao je mrskog neprijatelja po glavi, koji ga je ovaj put dokrajčio metkom iz pištolja.


Rusi su i ranije nervirali stražare neukrotivošću. Međutim, sitni ispadi, sva je prilika, nisu bili dovoljni da se poduzmu krajnje mjere. Tek su efekti fatalnog pijanstva ponukali Nijemce da raskrste s nekim od tih nepripitomljivih logoraša: jednostavno su ih pridodali skupini od tristo zonderovaca već ubrojanih u višak, odnosno osuđenih na smrt.


Iz Lewentalovih zapisa proističe da su Rusi imali značajnog udjela u rasplamsavanju revolta unutar jedinice. U tekstu o Sonderkommandou, jedan izraelski istoričar ignoriše tu liniju mišljenja. Opisujući sazrijevanje otpora u jedinici, ruskoj ulozi ne posvećuje nikakvu pažnju. On drži da je pobunu inicirala kobna nesmotrenost: zonderovci su, naime, opazili da je neki njemački Kapo prisluškivao njihova dogovaranja. Po toj verziji, logoraši kreću u sukob zbog opasnosti da bi neprijatelj svaki čas mogao saznati za plan.


U Lewentalovoj hronici, pak, subotnja katastrofa opisana je s više slojevitosti: improvizovani činovi otpora, vođeni gnjevom i očajem, prepliću se s dugo planiranim akcijama; inicijalni okršaj zameće se u času kada tri stotine zonderovaca predviđenih za pogubljenje odbijaju da budu odvedeni u smrt. Kako je tačno dostignuta temperatura neophodna za eksploziju bijesa, ne mogu objasniti. Da li je kratkofitiljni temperament onih Rusa povukao kolebljive i uplašene drugove u konflikt? Ili je bunt izrastao pomalo iz svakog: najprije je iskrio u svakom čovjeku a zatim buknuo u lančanoj reakciji?


Divlji krik razlegao se dvorištem krematorija u rano poslijepodne 7. oktobra 1944. Masa se bori sjekirama, čekićima, šipkama, kamenjem. Jesu li se Nijemci obradovali partiji uzbuđenja koju nisu mogli izgubiti? Pobuna zahvata i susjedne sektore gdje se vrše kremiranja, ali ne sve: pojedini segmenti Sonderkommandoa nisu sigurni šta se tačno dešava i uzdržavaju se od djelovanja. U kratkotrajnom metežu, Kapo Karl bačen je živ u oganj. Pribraniji podmeću požar u krematorij. Takođe, ozbiljno oštećuju tu hajcowniju ili je čak uništavaju pomoću eksploziva teškom mukom pribavljenog. Odletio je u zrak i bicikl neke ništarije, koja, saznavši da su krivci dvojica braće, ubija samo jednog, dok drugom naređuje da najbližeg srodnika kremira. Desetine pobunjenika su se razbježali po obližnjim šumama. Lov na njih, obruč, likvidacija na licu mjesta. Lewentalova grupa čitavo vrijeme ne poduzima ništa. Ali upravo zahvaljujući neučestvovanju u poduhvatu, ovaj dvadesetšestogodišnji Jevrej iz Ciechanówa živjeće još neko vrijeme i sačiniti dragocjen izvještaj o herojskom neuspjehu svoje braće po patnji. Yakov Gabbay, zonderovac koji je preživio Birkenau, pripadao je dijelu odreda raspoređenom u zoni Krematorija II. Dojurivši s psima, Nijemci su ih zatvorili, njih stotinu, u jednu odaju. Tu su čamili u neizvjesnosti sve dok se stanje nije smirilo.


Pobuna je ugušena istog dana, uz stravičan danak u krvi. Tri mrtva i nepoznat broj ranjenih Nijemaca naspram četristo pedeset i jednog ubijenog zonderovca. Ko god je na bilo koji način bio povezan s pobunom, kažnjen je smrću. Dok se u blizini vojska Trećeg Rajha povlači pred navalom ruske pješadije a avioni bombarduju Auschwitz, "politički odjel" provodi istragu protiv četiri žene pod optužbom da su pobunjenicima doturile barut i druga zabranjena sredstva. Birokratsko-represivni aparat ne posrće čak ni pred samu propast Lagera. Pedantno, brutalno ispituju pripadnice naroda kojem je Vođa ionako namijenio nestanak. Cilj je valjda bio da se iz logorašica iscijedi što više informacija o internom pokretu otpora. Uprkos višemjesečnoj torturi, nisu odale nikog. Tri sedmice nakon njihovog vješanja, sovjetska armija oslobađa Birkenau.


Kako vidimo, sreća nije pomogla hrabrima. Svi akteri pobune ustrijeljeni su efikasno i bez milosti. Smrtonosno tane nije mimoišlo ni bjegunce skrivene u štaglju udaljenom nekoliko kilometara od genocidnih peći. O revoltu Sonderkommandoa zna se, dakle, isključivo na osnovu izvora iz druge ruke. Prepričava se ono što se čulo ko zna od koga i što je dokučeno naknadnim opservacijama, uvidom u posljedice. Iskazima drugostepenih informanata postepenost nije jača strana. Preovladavaju izolovane epizode koje svojom dramatičnošću samo upućuju na sijaset drugih neispričanih podviga i grozota. Nepodudarni podaci isplivavaju, a kako vrijeme protiče, povećavaju se rupe u sjećanjima izvjestitelja s ruba događaja. Koherentan historijat zbivanja ne da se sastaviti. Takva je sudbina pobuna koje se izvode u skučenom mučilištu gdje svirepost suvereno vlada. Na malom kontrolisanom prostoru, mehanizam represije s lakoćom istrebljuje buntovnike i nezamjenjive svjedoke.



Sedlarova etika

Trebalo je umanjiti opasnost od samoubistava i pobune. Nacisti su stoga, još pri formiranju jedinice, smislili određene privilegije za Sonderkommando: topla odjeća i pun želudac kao naknada za arbeit u krematorijima. Fiziološkom ugodom protiv razornih dilema. Istrebljivači su tolerisali svojim povlaštenim robovima da otuđuju hranu i stvari žrtava. Na raspolaganju Sonderkommandoa našao se važan dio materijalnog univerzuma evropskih Jevreja. Od elegantnih kaputa, postavljenih košulja i debelih pantalona do kruha, sendviča, kobasica, kolača. Iz kofera nesretnika mogli su uzeti šta god bi im se dopalo. U salama za svlačenje, uz odobravanje prisutnih Nijemaca, prisvajali su hranu od vlasnika koji će uskoro gorjeti.


Jelovnik je zavisio od intenziteta zvjerstava: što više deportiraca na putu ka gasnim komorama, to obilniji i raznovrsniji objedi. "Izbor je bio tako velik", priča Yakov Gabbay, "da nismo znali šta prije uzeti." Tako se jelo na aždajinim usnama. Pošto je toliko hrane prevazilazilo njihove potrebe, zonderovci su je dijelili s njemačkim stražarima u mračnoj gozbi. Nešto bi uspjeli doturiti i logorašima u susjedstvu, gdje je vladala hronična glad. Sonderkommandou su, osim toga, redovno isporučivane porcije sjajnog mesa. Juhom, skuhanom od najboljih kostiju, ujutro bi počastili nekog od kerbera, da se ugrije. Pio se i alkohol. Votka 96 urezala se gorepomenutom u pamćenje. (Još kad se tome dodaju neke scene, postaje jasno da nadrealizam nije samo umjetnički pravac. Kako navodi Gabbay, naveče se druže s njemačkim vojnicima, pjevaju s njima i sviraju, čak se pričaju vicevi; nedjeljom idu u kolektivno kupatilo na tuširanje, a usput neko pjeva grčke narodne pjesme uveseljavajući Nijemce.)


Specijalni odred je brzo trošio kalorije, pa je esesovcima bilo u interesu da mu obezbijedi zadovoljavajuću ishranu. Puno radiš i zato si zaslužio da jedeš kako treba. Neke su se individue uhvatile u tu klopku. Dopustile su da im emocije otupe a svijest o veličini užasa iščezne, ako je uopšte i postojala. U jednom neprimijetnom prelazu, mučenje se pretvorilo u marljivost. Obični ljudi ponašaju se sada kao da su fizikaneri na terenu. Bez sućuti i grižnje savjesti, bacaju trupla u oganj. Podmukli mučitelji mora da su likovali pred tim samosrozavanjem: eto, i gamad prihvata da je ono što dole gori tek sirovina, čovjek ne sigurno. U svom rukopisu, prepunom rastužujućih lakuna, Lewental konstatuje: "I upravo to predstavlja središnju tačku [...] našeg Kommandoa, koji uopšte ne namjeravam braniti u potpunosti. Ovdje moram reći istinu da su se izvjesni pojedinci iz ove skupine vremenom toliko pogubili da smo se i mi toga naprosto stidjeli. Jednostavno su zaboravili šta čine [...] i vremenom su se toliko na to navikli da je čak postalo čudno ako želiš zaplakati ili požaliti se, da [...] ti normalni, prosječni ljudi, [...] jednostavni i skromni [...], htjeli - ne htjeli, naviknu se na sve, tako da ti događaji ne ostavljaju više nikakav utisak na njih."


* * *


Kakve su se misli rojile u glavama zonderovaca dok su slagali leševe na užarene rešetke? U kakvom raspoloženju su jeli hranu koju su iz dalekih krajeva Evrope donijeli "neproduktivni" deportirci, još jutros sprženi u pećima? Šta čovjek osjeća kad, nakon dvanaest sati prisilnog učešća u zlodjelu, zapjeva s esesovcima, uz gitaru ili mandolinu? Kako su se najosjetljiviji u odredu nosili sa, vjerujem, konstantnom grižnjom savjesti? Šta su sve, na kraju krajeva, pripadnici jedinice prešutili u svojim iskazima? Mora se računati s tim da su neke pojedinosti vremenom naprosto zaboravljene ili ih je trauma potisnula duboko u podsvijest. Međutim, druge su možda namjerno izostavljene samo zato što ne bi služile na čast onima koji ih nose u sjećanju. Kolika god da je ta crna rupa, njen obod ipak sadrži gomilu informacija o iskušenjima zonderovaca, čiji se moralni status ne da odrediti jednoznačnim sudovima.


Jedne noći Yakov Gabbay je sjedio, besposlen, s drugarima pokraj pećî. Doveli su im mladu Mađaricu s bebom od dva dana. Djevojka je znala zašto je tu. Gabbay i njegovi kolege su joj ponudili stolicu, dali joj da jede, počastili je cigaretama. Ona, pjevačica, pričala je o vlastitom životu. Nema podataka o tome kako se dijete ponašalo u tim dugim minutama. Odnekud je došao esesovac, Holanđanin. Pristojan i ljubazan tip, po Gabbayevim riječima. I on ju je pažljivo slušao. Kada je djevojka privela kraju pripovijedanje koje joj je produžilo život za pola sata, taj fini vojnik je ustavši progovorio: "Dobro, ne možemo ovako sjediti cijelo vrijeme. Došao je red na smrt." Upitali su je da li želi da prvo bude ubijena ona ili čedo. (I Gabbay ovdje koristi množinu, samo u prvom licu. Zonderovci su se tako stopili s dželatom u jednom neugodnom pluralu.) "Prvo ja", kazala je. "Ne želim vidjeti svoje dijete mrtvo." Lativši se puške, Holanđanin je rutinski likvidirao ženu, koja je odmah bačena u peć. Zatim je bez oklijevanja ubio novorođenče. Protejska priroda nečovještva, potvrđena po enti put: prvo bonton, pa dvostruko ubistvo s predumišljajem.


Pred istražnim sucem tribunala u Krakovu 1945. godine, Henryk Tauber pripovijeda o deportaciji u Auschwitz, svom stupanju u Sonderkommando, o ustroju krematorija i finesama istrebljivanja. Očevidac, tada u kasnim dvadesetim, kazuje u pero zapisničaru seriju detalja koji izazivaju mučninu. Ako bi neki "konvoj loše gorio", tražili su žensko truplo da razgori vatru, pošto su žene "gorjele brže i bolje" od muškaraca. Prilikom kremiranja djece, morali su postupati oprezno. Rešetke u pećima bile su dosta razmaknute, pa su pazili da mala tijela ne polažu direktno na njih zbog mogućnosti da trupla propadnu u pepeo; zato su ih slagali, obično po pet-šest mališana, na leševe dvojice odraslih.


Nepoznato mi je kakvim tonom je izgovorio najodbojnije suptilnosti. S kojim je izrazom lica Tauber pričao o svom iskustvu, ne može se zaključiti jer je mladićeva ispovijest prevedena na suhoparni jezik pravnika. Iz rečenica su odstranjeni emocionalni preljevi e da bi se postigla jasnoća i bezbojnost, svojstva tako draga pravosuđu.


Etičar će sigurno imati pune ruke posla zainteresira li se za kontradiktorni položaj zonderovaca. Ko god žuri da ih osudi, neka se pokuša staviti u njihovu kožu. Predstoji mu, razumije se, naporna mentalna vježba. U prvom redu, zato što je njihova nesreća izuzetno rijedak proizvod ugnjetavanja. S rastrganostima jednog Lewentala ne može se uporediti nijedna od psihičkih kriza koje donose neimaština, porodične katastrofe, bolest, ljubavni lomovi, poremećaji u biohemiji mozga... Boli momka koji se stalno opire da ne postane puki strvinar su raritet. Da bismo barem nazreli taj unutrašnji svijet, neophodna je značajna pomoć mašte. Pritom se narcisoidno "ja", tako omiljeno u našem vijeku, mora odložiti na neko vrijeme.


Nije veliko dostignuće zaključiti da je demonstracija slobodne volje vodila uglavnom u ništavilo. To se dešavalo na dva načina: ili čovjek odbije poslušnost pa ga ubiju, ili on sam sebi presudi. Malo se članova kontroverznog odreda odvažilo na drugu varijantu. U nadmoćnoj većini slučajeva, želja da se preživi odnosila je prevagu nad silom koja je vukla ka sucidu. Dok iščitavam intervju s Gabbayem, iz pojedinih njegovih izjava izbija neka vedra force vitale. Da li je, zahvaljujući njoj, taj govorljivi Jevrej i preživio na najgroznijem mjestu ikad stvorenom na Zemlji? Riječ je o profilu snalažljivca kog nećeš lako slomiti. Njegova prosta autosugestija: "Moram preživjeti."


Samo je kod rijetkih pritisak savjesti bio neizdrživ. U maju 1944. jedan grčki Jevrej, po zanimanju sedlar, povjerava se Gabbayu s dirljivom prostodušnošću: "Yakove, ovaj posao je nepodnošljiv - ne možemo bacati ljude u vatru. Ja više ne želim da živim." Uprkos prijateljevim odgovaranjima, tri dana kasnije skače, s lešom koji je vukao, u žar jame za incineraciju. Neki narednik ga ustreljuje da mu, začudo, prekrati muke. Menachem Litchi jedan je od malobrojnih koji su se odlučili na samouništenje. Drugi su, prešavši preko gnusnosti svojih zadataka, odabrali život s primjesama maroderstva.


Prije nego što doneseš konačnu procjenu stanja, podvrgni se ovom misaonom testu: da li si spreman umrijeti za ljubav moralnih principa ili bi radije odgađao čas smrti spaljujući čitave ogranke jevrejskog naroda? U slučaju da odabereš prvu alternativu, imao bi sreće ako bi ti istog trena pucali u potiljak. Jer, postoji mogućnost da se na tebi iživljavaju umobolnici koje je nacionalsocijalizam velikodušno integrirao u vojnu hijerarhiju. Mučili bi te pred drugarima, možda i pred bratom, koji je takođe mogao dospjeti u Sonderkommando. Onda bi te, izmrcvarenog, napola pečenog, bacili na bodljikavu žicu pod visokim naponom. I konačno, kremirali bi te prijatelji. Znak tvog bića, tvoja DNK, razvijana milenijima, brzo bi se razgradila u vrelini koksne peći. Ja nisam siguran koji bih od dva puta odabrao, moral ili život. Ruku na srce, najviše bih volio da, pod opresijom kakvu su trpjeli zonderovci, skončam kao onaj pijani ruski zarobljenik: delirij, huja, samoodbrana, smrt. Ali jedno je biti hrabar za tastaturom, a drugo u klaonici.


Nihad Hasanović


- - - - - - - - - - - - - - - - - - -
* Des voix sous la cendre. Manuscrits des Sonderkommandos d'Auschwitz-Birkenau, présentés par Georges Bensoussan, Philippe Mesnard et Carlo Saletti. Mémorial de la Shoah/Calmann-Lévy, Paris, 2007.

---------------------------------------------------------------

(Esej "Put kroz brezov gaj" prvi put je objavljen u književnom časopisu "Odjek", zima 2007.)

PODRŠKA,
DONACIJA
razglasite
posalji mejl
na glavnu stranicu
KNJIGE
FB STRANICA AUTORA
PROFIL NA TWITTERU
POSTAVITE PITANJE NIHADU HASANOVIĆU O NJEGOVIM KNJIGAMA, PISANJU...
PITANJA IZ cyberPUBLIKE (+ ODGOVORI)