Prikazi knjiga:

LAKI POGON (2016)
Dinko Kreho, Polja
Azra Nezirić, Preporodov Journal
Davor Šišović, Glas Istre

ČOVJEK IZ PODRUMA (2013)
Adisa Bašić, Slobodna Bosna
Booksin ekspertni tim, booksa.hr
Gordan Duhaček, tportal.hr
●Dario Grgić, Hrvatski radio (AUDIO / TXT)
●Dinko Kreho, Hrvatski radio, booksa.hr, bilten.org
●Boris Lalić, BH Radio 1 (AUDIO / TXT)
Nedim Seferović, Crna ovca

O ROŠTILJU I RAZNIM SMETNJAMA (2008)
Adisa Bašić, Slobodna Bosna
Dario Grgić, Glas Slavonije
Davor Šišović, Glas Istre
Dijala Hasanbegović, BH. Dani
Dinko Kreho, TV emisija Dimenzija više
Harun Dinarević, (sic!)

KAD SU NARODI NESTALI (2003)
Lamija Begagić, Lica

ZAISTA? (2000)
Asmir Kujović, BH. Dani

razglasite
KNJIGE
razni tekstovi
POSTAVITE PITANJE NIHADU HASANOVIĆU O NJEGOVIM KNJIGAMA, PISANJU...
PITANJA IZ cyberPUBLIKE (+ ODGOVORI)
posalji mejl
FB STRANICA AUTORA
PROFIL NA TWITTERU
PODRŠKA, DONACIJA
na glavnu stranicu

DINKO KREHO: ŽIVOT NAKON PODZEMLJA

(booksa.hr, 07/04/2014. Recenzija preuzeta s književnog portala, uz saglasnost autora. )


Nihad Hasanović napisao je neobičan roman koji zaslužuje ući na popis najboljih regionalnih djela godine.


Neka nas ne zavara činjenica da je drugi roman Nihada Hasanovića objavljen u sklopu edicije koja se zove Savremena bh književnost. Naime, roman Čovjek iz podruma sižeom i izvedbom prilično odudara od onoga što pada na pamet kad pomislimo na 'bosansku književnost'. Riječ je o trileru s naglašenim elementima cyberpunka, koji se u podjednakoj mjeri odvija u Sjedinjenim državama, u dejtonskoj Bosni i Hercegovini, ali i u internetskim predjelima.


U prijelomnom eseju 'Pripovjedačka Bosna od početka 20. do početka 21. stoljeća' , zapravo prikazu jedne antologije suvremene bh. pripovijetke, Mirnes Sokolović kritički razmatra mehanizme akademske proizvodnje književnog, prije svega proznog bh. identiteta. Opsesija pričom i pričanjem, povijesni fatalizam i melankolija, skepticizam spram mogućnosti društvenog progresa, pokušaj da se istraže navodno transhistorijske konstante koje određuju bosansko tlo i ljude - samo su neki od trademark sadržaja kanona 'bosanske književnosti'. Sve to možemo reći i jednostavnije. Kad se pojavi prozna knjiga koju nije lako u jednom dahu povezati sa Selimovićem, Andrićem, Kovačem ili Jergovićem, šanse da doživi ozbiljnije kritičko priznanje daleko su mršavije - koliko god ona to možda zasluživala. Držimo fige da s Čovjekom iz podruma to ne bude slučaj.


Hasanović je u kulturnoj javnosti posljednjih petnaestak godina prisutan kao prozaist, dramski pisac, esejist i prevoditelj. Preko petsto stranica dugačak Čovjek iz podruma pojavljuje se nakon njegovog romanesknog prvijenca O roštilju i raznim smetnjama. Hasanovićev prvi roman tematizirao je sudbinu generacije koja je bila dovoljno stara da se bori u ratu u BiH i taman toliko mlada da im baš rat presudno obilježi mladost i sazrijevanje. Način na koji taj roman dotiče generacijsku traumu ne bismo bezrezervno označili kao realistički: riječ je o tekstu somnambulne, derealizirajuće atmosfere, u kojem aveti prošlosti provaljuju u živote protagonista poput sila iz neke druge ontološke ravni. U Čovjeku iz podruma autor dobrim dijelom preuzima ovakav način pisanja, ali tematsko-motivski sklop razvija u posve novim pravcima i oblicima.


Središnji lik u romanu je Rejhana, studentica gitare u SAD-u koja dolazi u rodni Bihać nakon što njezin brat Nedžad iznenada pokuša počiniti samoubojstvo. Rejhana nije dovoljno stara da bi rat devedesetih sudbonosno obilježio njezino odrastanje, no to ne znači da je ne spopadaju vlastite utvare: proganja je sjena oca, vojnika koji je stradao devedesetih pod misterioznim okolnostima. Iako svi u obitelji nastoje preći preko nerazjašnjenih pitanja, Rejhana se s takvim opredjeljenjem ne miri.


Stvari se naglo preokreću kad joj jednoga dana krenu pristizati kaotično pisani, teško prohodni e-mailovi u kojima nepoznat pošiljatelj nudi odgovore na sva pitanja koja je muče. Zauzvrat, ta nepoznata instanca - na trenutke smo dovedeni u dilemu radi li se uopće o ljudskom biću - traži od nje da izvršava bizarne zadatke. Rejhani tako valja sakupljati naoko nepovezane predmete raštrkane po gradu i okolici, koji bi trebali sadržavati indicije i djeliće rješenja. Tako izgleda najrazrađenija, ali nipošto i jedina pripovjedna linija koja čini Hasanovićev roman. Međutim, s obzirom na složenu strukturu Čovjeka iz podruma, više od dosad izloženog teško bi bilo otkriti bez zalaženja na teritorij 'spoilera'.


Hasanović je ostvario uspio spoj irealne, sanjive atmosfere, koja asocira na njegov prvi roman, te kontinuirane trilerske napetosti. Pritom, stranice Čovjeka iz podruma naseljavaju neki od najpamtljivijih likova u književnosti pisanoj na ovom jeziku (jezicima) proteklih godina. Hasanović svoje likove isprva tek grubo ocrtava, puštajući da se u našim očima postupno oblikuju kroz uzajamnu interakciju. Rejhanina majka Šemsa, iza fasade brižne i staložene osobe, krije stanje latentne depresije s povremenim histeričnim ispadima. Rejhanin prijatelj Lu, sezonski konobar s kruzera, prolazi traumatičan raspad braka; njegova je autoterapija lucidno sanjanje, kao i slikanje pretencioznih motiva s aromom 'sukoba civilizacija'. Njihov poznanik Toni je DJ s ambicijama konceptualnog umjetnika, koji održava ekscentrične hip-hop performanse te filozofira o prirodi i ljudima.


Tu je i niz upečatljivih sporednih i epizodnih likova, od kojih se posebno izdavaja dobroćudni Švicarac Karl, suprug Rejhanine najbolje prijateljice koji se u posjeti Bihaću optimistično želi bondati s lokalnim dečkima - te Rejhanin stric Sulejman, karikatura mahalskog mislioca i stručnjaka opće prakse. Sulejman, čitamo na jednom mjestu, "[...] promrsi kakvu mračnu, fatalističku misao à la Andrić, Selimović, i farovi se odmah ugase, više ne vidiš cestu." Referencu na Andrića i Selimovića možemo shvatiti i kao metaliterarni komentar: to je duhovit ubod na račun one vrste pisanja od koje se autor želi emancipirati.


Čovjek iz podruma pisan je suhim i 'pljosnatim' stilom - ali koji je dosljedno i očito sasvim planski učinjen takvim. Mahom kratke i dobro odvagane rečenice odaju autora iskusnog i sigurnog u svoju ruku. Suhoća pripovijedanja korespondira s pozicijom pripovjedača koji događanja prenosi s distance, gotovo mehanički, ne nastojeći šarmirati čitatelja i uvjeriti ga u vlastitu bliskost. Tek ponekom naoko uzgrednom opaskom (poput gore navedenog opisa lika Sulejmana) pripovjedač nam sugerira da njegov stav i nije tako neutralan. Mjestimice dolazi do blage hipertrofije detalja, što će reći da tekstu vjerojatno ne bi loše došlo još malo kraćenja i sažimanja. Ipak, Čovjek iz podruma ni na jednom mjestu ne postaje istinski zamoran književni tekst. Snažna atmosfera i interakcije među likovima čine da čitateljska pažnja ne iskače iz šina.


Iako su likovi i teme s kojima radi vrlo lokalno obilježeni, autorova interesovanja prvenstveno su globalnih razmjera. Ambicija da romanesknim sredstvima istraži globalne konfiguracije suvremene civilizacije i načine na koji se one prelamaju u svijesti pojedinca izrazito podsjeća na Michela Houellebecqa. Oba pisca pritom su krajnje fokusirana na tijelo, na učinke radikalnog otuđenja na samu tjelesnost ljudskih bića; kod obojice je naglašeno i zanimanje za mjesto tehnologije u našim životima danas. Svijet koji Hasanović uspostavlja na prvi je pogled još hladniji od onih koje naseljavaju Houellebecqovi protagonisti. Dok se kod Houellebecqa međuljudska intima ukazuje kao utočište pred destruktivnošću današnje civilizacije - površni odnosi i robotski seks u koji se upuštaju protagonisti Čovjeka iz podruma naizgled ne obećavaju takvu kompenzaciju.


Međutim, pomniji pogled na cjelinu otkrivaju nam da stvari prije stoje obrnuto. Jer, suština Houellebecqova pogleda na suvremenost žilavi je kulturni pesimizam podmazan rasističkim stereotipima o Zapadu, Istoku, islamu i modernosti; utočište od te svakodnevne apokalipse su krhke emotivne veze i odnosi između otuđenih pojedinaca. Kod Hasanovića, s druge strane, naznačena je i mogućnost za drukčije oblike društvenosti. On nam sugerira da onkraj pesimističkog dumanja nad otuđenjem i degeneracijom društva možda ipak postoje alternative. Da bismo, opet, izbjegli spoilere, spomenut ćemo tek završnu scenu Čovjeka iz podruma. Rejhanin izlazak s Nedžadom i njegovom djevojkom Lidijom završava u Tonijevoj 'podzemnoj galeriji' - podrumu neke ruševne nastambe pretvorenom u prostor za zabavu. Pod utjecajem alkohola Rejhana na izlazu iz 'galerije' posrne, ali se u odsudnom trenutku prima za Nedžada i Lidiju, koji je pridržavaju i izvlače na površinu. Ovakvo finale romana metaforički snažno ukazuje na mogućnost zajedništva: nismo nužno samo atomizirani pojedinci u automatiziranom svijetu, niti samo pripadnici Nacije, Rase, Civilizacije, Krvi, Tla. Ne moramo biti osuđeni na život u vlastitim mračnim podrumima i podzemljima.


U uvodu smo izrazili skepsu po pitanju odgovarajuće kritičke valorizacije Čovjeka iz podruma. Ako bi, recimo, neki selektor iz BiH ovaj roman ipak uvrstio u konkurenciju za tuzlansku nagradu Meša Selimović (za najbolji roman BCHS govornog područja), bio bi to ne samo demantij našeg pesimizma, već i hvalevrijedan presedan. U međuvremenu, valja isticati činjenicu da je Nihad Hasanović napisao jedan od svježijih i originalnijih romana posljednjih godina u postjugoslavenskim okvirima.


* * *

Dinko Kreho (Sarajevo, 1986), publicist, književni kritičar i kritičar medija. Diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Član je uredništva zagrebačkog dvotjednika za kulturu i društvena zbivanja Zarez. Živi u Sarajevu i Zagrebu.