Prikazi knjiga:

LAKI POGON (2016)
Dinko Kreho, Polja
Azra Nezirić, Preporodov Journal
Davor Šišović, Glas Istre

ČOVJEK IZ PODRUMA (2013)
Adisa Bašić, Slobodna Bosna
Booksin ekspertni tim, booksa.hr
Gordan Duhaček, tportal.hr
●Dario Grgić, Hrvatski radio (AUDIO / TXT)
●Dinko Kreho, Hrvatski radio, booksa.hr, bilten.org
●Boris Lalić, BH Radio 1 (AUDIO / TXT)
Nedim Seferović, Crna ovca

O ROŠTILJU I RAZNIM SMETNJAMA (2008)
Adisa Bašić, Slobodna Bosna
Dario Grgić, Glas Slavonije
Davor Šišović, Glas Istre
Dijala Hasanbegović, BH. Dani
Dinko Kreho, TV emisija Dimenzija više
Harun Dinarević, (sic!)

KAD SU NARODI NESTALI (2003)
Lamija Begagić, Lica

ZAISTA? (2000)
Asmir Kujović, BH. Dani

razglasite
KNJIGE
razni tekstovi
POSTAVITE PITANJE NIHADU HASANOVIĆU O NJEGOVIM KNJIGAMA, PISANJU...
PITANJA IZ cyberPUBLIKE (+ ODGOVORI)
posalji mejl
FB STRANICA AUTORA
PROFIL NA TWITTERU
PODRŠKA, DONACIJA
na glavnu stranicu

DIJALA HASANBEGOVIĆ: ROMAN O PAMĆENJU ILI ZBIR ŠUTNJI
                        

(Recenzija romana "O roštilju i raznim smetnjama". BH. DANI, 27/03/2009.)

U želji da, u skladu s intelektualnim trendom beskrajnoga uključivanja koje vodi relativizaciji, racionaliziramo traume, tijelo, sjećanje i smrt - skloni smo kazati da postoji više vrsta pamćenja. Pamćenje uma, tijela, jezika. Povijesno, umjetničko. Ljudsko, dječije, žensko, muško. Roman Nihada Hasanovića O roštilju i raznim smetnjama pokazuje nam, mimo svake relativizacije, da je pamćenje samo jedno - naših čula, i da je istina jedna, ali da su oni koji o njoj šute, različiti. Hasanovićev roman tematizira pritisak vremena, ali ne vremena šoka, tragedije, gubitka (jer to je vakuum), već posttraume.

I dok "pamćenje traume" postaje opće mjesto i šturi intelektualni zadatak, namećući se kao moralno breme novih generacija, Hasanović svojim zrelim i ujednačenim pripovijedanjem, te umjerenim psihologiziranjem, dovodi u pitanje mogućnost intelektualizacije, odnosno, racionalizacije traume. Tako tri glavna lika u Hasanovićevom romanu, Selver, Šefik i Mirela, ne nude tri istine - nego tri odnosa s istinom. Jednom te istom istinom, svoga zajedničkoga učitelja, rata.

Roman je skoro filmski slikovit: počinje detaljnom slikom, punom likova i glasova. Iz slike roštiljanja i popodnevne meditacije, jedan po jedan lik se izdvaja i prelazi u fokus. Tu počinje povijest njihove šutnje, dok im istina ne počne šugaviti kožu, nagrizati mozak, provocirati lošu poeziju.

Zloslutna ironija koja izbija iz podnaslova Kako rat nikad ne zaboravlja svoje đake nije samo pripovjedačka poza - podnaslov u sebi sadrži jezivu, hinjenu nježnost prijetnje. U odbijanju likova da se suoče jedno s drugim, u njihovom međusobnom nerazumijevanju, krije se više prisnosti nego i u jednoj rečenici koju jedno drugome upućuju. Umjetna, "popularna" istina, ona s kojom je lakše živjeti, ona uz koju je lakše jesti, plivati, roštiljati, održavati međunarodne odnose, toliko je daleko od svega što su ratni đaci iz ovoga romana naučili. Dok Mirela i Selver gledaju telenovelu na pokvarenom Selverovom televizoru, koji groteskno izobličuje lica i pretvara vile u kućice iz slikovnica, oni pokušavaju prepoznati djeliće svoga svijeta u toj namjerno iskrivljenoj, te stoga humanijoj slici svijeta. To je, moguće, jedini način da opstanu, pokazuje nam, na kraju, Šefik. Iskriviti lažnom političkom korektnošću "popravljen" svijet, da više liči na tvoj netaknuti, unutrašnji haos.

(Objavljeno uz dopuštenje autora.)