Prikazi knjiga:

LAKI POGON (2016)
Dinko Kreho, Polja
Azra Nezirić, Preporodov Journal
Davor Šišović, Glas Istre

ČOVJEK IZ PODRUMA (2013)
Adisa Bašić, Slobodna Bosna
Booksin ekspertni tim, booksa.hr
Gordan Duhaček, tportal.hr
●Dario Grgić, Hrvatski radio (AUDIO / TXT)
●Dinko Kreho, Hrvatski radio, booksa.hr, bilten.org
●Boris Lalić, BH Radio 1 (AUDIO / TXT)
Nedim Seferović, Crna ovca

O ROŠTILJU I RAZNIM SMETNJAMA (2008)
Adisa Bašić, Slobodna Bosna
Dario Grgić, Glas Slavonije
Davor Šišović, Glas Istre
Dijala Hasanbegović, BH. Dani
Dinko Kreho, TV emisija Dimenzija više
Harun Dinarević, (sic!)

KAD SU NARODI NESTALI (2003)
Lamija Begagić, Lica

ZAISTA? (2000)
Asmir Kujović, BH. Dani

razglasite
KNJIGE
razni tekstovi
POSTAVITE PITANJE NIHADU HASANOVIĆU O NJEGOVIM KNJIGAMA, PISANJU...
PITANJA IZ cyberPUBLIKE (+ ODGOVORI)
posalji mejl
FB STRANICA AUTORA
PROFIL NA TWITTERU
PODRŠKA, DONACIJA
na glavnu stranicu

LAMIJA BEGAGIĆ: RAČVASTA PROZA
                        

(Prikaz zbirke kratkih priča "Kad su narodi nestali". Književni časopis Lica, januar/mart 2003.)

Nihad Hasanović jedan je od onih mladih bh. pisaca u kasnim dvadesetim koji polako ulaze na vrata literature.

Generacijski blizak Kujoviću, Šehiću i Bazdulju koji su uglavnom već stekli svoj književni renome i postali zvučna imena kada su takozvane mlade nade u pitanju, a po književnom iskustvu blizak Adisi Bašić, Amelu Hasanoviću ili Amiru Kamberu koji su još uvijek autori tek po jedne, ili čak nijedne knjige.

Nihad je rođen 1974. godine u Bihaću. U Sarajevu studira francuski jezik i književnost. U Sarajevu prevodi sa francuskog. U Sarajevu piše na bosanskom.
"Kad su narodi nestali" prva je njegova zbirka priča. U zborniku kratkih priča sa štokavskog govornog područja "Bun(t)ovna p(r)oza" objavio je jednu svoju priču. Prije toga napisao je i objavio dvije drame: "Podigni visoko baklju" i "Zaista" koja je podijelila drugo mjesto sa nedavno uprizorenom dramom Jasmina Durakovića "Te sjajne godine opsade" na konkursu Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo.

Piše i poeziju. No, zasad je ne objavljuje. Živi na Grbavici. Priprema diplomski rad na Filozofskom fakultetu. Nedavno je kupio mobitel. Kafu pije u Buybooku, uglavnom. Ne voli se slikati. Ali voli putovati.

Obišao je pola svijeta. Bio je u Americi na miting programu u Iowi gdje je prevodio svoje priče na engleski s američkim piscima. Bio je u Mexicu gdje je pročitao svoj omiljeni grafit: Si no hay solucion habrá revolución (Ne bude li rješenja, buknut će revolucija).

Trenutno se vuče po sudu. Nije tuženi, već tuži. Bori se za novac koji mu garantuje ugovor sa izdavačkom kućom "Svjetlost" Sarajevo (Biblioteka Feniks) za koju je sa francuskog preveo obimni roman "Vrt u Badalpuru" Kenizé Mourad.

Nada se pravdi. Do tad prevodi za svoju dušu. Jer voli. I piše jer voli. Zbirku priča "Kad su narodi nestali" izdala mu je sarajevska izdavačka kuća "Oko".

Radi se o jedanaest priča na devedeset i pet stranica u kojima ima sasvim dovoljno mjesta da se u njima nastani cijela galerija likova od patuljaka nesposobnih da se kao svi njegovi preci pretvore u zmajeve zlatkastih boja, preko mesara koji se ukipe nasred ulice, fanatičnih arhitekata koji se dive istim tim ukipljenim mesarima baš kao Ilićev Tibulo koji ljubljaše "hladni kam", dželata koji sanjaju da se spuste sa visoravni-mučilišta i vide to čudo zvano more, djevojaka koje su prešle granicu između života i smrti, pa sve do mase sasvim običnih malih, prevarenih, izigranih, nadobudnih, korpulentnih, mladih, naivnih, upornih, mudrih...

Njegovi likovi često su pomalo "onostrani", nestvarni, fantastični. Atmosfera i enterijer u kojem se radnja odvija također je neobičan, dalek, uvijek je to neki kraj "Bogu iza nogu", "arhipelag sa hiljadu ostrvca", "duboka močvara sa zelenkastom pokožicom" ("Gdje su zmajevi"), stjenovita planina kojoj se ne može prići ni sa jedne strane, okružena i štićena ledenim vjetrovima ispod koje šumi more koje se tek čuje, ali ne vidi ("Visoravan"), ili je to čak podzemni ambijent u kojem se male ribe bore sa velikim kao što je to slučaj u odličnoj alegoriji o samoći "Riječi koje plivaju".

U tim i takvim krajevima žive patuljci, zmajevi, dželati, pustinjaci... Žive svoje prave, stvarne živote, suočavaju se sa problemima kakve ćemo naći i kod najrealističnijih junaka najrealističnije proze.

Takva je, recimo, i sudbina pomalo nestvarnog dželata iz priče "Visoravan" koji cijeli život muči zatvorenike zalijevajući ih kantama hladne vode i pritom slijepo vjeruje svom Gospodaru iako negdje u maglama svoje podsvijesti nazire njegovo pravo lice ("Kolaju glasine, Bože mi oprosti, da taj naš visokopoštovani Gospodin uradi dvjesto-tristo trbušnjaka dnevno, a da pritom potpuno zanemaruje leđne vježbe. Posljedica toga je da se naš gospodin iskrivljuje prema naprijed, što mu daje ponizan, ropski, bogobojazan izgled").

No, ono u šta se on pretvara kad se najednom susretne sa jednim posve drugačijim zatvorenikom (kako ih na visoravni zovu: materijalom) odaje jednu dubokoljudsku sudbinu sadržanu u pitanju o stvarnoj slobodi do koje se dolazi kada "preskočiš samog sebe".

Patuljak koji se nije pretvorio u zmaja u priči "Gdje su zmajevi" mučenje problemom odbačenosti od sredine i vlastite obitelji, bivši nastavnik i nezadovoljni suprug boreći se sa čudnim bradatim starcima u nekoj dalekoj šumi u priči "Sekta" suočava se sa vlastitim snagama i sposobnostima.

Pored fantazije i fantazmagorije u Nihadovoj prozi vrlo su zastupljeni snovi, snoviđenja i halucinacije. Na principu interteksta tako u gotovo svakoj priči funkcionira poneki neobičan san, od onih koji su od presudnog značaja za razvoj radnje poput sna o zlatnožutom zmaju koji prevozi "na drugu obalu" ("Gdje su zmajevi") do snova ili halucinacija koji imaju ulogu nekog vida retardiranja radnje poput halucinacije izazvane hašišom slikara u priči "Vjerovjesnik u gaćama".

Ono čemu je također sklon i u čemu je prilično vješt ovaj autor je satira. U satiričnom, reskom tonu progovorit će se tako u pričama Nihada Hasanovića o slijepom vjerovanju (v. gore navedeni citat iz priče "Visoravan"), o društvenim silama i silnicima koji su se u stanju okrenuti i protiv same Majke Prirode:

            "- (...) A još ovdje kod nas mokra zemlja, mekana.
              - Od poplave?
              - Kakva poplava, crni Rasi! Svi misle da...
             - Otkud onda vode, mulja onoliko?
             - Vozili...
            (...)
             - Kamioni, cisterne, bageri, dovlačili, mijesili blato. Noću.
             - Pffff... Zašto bi... Niko to ne može...
             - Ne može?! - trznuće mu se mišić ispod oka - Itekako može! Firma!"
            "Vjerovjesnik u gaćama"
          

te o mnogim drugim društvenim nepravdama, često na humorističan i duboko ironičan način poput u priči "Bilijarski kralj u sjeni" koja je sva socijalno intonirana:

            " Iza debelih zidova općinske vlade,
            čarobni štapić
            dotakao je važne dokumente
            i stan je - gle čuda! - prešao u vlasništvo
            uglednog žgoljavca,
            inače gramatičara i spiritiste".

I na kraju, riječ-dvije o stilu.

U mnogim udžbenicima i knjigama iz stilistike stoji da posebnu stilogenu vrijednost imaju takozvane jake pozicije teksta u koje, između ostalih, spadaju i početne i završne (inkoativne i finitivne) rečenice priče.

Posebno su kod Hasanovića zanimljive te finitivne, poentne rečenice, koje kod njega jesu završne, ali su često baš anti-poente.

One su te koje nakon čitanja izazivaju prvo pauzu od par sekundi, a potom čuđenje ili naglas izgovoreno pitanje: "Šta je sad ovo?!" ili "Kako sad pa kraj?!". Nakon što sin ukipljenog mesara na kraju priče kaže da je najbolji u pikadu i da zato ne mora kod očnog ljekara posve nevezano za cijelu radnju priče "Mesar se ukipio" ili kada jedan od svirača u priči "Beba sa dna" zatraži više šećera u čaju, mi zastajemo kao pred otvoreno postavljenim pitanjem koje od nas zahtijeva odgovor. A to je, valjda, i smisao literature. Pitati i odgovarati...

Stilski značajni su i drugi postupci u ovoj prozi poput miješanja planova pripovijedanja i takozvanih du i er formi u priči "Bilijarski kralj u sjeni", te česte ironije, metafore, metonimije, personifikacije, a tu i tamo i
poneka litota, oksimoron ili paranomasija...

Kada govorih o finitivnim rečenicama ne spomenuh onu kojom se završava priča "Sekta": "Potok se račva na mnogo strana".

Neka ta rečenica, malo izmjenjena, bude dijelom i završne rečenice ovog teksta: Nihadova proza se račva na mnogo strana, a ta njena mnogostranost upravo i jeste ono najvrednije u njoj...


(Objavljeno uz dopuštenje autora.)