Video-intervju u sklopu serijala "Vrijeme je za knjigu" 16/03/2017
Moderna vremena: Žene je puno teže presaditi u literaturu nego muškarce 28/03/2014
Dani: U posljednje vrijeme kote se ispovijedni romani 07/02/2014
klix.ba: Roman o utjecaju interneta na naše psihe 22/01/2014
NEZAVISNE NOVINE: Laska mi epitet divlji 21/04/2009
BH. DANI: Samozaborav se širi kao kuga 27/03/2009
JASMIN'S HEART: 1, 2, 3, 4 18/04/2008
razglasite
PODRŠKA, DONACIJA
KNJIGE
razni tekstovi
POSTAVITE PITANJE NIHADU HASANOVIĆU O NJEGOVIM KNJIGAMA, PISANJU...
PITANJA IZ cyberPUBLIKE (+ ODGOVORI)
posalji mejl
FB STRANICA AUTORA
PROFIL NA TWITTERU
na glavnu stranicu

SAMOZABORAV SE ŠIRI KAO KUGA

(BH.DANI, Broj 615 - 27.03.2009., autorica: Edina Nurikić)

 

Prvi roman Nihada Hasanovića, O roštilju i raznim smetnjama (ili kako rat ne zaboravlja svoje đake), izdala je izdavačka kuća Algoritam. Hasanović je rođen u Bihaću 1974., a u srednjoj školi, kako kaže, "nije bio dobar u pisanju sastava iz maternjeg jezika". Ratne 1992. prijavljuje se u bosansku armiju, francuski jezik i književnost diplomira na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 2003. Prvu knjigu, dramu Podigni visoko baklju objavio je 1996. kao, kazat će, "stilsku vježbu s mnoštvom verbalnih ekstravagancija", četiri godine kasnije dramu Zaista?, koja je nagrađena na konkursu kantonalnog Ministarstva za kulturu, a potom 2003. zbirku crnohumornih pripovijedaka Kad su narodi nestali. Preveo je s francuskog roman Vrt u Badalpuru Kenize Mourad, kao i dnevničke zapise Sveska iz Talamanke E. M. Ciorana. Radi kao prevodilac i novinar za internet-portal Courrier de la Bosnie-Herzégovine

DANI: Koliko roman O roštilju i raznim smetnjama, nastao kao rezultat ličnog iskustva, iskustva prijatelja i fikcije, zapravo, priča o ratu?
HASANOVIĆ: Moji prvi interesi za književnost vezani su za čitanje fantastičkih pisaca: Márqueza, Buzzatija, Cortázara, južnoameričkih "magijskih" realista, te Rusa poput Zamjatina i Harmsa. Razmišljao sam o emocionalnom naboju knjige. On bi se mogao uporediti s muzikom Pixiesa - ima i bijesa, i igre, i topline. Rat je ljigava tvorevina i ne znam koliko stvarno utiče na čovjeka i njegovu transformaciju, a koliko se ona dešava samo zbog toga što je osoba takva kakva jeste. Tim pitanjem je protkan, maltene, svaki pasus romana. Nisam siguran čak ni za likove - Selvera, Šefika, Mirelu - koliko su krivi sebi, a koliko je rat kriv za njihova stanja. Nemoguće je zanemariti uticaj intime na političko. Richard Sennett, koji se bavio tom problematikom, kaže da je "intimnost pokušaj da se problem javnosti razriješi poricanjem egzistencije javnosti." Uvijek, dakle, postoji opasnost da se čovjek toliko zatvori u intimni prostor da zaboravi šta se dešava oko njega. Sakriven u intimi, neće primijetiti da se s druge strane spuštenih roletni prozora sobe u kojoj se vodi ljubav ili gledaju filmovi neorealističkog talijanskog režisera, postrojavaju vojnici, organiziraju falange i počinje nešto strašno što osoba zaslijepljena ugodnostima intimnog života ne vidi. On će pijuckati svoj egzotični čaj i neće ga boljeti što neko napolju viče: "Nek' crkne pjesnik, nek' crkne peder!" Te moje strepnje bile su pogonsko gorivo romana.
DANI: Podnaslov romana glasi Ili kako rat ne zaboravlja svoje đake, ali pitanje je koliko su junaci romana, ali i građani BiH, generalno, danas podložni zaboravu?
HASANOVIĆ: Samozaborav se širi kao kuga. Želeći da se predamo svakodnevici, pokušavamo zatrti sjećanja na rat. To je donekle razumljivo, ali s druge strane i nije, zato što sjećanja na tako strašan događaj moraju biti i eksplicirana, i njegovana, počevši od diskusija u kafanama do teoretiziranja na katedrama. Poslije rata, često mi se ponavljao jedan san koji me u zadnje vrijeme, na svu sreću, posjećuje rijetko. Vremenom sam otkrio da se taj san ne dešava samo meni, nego i mnogim drugim dvonošcima. Sanjaju ga ne samo oni koji su preživjeli bosanski rat, nego i još gore emanacije zla. To je onaj san o kojem govori Primo Levi. Otprilike ide ovako: sjedim u jednoj prostoriji i obraćam se prijateljima i rođacima, govorim im o Auschwitzu, o onome što sam preživio, a oni okreću glavu od mene i pričaju o drugim stvarima; ponašaju se kao da me ne čuju i ma koliko ja pričao, urlao, oni me ignorišu. Levi govori o snu koji se ponavlja ne samo njemu, već i mnogim Holocaust survivors, sretnicima (da li?), koji su preživjeli judeocid. A i neki moji prijatelji su pričali o tom snu, oni su se vukli po linijama, "loptali se" bombama na Grabežu.
DANI: U romanupažnju fokusirate na sindromaše, koji su oboljeli ili su potencijalne žrtve PTSP-a. Zašto tvrdite da je od rata naovamo sve više izraženiji cenzorski muk?
HASANOVIĆ: Pojedinci koji su preživjeli rat, i koji imaju mnogo toga da kažu o njemu, trebali bi da se cenzurišu kako bi "nježne duše", koje nemaju želje da to slušaju, oslobodili benignih migrena?! To je problem, naročito mladih generacija koje su tovljene idejama ekstremnog individualizma profiliranog na Zapadu. Ti novi naraštaji smatraju da političke teme ne trebaju da budu dio svakodnevne konverzacije. Tako se ostvaruje Kunderino grozno predskazanje o omladini koja je "gruba, cinična i zla" i koja nije spremna ni na šta drugo nego "na parenje i ubijanje". Stvoren je kontekst u kojem je "razglabanje" o ratu nešto što nije društveno korektno. Takva situacija, bremenita bezosjećajnošću, proistekla je iz političko-etičke aporije stvorene Dejtonskim sporazumom. Igra se cinična igra: da li je rat bio tek puki sukob podivljalih plemena ili se radi o agresiji susjedne zemlje koja je generisala sukob u BiH natjeravši domaće stanovništvo na jedan kataklizmičan konflikt? Korijen ignorantskog odnosa prema ratu je možda u tome što obična, intimna priča, doživljaj ili uspomena iz opsade - bihaćkog okruga, Goražda, Mostara, Sarajeva, može povući vrlo duboke političke i etičke rasprave o kojima ne želimo da razmišljamo.
DANI: Deficitarna su djela s humorističkim karakterom, kako ste Vi postigli tu dimenziju romana, naročito s obzirom na mračnu tematiku?
HASANOVIĆ: Jedan od mojih najdražih pisaca je Rabelais, francuski romansijer i liječnik, koji je u romanu Gargantua i Pantagruel kroz satiričnu i fantastičku prizmu prikazao sreće i nesreće svoje epohe. Volim satirički brio koji je kod mene u dalekom srodstvu s tim Rabelaisovim. Ne stvaram ga namjerno, programski, on mi se omakne. Ako pišem prozu u trećem licu, što uključuje light penetration u likove - onda imam dosta mogućnosti da, kada izađem iz glave lika, opišem stvarnost unoseći vlastite valere. Pruža mi se sloboda da priču dopunim satiričko-humorističkim elementima koji se tiču ove naše, nimalo krasne stvarnosti. Houellebecq je, pak, negdje rekao da humor ne služi ničemu. Briga reisa Cerića, Brankovića, Dodika, ili nekog drugog političkog manipulatora, što se ja smijem ili ne, što uveseljavam čitaoca pričajući o Renaultu koji se ponaša kao da je na horsu. Takve nemile jedinke, s puno moći, a malo osjećaja za vrijednosti slobode, zanima postoje li neke političke protustruje koje bi mogle narušiti njihovu moć. Toga je njih strah, a humor je samo strelica što se odbija o njihove tvrde oklope. Humor zahvata intimnu sferu, važan je u satiričkoj književnosti, ali, u političkom angažmanu kakva je snaga humora? Znanje je važnije u političkoj borbi, jer upravo je znanje vid slobode. A humor - u tome je njegova neprocjenjiva moć - može otvoriti vrata sticanju novog znanja.
DANI: Roman je u izvjesnoj mjeri prožet reminiscencijama, nostalgijom za prošlim vremenima - osamdesetima? Koliko je to prisutno?
HASANOVIĆ: Brat mi je, pročitavši roman, rekao da sam pisao o nostalgiji za vremenom koje nikada nije proživljeno, kojeg, pitam se, možda nikad nije ni bilo. Osamdesete su bile pogođene ekonomskom krizom, ali je na kulturnom planu u bivšoj Jugoslaviji tada vladao prosperitet. Kakav je bio kraj tog razigranog doba? Kao kada je sadržaj hemijske olovke pri kraju: tinta tada najviše mrlja, pa imaš utisak da je ima napretek. Tako je bilo s osamdesetim godinama koje su počele i s krikom i s radovanjem, a završile samo s krikom. Sigurno, mnogi ljudi koji su u tom periodu živjeli mladost ne vole da ga se sjećaju jer im budi neprijatne leptire u stomaku. Riječ je o vremenu koje nije bilo iživljeno, koje nije doživjelo svoju stabilnu zrelost i mirnu starost, nego je presječeno iznenada, grubo, u krvi, u beznađu, u beščašću.