Video-intervju u sklopu serijala "Vrijeme je za knjigu" 16/03/2017
Moderna vremena: Žene je puno teže presaditi u literaturu nego muškarce 28/03/2014
Dani: U posljednje vrijeme kote se ispovijedni romani 07/02/2014
klix.ba: Roman o utjecaju interneta na naše psihe 22/01/2014
NEZAVISNE NOVINE: Laska mi epitet divlji 21/04/2009
BH. DANI: Samozaborav se širi kao kuga 27/03/2009
JASMIN'S HEART: 1, 2, 3, 4 18/04/2008
razglasite
PODRŠKA, DONACIJA
KNJIGE
razni tekstovi
POSTAVITE PITANJE NIHADU HASANOVIĆU O NJEGOVIM KNJIGAMA, PISANJU...
PITANJA IZ cyberPUBLIKE (+ ODGOVORI)
posalji mejl
FB STRANICA AUTORA
PROFIL NA TWITTERU
na glavnu stranicu

PRVI DIO: POČECI, KNJIŽEVNI UZORI

(BLOG JASMIN'S HEART, 18/04/2008, autor: Jasmin Čaušević)


Da počnemo od početaka, s prošlošću. Da li možemo govoriti o piscima koji su uticali na tebe? Puno pisaca govori o prelomnom momentu kada su shvatili da će pisanje biti njihov poziv. Kada je to tebi postalo jasno?

Već u srednjoj školi. Presudan je bio uticaj latinoameričkih pisaca, prije svega Borgesa i Márqueza, pa dijelom i Cortázara, ali Cortázara više kroz nešto što sam zamišljao da bi mogao da bude taj pisac, odnosno da bude njegovo djelo, jer nisam imao mnogo prilika da čitam njegovu prozu, možda nekoliko fragmenata.

Jednom sam bio u Zagrebu s roditeljima, godinu-dvije prije početka rata. Šetali smo Ilicom i ušao sam u neku antikvarnicu. Ondje sam vidio, na vrhu ormara, sabrana djela Jorgea Luisa Borgesa, u tvrdom uvezu. Buljio sam u njih kao hipnotiziran. Roditelji su mi ih kupili i ja sam se dao na čitanje.

Danilo Kiš mi je bio iznimno važan – čitao sam ga s Klaićevim rječnikom u ruci – ne samo u kreiranju mene kao pisca, tog nekog alter-ega, te druge ličnosti koja postoji paralelno s tim nekakvim Nihadom građanskim licem. On je bio važan i zbog toga što me potakao na razmišljanja o književnosti ne kao proizvodu nacionalnom, narodnom, etničkom, nego kao o proizvodu čovječanstva. Izravna je njegova zasluga u tome što me nagnao da intenzivnije učim strane jezike. Dobro, ja sam išao drugim putem: taj veliki čovjek je imao sreće da od majke nauči mađarski, govorio je izvrsno ruski i francuski, bio lektor za srpskohrvatski u Bordeauxu. A ja sam u početku bio samouk: poučavao sam sebe francuskom, pabirčio latinski; engleski mi je, kao i većini, dolazio preko mas-medija, preko televizije, filmova, rok-muzike, a kasnije i kroz knjige.

Ti si spomenuo još neke, Ruse. Možda to jeste sušičavo i tuberkulozno od mene, ali guštao sam i ruske pisce, Gogolja – Mrtve duše, Dostojevskog – Zle duhe i Zapise iz podzemlja. Smijao sam se i padao u očaj čitajući Turgenjeva, Zamjatina, Gazdanova, Harmsa... Mnogima se neće svidjeti ono što ću reći, ali i Tolstoj ima draži. Ne bih smio zaboraviti ni svoj dug književnicima starog Rima, pjesnicima, prozaistima, historiografima, Katulu, Ovidiju, a naročito Petroniju i Tacitu. To su samo neki od majstora pera iz cijelog svijeta koji mi padaju na pamet. Sigurno sam propustio spomenuti i neke druge koji su mi bili i ostali jednako važni.

Dakle možemo reći da je tvoja odluka da postaneš pisac bila formirana već za vrijeme srednjoškolskih dana.

Svakako. U to vrijeme, u završnim razredima, trećem i četvrtom, družio sam se s Plohlom Feliksom, koji je, po ocjeni profesorice srpskohrvatskog jezika, bio najdarovitiji učenik u razredu što se tiče jezičkog izražavanja. Stalno je dobivao 5+, dok sam ja bio katastrofalan u pisanju sastava. Imao sam nekakvu gadnu blokadu kad treba raskriliti zadaćnicu i napisati svoja razmišljanja i meditacije. Pred praznim papirom osjećao sam se veoma glupo. Nas dvojica smo se družili. Dosta je uticao na moje književne početke. Kad sretneš nekoga ko je nekoliko koraka ispred tebe, kod kuće izmišlja književne vježbe za usavršavanje stila i još kada dio tog znanja prenese na tebe, to ti dadne energiju, elan. Tada sam napisao i prvu priču koja je bila nadahnuta SF-om.

Kako se zvala? Možeš li se sjetiti?

Ne mogu. Ali sjećam se da je govorila o rudarima koji dirinče na dalekoj planeti i nose nekakve cipele bez pertli. Kao, otrcani su, nemaju novca. U to doba čitao sam i Bibliju, Kur'an, Toru, knjige od kojih mi nije ostalo mnoga toga lijepog u sjećanju. Možda sam bio pod snažnim uticajem izvjesnih predrasuda. One možda i jesu, u sferi literature, vrhunska ostvarenja, ali za mene su pojedini romani i pripovijetke latinoameričkih prozaista kudikamo značajniji od tih sveznajućih svetih spisa.

Dakle možemo konstatirati da su latinoamerički pisci imali presudan uticaj na tebe da i sam počneš pisati?

Da. Probijala je iz tih naracija neka magma kreativna, nešto što je u njima postojalo, a ja tada nisam bio kadar imenovati, nisam bio svjestan šta me je to mamilo da čitam. Čar pripovjedanja kod Borgesa, svojevrsna baroknost kod Márqueza, kod Borgesa pogotovo ta osviještenost o tome šta je pisac u svijetu. Taj porteño te uči dostojanstvu i ozbiljnosti spisateljskog poziva. Pisanje, znači, nije samo kreativna igra. Kroz svoje kratke priče, intervjue, eseje, Borges je dao značaj toj vokaciji. Ne mislim na politički angažman u Sartreovom stilu. Borges nije bio izrazito politički angažiran, ali ne može se sva priča o književnosti svesti na to da li je pisac involviran u politiku ili ne.

Borges je rekao da jezici nisu sinonimni, da svaki ima svoj okus, i da je neke stvari, odnosno, većinu njih, nemoguće iskazati u drugom. Pisac i prevodilac su prema tome dvije potpuno različite osobe. U kojoj mjeri je poznavanje stranih jezika značajno za pisca? Svjedoci smo danas, na našim užim i širim prostorima, velikog kruga ljudi u najvišim ešalonima književnog i književno-teorijskog života koji ne govore niti poznaju strane jezike. Šta misliš o takvim piscima i kritičarima te da li je moguće uspostaviti paralele između tvog pisanja i prevodilačkog rada?

Što se tiče prevođenja, ja, kad bih mogao živjeti od pisanja, ne bih preveo ni slovceta. To radim iz nužde i shvatam to kao zanat, kojim mogu zaraditi nešto novca. Pisanje, pak, zahtijeva mnogo više truda, ali od toga ne mogu preživjeti. Prevođenje sa i na francuski jezik stoji kao pribježište u nekoj pretpostavljenoj materijalnoj nevolji. Ne bih volio trošiti vrijeme na prevođenje. Mislim da je, prije svega, važno znati jezik radi sebe i koristiti ga praktično. Istina, samo prevođenje ti omogućuje da izoštriš osjećaj za riječi i u tom smislu je korisno. Različite forme prevođenja donose i različite količine novca. Recimo, kao simultani ili konsekutivni prevodilac, zgrnućeš za nekoliko dana više para nego što ćeš zaraditi sadomazohističkim pisanjem romana koje može potrajati nekoliko godina. Ali samo prevođenje, bilo ono pismeno ili usmeno, izoštrava, kako rekoh, osjećaj za riječi, ne samo za strane nego i za domaće, jer stalno praviš distinkcije, smišljaš ekvivalente, nadnosiš se nad nekim riječima koje si mislio da poznaješ, a ustvari si živio u zabludi. To su – da upotrijebim termin iz prevodilačkog slenga – „lažni prijatelji“. A sada, zašto je znanje stranih jezika stvarno dobro, ja mislim da je važno upravo zato – da postaneš svjestan granica svog temeljnog neznanja.

Mislim da nema nikakve dileme oko toga.

Neki će ljudi možda reći: "Može se bez znanja stranih jezika." Izvjesne osobe mogu bez toga, slažem se. Mi danas živimo u Bihaću, malom gradu hiljadama kilometara udaljenom od važnih svjetskih događanja. Ipak, vjerujem da se svijest o pripadnosti čovječanstvu polagano profilira i da je mnogo opipljivija, realnija nego što je bila prije sto ili dvjesto godina, zahvaljujući i medijima i internetu, a i porastao je broj ljudi koji govore više stranih jezika. Tako da neko ko sjedi u Sanskom Mostu i ima konekciju na internet – mada se tu ne radi o velikom broju ljudi – može osjetiti bitisanje svijeta. To je bilo nezamislivo prije sto-dvjesto godina. Lakše nego ikad u istoriji, možeš skinuti s interneta članak i informisati se o stvarima koje su ti nedostupne na maternjem jeziku.

Kod nas vlada oskudica naučnopopulizatorskog štiva. Mi smo, nažalost, hendikepirani zbog toga, nemamo kvalitetne naučnopopularne magazine, nemamo zanimljive i educirane populizatore nauke. K tome, nema ni validnih instituta ni specijalizovanih zavoda ni snažnih naučnih centara koji bi bili izvorište naučnog razvoja i distribucije te vrste znanja. Nedavno je u pogon pušten monstruozno glomazni CERN-ov sudarač čestica izgrađen pod zemljom, na dvomeđi Švicarske i Francuske. Nijedan od najznačajnijih bosanskih sedmičnjaka nije tom događaju poklonio adekvatnu pažnju. I šta ti preostaje nego da potražiš informacije na drugim jezicima ako želiš saznati detalje?

Da li je pisac po tebi ograničen nepoznavajem stranog jezika?

To je vrlo osjetljivo pitanje. Među poznatim i popularnim ličnostima koje pripadaju književnoj eliti, ima sijaset onih koji ne govore strane jezike. Kada to kažem, mislim da te osobe ne poznaju dovoljno strani jezik da bi se njime služile u punom kapacitetu, da bi na njemu čitale knjige, komunicirale, obavljale korespondenciju. Neko sebe može uvjeriti da govori taj i taj strani jezik ukoliko upotrebljava stotinjak riječi tog jezika.

Studirao sam francuski jezik i ne mogu reći ni dan-danas da taj jezik znam. Možda to zvuči skromno, ali proces učenja francuskog jezika, kao i engleskog, kod mene još uvijek traje. I danas uzmem knjigu, bila ona na francuskom ili engleskom, otvorim rječnik i idem korak po korak, kao prvačić, kroz tekst. Nisam imao mogućnost da provedem nekoliko godina u inostranstvu i da do perfekcije ovladam stranim jezikom, ali njihovo poznavanje mi je od velike pomoći u mojoj samoedukaciji.

Dakle ti ovome problemu pristupaš suptilno. Ja mislim da pisac danas sigurno nije isto što i pisac od prije pedeset ili sto godina, upravo i zbog tih stvari koje imamo, interneta i sl. Mnogih stvari koje su učinile pristupačnim nešto što je u nekoj bliskoj prošlosti bilo jako daleko, mislim da današnji pisac bi ipak trebao poznavati strane jezike.

Radi se o razlici u paradigmi, u viđenju svijeta. Za pisca se podrazumijeva da ima određene jezičke kompetencije, da lakše hvata riječi, da ih s većom efikasnošću pamti, zapaža ili definiše. Ne mislim da je veliki problem za prosječnog pisca da ovlada stranim jezikom. Ne mora ga govoriti savršeno, ali zašto ne bi mogao na njemu da komunicira i čita? To je ostvarivo uz izvjestan napor.

Psihološki profil tu igra presudnu ulogu. Ako je neko proveo četrdeset godina života bez postojane želje da uči strani jezik, bez želje da u jedan takav poduhvat uloži svoju intelektualnu energiju, to izbjegavanje, taj manjak interesa govore dosta o toj osobi. Govorim prije svega o pojedincima kojima se pružala prilika da se upuste u avanturu učenja stranog jezika, a ne o onima koji iz nekih tragičnih razloga, recimo ekonomskih, socijalnih, nisu imali tu sreću. Namjerno jednojezične osobe možda ne doživljavaju svoju monolingvalnost kao žalostan promašaj u životu. Ali za mene je to kao kada bih bio pokraj nekog prekrasnog i zanimljivog grada, kao kad bih se nalazio negdje kilometar od njega i imao mogućnost da obiđem taj grad, međutim to ne želim zbog neke zadrtosti, žilavih predrasuda, oholosti, duhovne zaparloženosti, zaljubljenosti u svoj zavičaj i društvance koje me cijeni. I umjesto da napravim korak prema nečem novom i uzbudljivom, pola stoljeća stojim u prikrajku ne želeći da proskitam tim gradom.

Super slika baš.

Učenje jezika je to: ulaziš u jednu kulturu, istražuješ je, napajaš se njom. Borges je, kažeš, rekao za jezike da nisu sinonimi. Oni su kao i ljudska bića, potpuno zasebni, originalni. Ako se ljudi ponekad drastično razlikuju, to ne znači da ne mogu komunicirati. Isto vrijedi i za jezike. Postoje izvjesne sličnosti, izvjesna preklapanja, univerzalije. Ima ljudi koji nauče strani jezik, pa opet kao da ono što su naučili nije naleglo na odgovarajuće moždane vijuge: bez obzira što govore strani jezik, on ih ne čini manje nacionalistima ili uskogrudima. Postoji i taj fenomen, da se vratimo opet u taj fantazmagorični velegrad: to je isto kao kada bi ga posjetio ali ništa ne bi naučio, samo bi šetao slijep i gluh i vratio se u svoju postojbinu a da, osim možda kroz grozničavi šoping, nisi prikupio nikakvo iskustvo.

Ljudi govore strane jezike i uče ih iz pragmatičnih razloga, ali ponekad ne osvijeste šta to stvarno ulazi u njihov mozak. Druge osobe misle da sve važne stvari mogu saznati u okviru sopstvenog jezika. Meni je taj stav malo zabrinjavajući. Ta pojava se odnosi na književni i intelektualni milje ponajviše u BiH. Radi se o generaciji pedesetogodišnjaka i starijima koji tvrde da govore strane jezike. Međutim, oni ih zapravo ne govore, ne praktikuju ih, ne čitaju literaturu na tim jezicima i nisu sposobni da vode konverzaciju na njima, koja, razumljivo, ne mora uvijek teći glatko, ali bitno je da se odvija. Ipak mi živimo u jednoj malenoj zajednici. Unutar nje kulturne institucije, novine i časopisi, obrazovne ustanove ne nude relevantne informacije u svom njihovom obilju i izdiferenciranosti.

Otkako sam pročitao priče Kiša i Borgesa u srednjoj školi, za mene je književnost prije svega svjetska književnost. Volio bih da tako i ostane. Mogu pisati o najzakučastijim, najlokalističkijim stvarima u svojim prozama, ali uvijek ću imati u glavi ideju da je to tek parče u mozaiku svjetske književnosti, a ne nacionalne, bila ona bosanska, bošnjačka, južnoslavenska. To je možda antipostmodernistički, ali takvo je moje uvjerenje. Ja nisam sposoban govoriti u ime naroda, određenog grandioznog kulturnog ili etničkog identiteta. Pogotovo ne religijskog.


DRUGI DIO