Video-intervju u sklopu serijala "Vrijeme je za knjigu" 16/03/2017
Moderna vremena: Žene je puno teže presaditi u literaturu nego muškarce 28/03/2014
Dani: U posljednje vrijeme kote se ispovijedni romani 07/02/2014
klix.ba: Roman o utjecaju interneta na naše psihe 22/01/2014
NEZAVISNE NOVINE: Laska mi epitet divlji 21/04/2009
BH. DANI: Samozaborav se širi kao kuga 27/03/2009
JASMIN'S HEART: 1, 2, 3, 4 18/04/2008
razglasite
PODRŠKA, DONACIJA
KNJIGE
razni tekstovi
POSTAVITE PITANJE NIHADU HASANOVIĆU O NJEGOVIM KNJIGAMA, PISANJU...
PITANJA IZ cyberPUBLIKE (+ ODGOVORI)
posalji mejl
FB STRANICA AUTORA
PROFIL NA TWITTERU
na glavnu stranicu

DRUGI DIO: O NIHADOVOM NOVOM ROMANU, BOSNI I POLITIČKIM PITANJIMA

(BLOG JASMIN'S HEART, 18/04/2008, autor: Jasmin Čaušević)


Upravo si napisao svoj prvi roman „O roštilju i raznim smetnjama“. Možeš li reći nešto o tome djelu, kakvom se problematikom bavi i šta je po tebi današnji zadatak pisca, o čemu bi danas pisac trebao govoriti?

Više od decenije po završetku rata u BiH, izgleda da jedan suptilni, podmukli proces zamagljivanja događaja iz bosanskog rata doživljava svoj vrhunac ili je sigurno u fazi zrenja. Ono što su iskusili milioni ljudi u BiH pokriva neki veo neodređenosti, nebuloznosti. Ovo se posebno odnosi na političku interpretaciju rata. Ono što se ovdje zbivalo tumači se kao nekakav hobsovski sukob svih protiv svih u kojem su etničke skupine ratovale jedna protiv druge iz nekih mračnih i tajanstvenih razloga.

Kada odete u inostranstvo, većina stranaca koji se zanimaju za rat u BiH postaviće vam set predvidljivih pitanja. Ona obično sadrže termine kao što su "međuetnički" i "međuvjerski" konflikti. Ti epiteti su nedovoljni. Oni apsolutno ništa ne govore o prirodi samog rata koji se, ugrubo rečeno, svodi na agresiju jedne države koja je sa Slobodanom Miloševićem kao mastermindom htjela izgraditi još veću državu – Veliku Srbiju. Sve što se kasnije desilo je nusproizvod tog političkog projekta: i autonomija Fikreta Abdića i sukob između Hrvata i Muslimana ili, da budem precizniji, Armije BiH i HVO-a u srednjoj Bosni. Žalosno je što se taj rat sve češće svodi na nekoliko, kao bajagi, incidentnih slučajeva. Kao da se želi potencirati da se, eto, vodio taj neki barbarski rat između kojekakvih etničkih grupacija i da je u toku tog beščasnog obračuna došlo do nekih incidentnih situacija kao što je masakr na Markalama, "lokalni genocid" u Srebrenici, opsada Sarajeva.

Morao sam ti objasniti politički kontekst koji prožima likove romana. Pokušao sam u toj knjizi da, unutar jednog jasnog premda stravičnog političkog ambijenta, prikažem transformacije relativno mladih osoba koje su prošle kroz iskustvo rata i koje su kasnije na određen način postale žrtvama tih iskustava. Neki su se uspjeli iz toga izvući, drugi su išli linijom manjeg otpora i dozvolili da ih neprovarena sjećanja nasamare. Možda. Jer nisam ni ja potpuno siguran da li su neke individue iščašile zato što su iskusile rat ili zato što su takve kakve jesu, zato što su prihvatile određene izbore u životu, a nisu neke druge. Ne znam. Tih nekoliko poslijeratnih godina – bilo bi mi jako žao da budu potpuno izgubljene, izbrisane iz pamćenja. Želio sam kroz taj roman uhvatiti neke relacije između meni dragih osoba, atmosferu, neke sitne međuljudske draži i unutrašnja komešanja tih ljudi.

Priča zahvata tri bazična lika, koji se na neki način nose s iskustvom rata. Ne govore o tome drugima, ali razmišljaju o tome i povjeravaju se čitaocu. Mirela potpuno zataškava sjećanja na rat. Određuje se prema njemu kao da je on nedostojan komentara i refleksije. Tu se možda radi samo o svojevrsnoj samoodbrani jednog krhkog, labilnog bića od provale loše energije. Ovo je moje tumačenje, a neko drugi može iznijeti i drugačiji, osporavajući sud, jednako validan.

Što se tiče uloge pisca u savremenom svijetu, ona varira od ličnosti do ličnosti. Ne bih nikom mudrovao o „pravom načinu“ pisanja. Ne želim mahati formulom koja bi piscu propisivala šta mora poštovati prilikom pisanja, a mrsko mi je i ograničavati teme koje je pisac dužan tretirati. Danilo Kiš se mrštio na bukvojede. Ako čovjek nema snažnu motivaciju da piše, već to radi samo da bi se igrao, bolje mu je da odustane od nakane: neka se ne siječe drveće za njegove igrarije. Ali, ako je nešto piscu jako bitno da kaže, toliko da gori od želje da se okomi na tastaturu, i ako je tu prijeku potrebu izrazio kroz djelo koje komunicira s čitaocem, onda je on postigao svoj cilj.

Vrlo važan aspekt pisanja je i tretiranje odnosa između političke i socijalne stvarnosti na jednoj i intimnog života na drugoj strani. Od pojave televizije došlo je do neke čudne, perverzne promjene u poimanju te relacije. Ne moraju svi biti politički trudbenici, vođe nevladinih organizacija ili novinari. Međutim, iščezavanje političkog kao teme iz razgovora je nešto što me zapanjuje i užasava. Bizarno je da, recimo, mladi koji se obrazuju na pravnom fakultetu, na fakultetima koji favorizuju apstraktno razmišljanje, filozofiju, književnost, jezik, nisu sposobni da komentarišu političku realnost. Zastrašujuća je ta smrt zoona politikona. Njih boli glava od politike. Ona napinje njihove ne znam čime izmorene mozgove, baca ih u depresiju. Ustvari, ti apolitični narcisi ne raspolažu dovoljnim asortimanom ni informacija ni metoda da bi mogli da se pozabave političkom mrežom u koju su neizostavno i beznadežno ulovljeni.

TREĆI DIO