Video-intervju u sklopu serijala "Vrijeme je za knjigu" 16/03/2017
Moderna vremena: Žene je puno teže presaditi u literaturu nego muškarce 28/03/2014
Dani: U posljednje vrijeme kote se ispovijedni romani 07/02/2014
klix.ba: Roman o utjecaju interneta na naše psihe 22/01/2014
NEZAVISNE NOVINE: Laska mi epitet divlji 21/04/2009
BH. DANI: Samozaborav se širi kao kuga 27/03/2009
JASMIN'S HEART: 1, 2, 3, 4 18/04/2008
razglasite
PODRŠKA, DONACIJA
KNJIGE
razni tekstovi
POSTAVITE PITANJE NIHADU HASANOVIĆU O NJEGOVIM KNJIGAMA, PISANJU...
PITANJA IZ cyberPUBLIKE (+ ODGOVORI)
posalji mejl
FB STRANICA AUTORA
PROFIL NA TWITTERU
na glavnu stranicu

TREĆI DIO: O POSTMODERNI, ZLOČINIMA, RELIGIJI I MNOGIM DRUGIM STVARIMA

(BLOG JASMIN'S HEART, 18/04/2008, autor: Jasmin Čaušević)


Da li tu možeš napraviti neku paralelu s postmodernističkim postulatima.

Koliko god da je uzdrmao Zapad na planu oslobađanja žena ili zaštite etničkih različitosti, postmodernizam je u izvjesnom smislu zatvorio Zapad, a možda i ovaj naš svijet kad je u pitanju etičko sagledavanje stvarnosti. Veliki broj postmodernista će ustvrditi da ne postoji univerzalna etika. Ubiti ovdje nije isto što i ubiti drugdje. Univerzalnost je sama po sebi, po njihovom mišljenju, fiktivna, postoje samo etike ograničene kulturnim međama, etike određenih etničkih grupa, ali ne i ona univerzalna. Cinizam takvog stava me uvijek ispunjavao čuđenjem i ogorčenjem. Prijatno je sjediti u kabinetu na kakvom pariškom univerzitetu ili u kućici od čokolade, teoretisati o opakosti univerzalnog morala i primati platu koja možda i ne bi bila tako visoka kad bi Francuska pustila Afrikance na miru.

Prije nekoliko godina, razgovarao sam s jednim momkom koji je bio upisao magisterij na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Razmetao se postmodernističkim klišejima. Kada sam mu kazao da ima smisla zauzeti se za univerzalnu pravdu, on je s prezirom i taštinom rekao: „Pa zar ti vjeruješ u univerzalnu pravdu?“ Da nema koncepta univerzalne pravde, ne bi se moglo suditi zlikovcima u Hagu. Taj sud jeste faličan po mnogo čemu. Ali da ga nije bilo, krvnici koji su tamo osuđivani dobijajući zapanjujuće blage kazne, slobodno bi hodali gradovima. Ovako, barem su nekako kažnjeni.

Svjedoci smo u današnjem svijetu refokusiranja na religiju i teološka pitanja. S druge strane, naročito u akademskim krugovima, imamo veoma jak trend postmodernizma, u kojem je nažalost moguće relativizirati i takve stvari poput ratnih zločina. Da li ti, kao deklarirani ateist, smatraš ovo regresivnim? Te kako se snaći u ovoj kaši? Frapantno je da i pojedini ljudi koje poznajemo, koji su imali priliku svjedočiti dobrom dijelu rata te na svojoj koži osjetiti sve strahote, zastupaju teze o izjednačavanju krivice i služe se eufemizmom „građanski rat.“ Da li su to simptomi sveopćeg zaboravljanja i odustajanja od odgovornosti što je možda u izravnoj vezi s činjenicom da ni do danas nisu uhvaćeni najodgovorniji za ratne zločine? U čemu se, po tebi, krije najveća opasnost danas kada govorimo o novim i starim ideologijama, da li doista živimo u jednom opskurnom vremenu, kao što je to rekao Paul Auster?

Kad je riječ o postmodernizmu, bojim se da je ta paradigma svela suštinske stvari samo na pitanje diskursa, jezika, kulturalnih razlika. Uzmimo jedan primjer: djevojčica je silovana negdje u Indiji. Ako postomodernistički partikularizam primijenimo u punom kapacitetu, znači li to da njeno silovanje u nekoj drugoj kulturi nije zločin?

Američki etičar James Rachels navodi primjer Eskima. Kod njih je, kao, okej ubijanje djece, dok se u zemljama kao što je Kalifornija čedomorstvo najstrožije kažnjava. Rachels zadire dublje u problem. Kod Eskima ili – da upotrijebim politički korektan termin – Inuita, čedmorstvo nije kulturalna osobitost poput nekog zadivljujućeg veza iz Kralja ili tetovaža amazonskih plemena. Oni su prinuđeni ubiti dijete zbog ekstremnih životnih uslova, u situacijama kada nemaju mogućnosti da ga hrane. U sretnijim okolnostima, daće ga paru koji nema djece. Učiniće sve da izbjegnu užasan čin ubistva. Tu se, dakle, radi o vanjskim okolnostima, o surovoj ekologiji koja tjera Inuite da poduzmu korake koji bi zgrozili nekog samozagledanog žitelja San Diega. Ovdje, prema tome, nije riječ o tome da li neko voli crvenu ili žutu boju, već o preživljavanju u okrutnim uslovima. Ubijanje u izuzetnim situacijama je ponekad neizbježno radi opstanka drugih. Ima postmodernističkih teza što vonjaju po kancelarijskom životu ljudi koji kao da nikada nisu imali neposredni kontakt s bijednima i unesrećenim. Teoretičari se poigravaju s onim što je u svijesti čovječanstva zakodirano kao zlodjelo, silovanje, ubistvo. Ponekad se pretjeruje u intelektualiziranju.

S druge strane, tu je i religija kojoj se toleriše jedan agresivan diskurs. Monoteističke religije Bliskog istoka – islam, kršćanstvo, judaizam – mogle su u jednom historijskom trenutku samo prisvojiti neke već izgrađene moralne vrijednosti, imputirati ih nekom nadnaravnom biću. Moralni uzusi potiču iz našeg višemilenijumskog življenja u jednoj surovoj biosferi. Eonima smo se morali boriti na razne načine i pridržavati se stanovnitih pravila da bismo preživjeli. Vremenom su se ta znanja zgrušala u moralne premise. A religije su ih uzurpirale. Zašto kažem „u jednoj surovoj biosferi“? Zato što možda u svemiru postoje druge biosfere koje nisu surove i u kojima su neke hipotetičke civilizacije skrojile potpuno drugačije moralne principe.

Prije nekoliko mjeseci, ekipa radijske emisije Peščanik gostovala je u Sarajevu. Govorila je i Latinka Perović. Ona se usredotočila na Srbiju, na duhovno propadanje srpskog društva i nesposobnost stanovnika te zemlje da se suoče s isplaniranim nedjelima kojima su na neki način doprinijeli glasajući za Slobodana Miloševića, podržavajući ga direktno ili indirektno, ali i šuteći, ne glasajući, ne boreći se za bolje, humanije principe. Kazala je da je i za vrijeme Miloševića bilo ljudi koji su bili protiv njega i koji su se bunili protiv režima, ali, kako je rekla, u takvim stvarima su proporcije iznimno bitne. Pretpostavljam da je htjela reći da je mnogo više ljudi bilo za Miloševića, a ako je jedna hrabra manjina ustala protiv balkanskog kasapina, taj omjer više služi na čast tim svijetlim primjerima, ali ne govori kompletno o srpskom društvu kao progresivnom, pacifistički nastrojenom. I danas, na tamošnjim izborima, pola glasačkog tijela glasa za fašiste.

Kad se diskutuje o bosanskom ratu, takođe su bitne proporcije, brojevi koji upućuju na smisao rata i etničkog čišćenja. Nisam pristaša ideje da je isto ubiti jednog čovjeka i hiljadu ljudi, jednog čovjeka i cijelo čovječanstvo. Važne su okolnosti i postoci, način kako je krvavi pir izveden. Neko ko je ubio iz nehata neće dobiti istu kaznu kao frik koji je s predumišljajem pobio deset prolaznika. Te su činjenice bjelodane, ali kada se priča o bosanskom ratu, one se zanemaruju.

Česta je fraza kad se raspravlja o bosanskom ratu: „Svi su jednako stradali.“ Rat nas je, tobože, zdrmao kao kometa, ničim izazvan, iznenadan, nalik poplavi, zemljotresu, nepogodama koje ne možemo spriječiti. Međutim, mora se razmotriti ko je isparanoisao Srbe da se masovno isele iz svojih zavičaja, ko je planirao etničko čišćenje istočne Bosne i Bosanske Krajine, ko je prvi povukao obarač, ko je pokrenuo tenkove i avione, ko organizovao svu tu eksjugoslovensku katastrofu. Insistira se na tome da je Sarajevo bilo pod opsadom i da je u Srebrenici izvršen masakr. Ostale gnusobe Mladićeve vojske se zanemaruju. Srpska vojska je opkolila Sarajevo i pobila hiljade ljudi u Srebrenici – to im se omaklo, a inače su se lijepo ponašali? Ne mogu prihvatiti taj pristup. Možda je on ugodan za tihe razgovore u finim, skupim restoranima gdje cijenjena klijentela ne želi da se svađa, ali to relativizatorsko viđenje je daleko od istine.

Danas imamo medije u Bosni koji na podmukao način blate najdemokratičnije političare u Srbiji, poput Čedomira Jovanovića ili Latinke Perović, a s druge strane, u ime „kapitala“ i „biznisa“, pokušavaju se reetablirati ljudi koji su imali najizravnije veze s brutalnom politikom i likom Slobodana Miloševića. Da li su i nedavni događaji u Sarajevu, ubistvo maloljetnog mladića u prepunom tramvaju, naočigled mase ljudi od kojih niko nije niti pokušao nešto učiniti – samo fragmenti jedne puno šire slike, sveopće dezorijentiranosti, nedostatka i gubljenja etičkog i ljudskog?

Mislim da je to tačno. Dnevni avaz je jedna jeziva, grozna novina. Ali ona samo odražava preovlađujući mentalitet, društvo lišeno čvrstih etičkih standarda, gdje je obrazovni sistem grozomoran, gdje se djevojke ševe s profesorima da bi stekle fakultetsku diplomu, gdje su ljudi pod neodoljivim uticajem mas-medija. Oni previše vjeruju televiziji i previše vremena provode pred tom kutijom.

Televizija, istina, informiše gledaoce o dešavanjima u svijetu, ona i educira, ali s druge strane ima i jako negativan uticaj na ljudsku psihu, na sposobnost rasuđivanja. Gledajući TV, moraš joj potčiniti svoja najvažnija čula, čulo vida i čulo sluha. Dopuštaš da ti jedan stroj magične privlačnosti satima puni glavu kojekakvim frivolnostima. Ta potčinjenost uredničkim politikama televizijskih kuća mora se odraziti na neuronsku mrežu. Televizija ti, na primjer, prikazuje nasilje, a ti ga posmatraš, zavaljen u fotelju, pijući gazirani sok od bazge i grickajući pistacije. Učiš se da nedjela posmatraš skrštenih ruku. Otupljuješ, navikavaš se da ne djeluješ. Naravno, nije sva krivica u katodnoj cijevi, ali jeste jedan značajan procenat.

Mas-mediji obavljaju lavovski dio posla u zaglupljivanju ljudskih bića, pogotovo srednje klase i sirotinje. Na djelu je vrlo snažan, opsežan proces. Federalna TV, Hajat, Pink ujednačavaju afinitete i stajališta pojedinaca. Vrijeme se provodi u komentarisanju površnih emisija. Nije loše, ako želiš upoznati nekog novog sebe, da ugasiš televiziju i apstiniraš od nje nekoliko mjeseci. Da više vremena ustupiš knjigama i novinama kako bi osjetio distinkciju. Promijenila bi ti se i percepcija svijeta.

Komercijalnim televizijama je cilj da zadrže pažnju gledaoca i zabave ga, kao da ljudi ne služe ničem drugom nego da ih se zabavlja. Čitao sam jedan esej u „Monde diplomatique“. Autor je citirao vlasnika jedne od najmoćnijih medijskih kuća u Francuskoj. Ovaj je rekao, parafraziraću: "Naš primarni cilj jeste da održimo pažnju gledalaca od jedne do druge reklame." Kada sam to pročitao, naježio sam se. Zašto bih svoje vrijeme ustupao direktoru neke korporacije? Da mi drži pažnju od jedne do druge reklame koja će me ubjeđivati da treba da kupim ovaj ili onaj sapun, šampon, sintetičku kafu s novim, nenadmašnim okusom?

Da li se stvarno gubi to neko viteštvo i čast kod ljudi - imamo sliku prepunog tramvaja, kako kažu bio je prepun i koliko može ljudi stati u taj tramvaj dakle 60-tak, niko nije reagovao. Šta možeš reći o ovome kao pisac, ova slika, na što te upućuje?

Prema pisanju štampe, ubili su ga sam zato što ih je on, biva, ružno pogledao. Pa kakav je to razlog za ubijanje ikoga? Hiljade i hiljade njegovih predaka probijali su se milenijima kroz život savlađujući nama nezamislive opasnosti. Skrivali su se od dinosaurusa, preživljavali tiranije, revolucije, ratove, epidemije. Taj momak nježnog lica bio je kruna te nevjerovatno duge i prekrasne borbe za život. I onda jednog dana, posljednji potomak tog jednog dugog lanca životâ nađe se u tramvaju i neki bezosjećajni, svirepi klinci ga ubiju iz čista mira, valjda da bi ispali frajeri. Treba naglasiti da se taj čin hibrisa, bezrazložnog zlodjela, dešava na sretnijem dijelu planete, u zoni gdje se ne umire masovno od gladi, gdje ima dovoljno struje i pitke vode, gdje žene imaju sreću da se mogu satima šminkati.

Taj dječak-ubica, mislim se, kakva je to osoba? Kako je mogao tako da postupi, da bude toliko nemilosrdan? On je možda bio motiviran gledanjem jeftinog akcionog filma. Uzmimo da mu je neki kriminalac, fiktivni ili stvarni, poslužio kao idol. Dječak je poželio da bude kao taj negativac, da pokaže kako mu oduzimanje nečijeg života ne znači ništa. Svojim nedjelom možda je htio da se uzdigne na društvenoj ljestvici. Svjedoci smo da nemilosrdni i beskrupulozni lakše dolaze do novca nego oni koji se oslanjaju na etiku. Za njega, biti svirep znači biti dobar, biti cool. Gramzivost obilježava naše doba, a naročito je to vidljivo u Bosni: nabildani imbecili s pogledom "zalazećeg sunca" koji vozaju limuzine, sponzoruše svih vrsta, od onih koje slušaju turbo-folk do onih koje mašu diplomama i obožavaju Štulića ili world music. Rastura nas divlji kapitalizam. Zamisli Zemlju kao sobu u kojoj ima pet kubnih metara drva, litra ulja i bure nafte. Svi ti resursi će se, naravno, jednog dana potrošiti. Samo što je Zemlja prevelika da bismo spoznali ograničenost njenih kapaciteta. Svi teže povećanju vlastitog materijalnog bogatstva. Ali kada se rezerve iscrpe, na koji će se način zadovoljavati te materijalne čežnje? Koncept skromnosti je toliko prezren. Pomeneš li ga, naići ćeš na zazor. Antika se s više poštovanja odnosila prema skromnosti. Vjerujem da će taj pojam sve više dobivati na značaju trošenjem Zemljinih resursa. Za nekih pedeset godina riječ "skromnost" možda neće zvučati tako jadno kao danas, jer će naprosto nestati nekih sirovina, roba, izvora energije. Moraćemo, u izvjesnom smislu, stegnuti kaiš i sjećaćemo se, s nostalgijom, ovog zlatnog doba konzumerizma. Da li je moguće da sve porodice na planeti imaju kola? Baš nisam siguran u to. Da li je moguće da svi Zemljani troše količine energije koje troši prosječan Amerikanac? Ne. Onaj adolescent što je ubio Denisa Mrnjavca... ne vjerujem da je bio skroman.

Dakle, potenciranje duhovnog i etičkog.

Duhovnog... taj pojam koristim s oprezom, mimo religijske terminologije. Kada religiozni ljudi brane svoje stavove – posebno mislim na one tri testosteronske religije koje sam spomenuo –, oni govore: „Kad ne bi bilo religije, onda bismo se svi međusobno poubijali; kad ne bi bilo Boga, ne bi bilo moralnog kodeksa i zbog toga bismo jedni drugima skočili za vratove." Po meni, to je jedan neuvjerljiv argument, čak i izraz kukavičluka. Šta ćemo s mnoštvom ateista koji nisu zločinci, već upravo suprotno? Religiozni će, naravno, kazati da su ti samozvani bezbožnici ustvari vjernici, ali to sebi neće da priznaju.

Šta je s drugim životnim oblicima, kao što su bonoboi, koji nemaju, koliko znam, nikakvu crkvenu organizaciju niti svetu knjigu? Kod njih je agresivnost i nasilje na niskom nivou, što je slučaj i kod nekih drugih čovjekolikih majmuna. Kako to objasniti? A neke ljudske zajednice su navodno vrlo religiozne, ali su iznimno agresivne i ratoborne.

Religije su lukavo prisvojile moralnu empiriju čovječanstva koja je već bila stečena kroz istoriju i praistoriju. Pojavile su se osebujne ličnosti, izvrsni govornici, vješti političari, neki su možda imali i neke neurološke prednosti ili probleme koji su se njihovim sljedbenicima učinili kao božanski dar. Ti ekscentrici su uvjerili svoju publiku da moralne norme dolaze iz metafizičkih regiona. Za mene, religije definitivno uzrokuju mnogo više zla nego dobra.

Kada se religija presadi u društveni kontekst, ona neizbježno postaje politički faktor. Na primjer, Islamska zajednica u BiH jeste politička organizacija, šta god njeni funkcioneri mislili o sebi i o onome što predstavljaju. Reis Cerić je politička ličnost koja ima zastrašujući upliv na bogobojazne mase. Prvi Queer Festival u Sarajevu zatvoren je zato što vehabijskim batinašima nije bio po volji. Te sablasne noći sačekivali su "nepodobne" i tukli ih u saradnji s grupama huligana. Umjereni muslimani su ostali uglavnom ravnodušni na premlaćivanje "pedera" u mjesecu ramazanu i tako se, htjeli ne htjeli, svrstali na stranu vehabija. Sekularni javni prostor je razoren, a vjerska država je ušla na mala vrata u noći 24. septembra 2008. Javna zbivanja svedena su na spektar koji ne iritira islamske radikale.

Zahvaljujući svojoj autokefalnosti, Srpska pravoslavna crkva funkcioniše po sličnim principima kao i Islamska zajednica, samo što je pravoslavna crkva mnogo više ukaljala ruke krvlju. Šta je, pak, s Katoličkom crkvom? Zločini kojima je kumovala pod papinskim vodstvom su neprebrojivi. Pogledajte samo Latinsku Ameriku i prisjetite se svih strahota što su se tamo zbivale od konca XV vijeka pa nadalje. Svaka vjerska organizacija koja drži do ljubavi, do dobra, trebalo bi da se samoukine nakon takvih zločina. Međutim, ona i dalje živi cuclajući vječno slatku lizu pod nazivom Strah ljudi od smrti.

Uvijek se potura priča da je religija sama po sebi uredu, ali se pogrešno interpretira. U kojoj to državi, u kojem to istorijskom razdoblju se religija interpretirala na "pravi" način? Navedite mi taj primjer. Karakteristika svetih tekstova je visoka metaforička gustina, s mnoštvom kontradiktornosti koje omogućuju bezbroj interpretacija, kako kome odgovara. Ti religijski manifesti ne mogu služiti u kreiranju političkih poboljšanja, a pogotovo ne u donošenju relevantnih etičkih procjena. Smatram da su te knjige odigrale svoju ulogu prije nekoliko stoljeća i više ne korespondiraju s potrebama današnjeg čovjeka.

Nikome ne bih nametao ova razmišljanja. Po svoj prilici, nikada nećemo biti u stanju da dokažemo da li postoji neko nadnaravno biće koje kontroliše univerzum. I postojanje vanzemaljaca danas je nemoguće dokazati. Da li će neko vjerovati u blagodatno dejstvo kakve nadnaravne sile, to zavisi od prirode tog pojedinca, njegove biografije, senzibiliteta. Problem je u navodnom božanskom aspektu tih nedodirljivih knjiga. Svaka dublja diskusija o islamu je limitirana, opasna za ljude koji su po rođenju muslimani, koji su nominalni muslimani. Zabrana na slobodno tumačenje Kur'ana je vrlo ozbiljan problem. Sve dok u ovoj zemlji negativna kritika Kur'ana ne bude javna i to na takav način da negativni kritičar ne mora strahovati za svoj život zbog izgovorenih riječi, sve dotle mi ćemo živjeti u posebnoj vrsti intelektualne neslobode, a književnici, kulturni poslenici, proistekli iz muslimanskog civilizacijskog kruga, moraće tešku bitku da vode protiv vlastitog intelektualnog usahnuća. Jer moraju da se autocenzurišu oko ključnih pitanja, jer im se niječu temelji slobode.

Svaki humor na račun islama dočekuje se na nož, tumači se kao izraz vulgarnosti, desničarenja, islamofobije. A dovoljno je uzeti neke otkačene stripove Roberta Crumba i vidjeti kako on ismijava kršćanstvo i njegove simbole, Krista, svećenike. Da li je Crumbu zbog toga neko zabio nož u prsa? Da li su ga kršćanski poglavari prokleli nekom fetvom?

U arapskom svijetu šezdesetih godina postojao je val kritički nastrojenih intelektualaca koji su se zalagali za strogi sekularizam u svojim zemljama. No, velike zapadne sile, posebno SAD, nisu im bile naklonjene zbog nekih svojih finansijskih računica. Mnogi od tih hrabrih sekularista smrtno su stradali u tim uraganima promjena nagore i islamskim revivalima. Zapad nikada nije podržao sekularne pokrete na Bliskom i Srednjem istoku zato što su bili opasni za njegov kapital. Jednoj Engleskoj ili Americi bilo je lakše sarađivati s totalitarnim režimima i vjerskim radikalima jer su se ovi rado prodavali Zapadu pod uslovom da imaju kontrolu nad dušama svojih podanika.

Nacionalni koncept umjesto kompetitivnog, konsocijacija i nacionalizam, kako doseći standarde velikih demokracija u kojima individualac nije predestiniran samom pripadnošću određenoj etniji ili navodnim vjerskim opredjeljenjem? Zašto je danas u Bosni nemoguće biti Bosancem i kako to objasniti nacionalistima ili konsocijalistima?

Moj stav je stav laika, a ne stručnjaka, politologa, pravnika. Postavlja se pitanje šta je starije, ljudsko biće ili kolektivitet, narod? Ja dajem prednost ljudskom biću i ono bi trebalo biti polazna tačka. Stoga se vrijedi boriti za građansko društvo, bez obzira što se ono u današnjoj Bosni čini tako dalekim. Vrijednosti, kvalitete pojedinca mogu se mjeriti izvan njegove pripadnosti naciji, etničkoj skupini, konfesionalnom kolektivitetu. Zagovarači ideje konsocijacije brane se jednom, rekao bih sofisterijom, koja je možda i nesvjesno proizvedena. Ona glasi otprilike ovako: kada bi se Bosna uredila kao građansko drušvo, Bošnjaci bi, kao većinci, bili ti koji bi preglasavali druge, manje brojne narode, prije svega Srbe i Hrvate. Ali to onda nije građansko društvo, već i dalje zemlja nacijâ! Konstitutivni narodi bi i dalje bili jedini relevantni glasači, kao što je danas slučaj.

Proces izgradnje građanskog društva je dugotrajan i spor. On je jedna višestoljetna reedukacija. Taj proces zasniva se, pored ostalog, na tome da se razbijaju predrasude o onima koji se od tebe razlikuju po kulturnoj, spolnoj orijentaciji, konfesiji, jeziku, boji kože. Sve do pedesetih-šezdesetih godina prošlog vijeka bilo je nezamislivo da Afroamerikanci zauzimaju važne pozicije na političkoj sceni, sve do pojave Martina Luthera Kinga. A danas, zahvaljujući mučnim i često krvavim transformacijama američkog društva, moguće je da se za predsjednika najmoćnije države svijeta kandiduje Afroamerikanac. Vijekovi političke i puke fizičke borbe potlačenih prethodili su toj novoj alternativi.

Svakom ljudskom biću treba dati mogućnost da odabere svoje puteve samostvaranja, kako bi rekao Rorty, a ne da ga se tjera, kao u Bosni, da bira između tri tora. Recimo, da bi osoba, potekla iz mješovitog braka, mogla napredovati u državnoj administraciji, mora se izjasniti kao pripadnik jedne od tri dominantne etničke skupine. Šta je to nego suptilna forma rasizma? Nemoguće je da budeš premijer države ukoliko se ne izjašnjavaš kao Srbin, Hrvat ili Bošnjak, a šta je to nego diskriminacija? Dejtonsko uređenje države ne ostavlja nikakvu mogućnost građanskoj opciji da se artikuliše u okviru državnog aparata. Šta god uđe u taj dejtonski mlin biva sameljeno, uništeno, pervertirano, ismijano.

Mi živimo u jednoj zemlji koja je politički organizovana ovako kako jeste zahvaljujući potpisu dvaju jako zločestih državnika, Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana. Oni su stavili potpis na Dejtonski sporazum. Slobodan Milošević koji je prerano i blaženo umro, a trebao je biti osuđen za genocid, učestvovao je u krojenju mehanizama ove današnje države. Monstruozno, zar ne? Posthumno nas jebe u glavu.

ČETVRTI DIO