Video-intervju u sklopu serijala "Vrijeme je za knjigu" 16/03/2017
Moderna vremena: Žene je puno teže presaditi u literaturu nego muškarce 28/03/2014
Dani: U posljednje vrijeme kote se ispovijedni romani 07/02/2014
klix.ba: Roman o utjecaju interneta na naše psihe 22/01/2014
NEZAVISNE NOVINE: Laska mi epitet divlji 21/04/2009
BH. DANI: Samozaborav se širi kao kuga 27/03/2009
JASMIN'S HEART: 1, 2, 3, 4 18/04/2008
razglasite
PODRŠKA, DONACIJA
KNJIGE
razni tekstovi
POSTAVITE PITANJE NIHADU HASANOVIĆU O NJEGOVIM KNJIGAMA, PISANJU...
PITANJA IZ cyberPUBLIKE (+ ODGOVORI)
posalji mejl
FB STRANICA AUTORA
PROFIL NA TWITTERU
na glavnu stranicu

ČETVRTI DIO: O APATIJI, DOMAĆOJ KNJIŽEVNOSTI KAO SVJETSKOJ I NAUCI

(BLOG JASMIN'S HEART, 18/04/2008, autor: Jasmin Čaušević)


André Gide je jednom rekao da pisac mora znati kako da pliva protiv struje. Šta je to što bi ti kao pisac potencirao, koje su to stvari na koje bi trebalo najviše ukazivati, odakle bi ti krenuo, u kontekstu ove političke situacije u BiH?

Neophodno je osvještavanje te samodopadljive populacije koja maše indeksima. Milion puta sam o tome diskutovao s prijateljima. Mladi koji imaju privilegiju da se obrazuju nisu u dovoljnoj mjeri politički osviješteni i odgovorni.

Jedan od bosanskih fenomena su osobe koje studiraju književnost ali ih knjige gotovo i ne zanimaju, koje studiraju žurnalistiku ali ne čitaju novine. Što je još komičnije, smatraju da je to potpuno uredu i uopšte se ne pitaju gdje su zastranile.

Dakle konstatiramo jednu političku apatiju mladih ljudi.

Mnogo stvari se tu prepliće. Trauma rata je u prvom planu. Ljudi su bazično umorni, pogotovo oni koji su gnjilili na liniji ili preživjeli traumu opsade, svakodnevna granatiranja. Tu se razvilo ono što Carl Sagan primjećuje u jednom drugom kontekstu – poremećaj koncentracije. Zbog stresa, potrošenosti živaca, svijet nema snage da vodi dublje razgovore o socio-političkoj problematici. Biće potrebno i nekoliko decenija da ljudima ozdrave nervi. To je jedna činjenica za koju se mora imati razumijevanja.

Druga poteškoća je jedna opšta, čini mi se, tendencija, ne samo u Bosni već i na Zapadu: gubitak osjećaja za društveno-politička kretanja. Već sam o tome govorio. Dio krivice pada na televiziju koja svojim fragmentarnim serviranjem znanja i drugim cirkusarijama ne uči ljude da razmišljaju u koherentnim blokovima. Na to je mislio Carl Sagan kada je govorio o poremećaju koncentracije. Referirao se na američku omladinu. Izloženi snažnom uticaju muzičkih kanala poput MTV-a, koji vrvi od shortcutova, američki tinejdžeri razmišljaju u stilu kratkih rezova. Obrazovni sistem bi tu mogao umnogome pomoći. Već u prvom razredu osnovne tutnu ti štapiće i abakus u ruke i uče te da sabiraš, oduzimaš i dodaješ. Zašto se djeci u školama, od najranijih dana, ne bi držali časovi iz etike i politike, naravno prilagođeni njihovom uzrastu?

Dalje, ponavljam da vjerske zajednice imaju jedan maligan efekat na stanovništvo. Kroz svoje strukture, koje su ustvari političke, stvaraju iracionalan strah kod lakovjernih, kolebljivih, neobrazovanih. Nacionalne stranke u Bosni samo ubiru plodove iz tako stvorene tjeskobe i paranoje. Ni u mnogim zapadnoevropskim zemljama koje se hvališu svojom sekularnošću nesretna sprega vlasti i klera nije u potpunosti prevladana.

Nije li to tužno, što danas u 2008-oj godini razgovaramo o odvajanju vjere i države?

Nezgoda je u tome što je ovdje nemoguće otvoriti dijalog o tome. Nemoguće je razgovarati o nekim idejama koje se smatraju svetostima islama, jer bilo kakva oštrija kritika može izazvati pretjeran jed. Kritičar onda bude stigmatiziran kao islamofob, fašista, kao neukusni zajedljivac itd. Ali bez te vrste dijaloga stvarno nema ni oslobađanja drušva, u smislu da se ljudi oslobode iracionalnog straha koji je gorivo religijskim ideologijama.

Ne mogu odoljeti da ne iznesem jednu misao za koju se nadam da neći ispasti banalna. Dakle, u jednom mikroprostoru kao što je Bosna imamo isprepletenost tri monoteističke religije. Dakle, tu postoji neki potencijal, ako pretpostavimo puno sređenije odnose unutar zemlje, solidarnije, na drugim osnovama, dakle, ta divergencija bi mogla pomoći na neki način u današnjem još uvijek polariziranom svijetu. Mogli bi biti ostvareni dobri odnosi i sa islamskim zemljama a i s Rusijom kao i sa Zapadom. Iz toga bi se mogla izroditi čak i jedna perspektiva. Da li bi takva Bosna imala bolju poziciju ili prednosti u globalnom drušvu. Ovo je samo jedna hipoteza.

Nažalost, Bosna trenutno nema puno prednosti, zato što je to zemlja pred raspadom. To se faktički svaki dan može desiti. Nikada nije naodmet istaći da postoji jedna dupla prepreka s kojom valja izaći na kraj. Pod jedan, kolektivno iskustvo rata koje je užasno i pritišće ljude. Traume, često duboko potisnute, ne daju ljudima da se usprave, da prevaziđu košmare, lične, obiteljske, kolektivne. Pod dva, nevjerovatna, razgnjevljujuća nepravda koja je posljedica ponajviše zapadnoevropskih diplomatskih lukavština i beskrupuloznosti. Zemlja je podijeljena na dva asimetrična komada, ustanovljen je jedan entitet, Republika Srpska, nastao na pokoljima, progonima, etničkom čišćenju, genocidu. Njeni kreatori, Radovan Karadžić i Ratko Mladić, krvoločne su i okrutne osobe. Oni zasigurno nisu postupali, kao političari i vojskovođe, u duhu novozavjetnih zapovijesti, na koje se i pravoslavlje poziva. Pa ipak, gro srpskog naroda u Bosni i slavi ta čudovišta kao heroje. Njihovo autorsko djelo, Republika Srpska, i dalje živi u nadi da će se jednog dana otcijepiti i postati sastavni dio Srbije. Ta perspektiva je meni izvor svakodnevne nelagode.

Uprkos ovoj sumornoj slici, ne treba zanemariti mogućnost da se na mjestu današnjih trećerazrednih političara u Bosni, niotkuda pojave ličnosti koje će pokazati izuzetnu političku inventivnost i promijeniti stvari nabolje. Zvučim naivno, ali možda se jednom pojavi i neki ovdašnji Martin Luther King ili Patrice Lumumba, koji će zastupati nas "ostale" i naći načina da razbije etničke i religijske šeme kojima robujemo. Ovakva iznenađenja nisu rijetka u istoriji. Istina, nisu ni česta. Pojavljivale su se originalne političke ličnosti koje su društvo izvlačile iz govana. Nisu to bile mesije, već praktični i dalekovidi pojedinci koji su baštinili izvjesno istorijsko iskustvo i znali izvući lijek iz njega. Krasio ih je poseban vid političke odvažnosti i neustrašivosti. Ovo naše društvo je užasno kompleksno, pa su nam potrebne i individue s natprosječnom političkom inventivnošću.

Srbi, Hrvati, Bošnjaci – neka imaju svoje kanale kroz koje će se manifestovati kao etničke zajednice, neka imaju i pristup državnom aparatu po nacionalnom ključu. Ali ne znam zašto je tako teško otvoriti i četvrti kanal za ljude koji su građanske orijentacije, koji se evidentiraju kao "ostali", koji ne žele da se izjasne po etničkom kodu. Moralo bi se omogućiti i toj sekciji bosanskog društva da se razvija i ispolji kroz vlast.

Vidjeli smo, dakle, šta nedostaje društvu. Šta nedostaje književnosti na ovim prostorima? Kakvu književnost bi ti želio čitati, na jezicima koje razumijemo, iz bliskih područja? Koja je problematika po tebi nedovoljno eksponirana? Imali li neko sa prostora BHS (bosanskog, srpskog, hrvatskog) jezika koga preferiraš i voliš čitati?

Uh (smijeh), ovo je najteže pitanje. Nisam nikad čitao knjige zato što pripadaju određenoj nacionalnoj književnosti.

Da, ali si sigurno upućen u književnu produkciju na ovim prostorima.

Pratim je, ali ne mislim da sam u nju više upućen nego u, recimo, američku, koju takođe ne poznajem baš najbolje, kao ni francusku. Hoću da kažem da ni u jednoj nacionalnoj književnosti nisam domaći. Veličković, Jergović, Šehić, Arsenijević, Vešović, Edo Popović – to su mi neke prve asocijacije. U njihovim knjigama sam, uglavnom, uživao na jedan tužan način, pa čak i kad sam čitao Veličkovićev prvi roman Konačari, koji s humorom opisuje život Sarajlija pod opsadom. U prozama tih književnika osjeti se potreba da se kaže nešto urgentno, nešto nezaustavljivo, a ne tek puka želja da se bude piscem.

Šta da se kaže, konkretno, za bosanskohercegovačku književnost? Mislim da je potrebna ogromna mentalna energija da se probiju kore stereotipa da bi se doprlo do nečeg novog. U ovoj zemlji sve te vuče prema dole. Vrlo je teško probiti se kroz slojeve magle, odnosno kroz barikade oličene u kulturalnim klišejima, i stvoriti nešto svježe. A rat, koliko je koristan kao materijal za naraciju, toliko može i štetno djelovati na piščevo rezovanje. Ono: "Bio sam u ratu i znam sve." Ne vjerujem da ti golemo ratno iskustvo daje za pravo da olako sudiš o nekim vrlo kompleksnim fenomenima za čije razumijevanje je potrebno mnogo učenja i rada. Ratno iskustvo jeste neprocjenjivo, unikatno, ali ono ne može otvoriti put prema svim tajnama. Koliko je rat stimulativan za književnost, toliko može biti i varka, može zavarati čovjeka, stvoriti kod njega svojevrsnu oholost žrtve. Taština žrtve je termin koji je upotrebio neki mislilac pišući o Holokaustu. Kada nosiš neko pakleno iskustvo, ponekad budeš obmanut tim tovarom, tim nesvakidašnjim senzibilitetom. Uvjeren si da sve drugo možeš sagledati s lakoćom. A to nije baš tako, posrijedi je jedna kognitivna klopka.

Zbog konstantnog falsificiranja naše recentne istorije, nikad neće biti dovoljno literature o nedavnom ratu, na užas čitalaca koji, otvorivši knjigu, zavape: "Zar i ova o ratu?" Mislim na falsificiranja od strane zapadnih diplomata, pravnika, novinara, lobista, raznih handkea i limonova. Uvijek će se morati raščišćavati skrama koju oni nabacuju.

Pisanje, prije svega proze, nije samo ispisivanje ličnog životnog iskustva koje stičeš savijajući kičmu, stišćući zube, udarajući pesnicom, prolazeći kroz ljubavne ili bračne lomove... Pisanje proze je i ispisivanje čitalačkog i intelektualnog iskustva. Ono podrazumijeva učenje, čitanje, razgovor s ljudima koji su isto tako u svijetu knjiga, filozofije, sociologije, književnosti, koji ti daju duhovnu hranu drugačijeg tipa nego što je stičeš kroz druženja s "običnim" ljudima.

Koliko god tema nekog djela bila zavičajna ili lokalna, kroz način na koji se razvija naracija mora progovarati neka svijest o članstvu u čovječanstvu. To se ponekad osjeti i u melodiji neke fraze, kao što ćete u nekoliko sekundi nekog remiksa čuti isprepletene muzičke uzorke sa svih kontinenata. Nije dovoljno citirati stranog pisca, režisera, referirati se na neki američki ili francuski film da bi učinio svoju književnost svjetskom. Bitno je kako se određene situacije među ljudima dekodiraju, kako se povezuju, kako neke dijaloge ulančavaš i kako objedinjuješ događaje, šta akcentiraš u svojoj naraciji, a šta marginalizuješ, šta stavljaš pod jako osvjetljenje, a šta zadržavaš u sjeni. Irelevantno je da li je mjesto zbivanja u Ćoralićima ili u Londonu, već kako se to zbivanje organizuje, u kom smjeru teče, kako se okončava. Tu je puls globalnosti.

Pisci koji se služe malim jezicima u težem su položaju od onih koji pripadaju velikim. Ovi kao da imaju u ruci megafon, čuje ih na stotine miliona ljudi. Asocijacije vezana za, recimo, New York ili London široko su rasprostranjene. Imamo izvjesnu, makar maglovitu predstavu o tome šta je London ili Pariz, dok vrlo mali broj ljudi ima neke, makar i klišeizirane asocijacije o ovom ili onom gradu u Bosni, Hrvatskoj, Srbiji. Pariz, London, New York, Buenos Aires su kozmopolitski megalopolisi gdje se prepliću sve postojeće kulture. U tom kompleksnom preplitanju, zaiskri svjetlost koja je bliska zajedničkom jeziku svih ljudi. Buenos Aires u Sábatovom romanu O junacima i grobovima je na jedan uzbudljiv način i moj. Gibbonov Rim je i moj. Kureishijev London je moj. Austerov New York je takođe moj. U homogenim, malim sredinama teško se iskobeljati iz predrasuda i mentalitetnih ograničenja koja su duboko provincijalna. Sarajevo nije izuzetak od toga, bez obzira što su mu puna usta nekog njegovog multikulturalizma koji je zapravo mizeran i fiktivan. Pisci iz malih sredina, koji su uspjeli probiti te čelične obruče, morali su uložiti kudikamo veći napor nego pisci iz velikih gradova na Zapadu, gdje postoji, da tako kažem, veći koeficijent planetarnosti i svjetskosti. To je jedna tužna konstatacija. Ali evo vam primjera Kiša, Pekića, Kovača. Iz njihovih opusa se vidi koliko su ti romansijeri radili, učili i čitali da bi svoje malonarodno iskustvo univerzalizirali, koliko su se mučili da probiju olovne barijere provincijalnosti i pronađu model pomoću kojeg će o tim malim sredinama progovoriti kao da se radi o dijelu čovječanstva, a ne o zasebnoj vanzemaljskoj vrsti. Izvesti tu transpoziciju je titanski poduhvat.

Želio bih se vratiti na možda ključni događaj naših života, a to je rat. Ja se, na primjer, sjećam da sam imao prvi kompjuter commodore 64, da sam bio crtač stripova, da sam imao ogromnu kolekciju stripova, da sam se počeo s tih svojih nekih 15-16 godina po prvi puta zanimati za beletristiku: prijatelj mi je posudio Stepskog vuka od Hessea, i to me je promijenilo, postao sam kontemplativniji, okrenuo se u drugom pravcu, čitanja, knjiga. Završavajući osnovnu školu u godinama prije rata, trebao sam ići s nekom stipendijom u Split, u likovnu školu, i najednom, dolazi vrijeme '91./'92 i nestaje taj moj svijet, nestaju stripovi, knjige, košarka, sve što sam imao. Aktualiziraju se srednjovjekovni, divljački načini ponašanja. Kako si ti kao dječak koji je počeo čitati Borgesa sa svojih 15-16 godina, doživio početak rata, u šta se pretvorio taj tvoj svijet. I šta ti je najviše nedostajalo?

Puno stvari mi je nedostajalo. Sve ono što si u to vrijeme možda trebao da radiš, ali nisi imao mogućnosti. Ja sam se prijavio dobrovoljno u Armiju. Htio sam da budem u vojsci, mada nisam proveo puno vremena na liniji, bio sam u personalu. Jedno ranjavanje na Lohovskim brdima u zemunici – geler se rikošetirao. Imao sam sreće. Drugi su ranjavani po nekoliko puta, nekoliko puta ustajali iz mrtvih. Odluka da stupim u vojsku je bila moja, nije me niko natjerao na to. Mogao sam se izvlačiti cijeli rat, skrivati se, ali privlačio me taj izazov. Bilo bi, naravno, dobro da se rat nikada nije ni desio, ali opet možda možeš izvući i jednu korist iz te ludorije: spoznaš da politika nije apstrakcija, nego nešto što može da ti se razbije o glavu, da ti pojede najljepše godine. Nepravedno je prema onima rođenim sedamdesetih godina, ali ja ipak mislim da su stariji, naši roditelji na primjer, njihova generacija, najžešće osjetili taj preokret, katastrofalnost te devedeset druge. Mi smo, ipak, bili klinci u svojim omladinskim furkama, ali ta generacija ljudi koja tada bila u srednjoj dobi najsnažnije je doživjela taj prelom. Poraz jednog sistema, jednog stila života. Oni su izgradili, utemeljili svoj život u prošlom sistemu, a onda je najednom došao apsolutni haos. Sve se urušilo. Staru paradigmu nije zamijenila nova, nego je nastupio krvavi urnebes. Iz Jugoslovena pretvoreni su u "balije". Kolege s posla su ih na neki način izdale. Sve što su decenijama sticali izgubilo je vrijednost preko noći, ostali su bez nekretnina, bez radnih mjesta, bez prijatelja Srba koji su im dojuče čuvali djecu, a sada su im istu tu djecu granatirali s Grabeža i ostalih kota.

Srce mi se stegne kad se sjetim tih nekoliko predratnih godina. The Cure, Stone Roses, Pixies, Ekatarina Velika, Partibrejkers, Dino Dvornik, Miladojka Youneed - kada čujem stvari tih bendova, osjetim neki budalasti žal za tim vremenom. Kakvo je bilo to doba? Kao kad pišeš hemijskom olovkom čija je tinta pri kraju. Olovka tad najviše brlja i imaš utisak da tinte ima još na litre, a ustvari je ostalo još pola kapi. Takvo je bilo to vrijeme neposredno pred rat, samo je divljanje JNA po Hrvatskoj bacalo neku sjenu na te godine. Ljeta koja su prethodila ratu... kao da se odvijao veliki oproštajni party od jednog sretnog života. To se posebno odnosilo na srednju klasu, koja je danas sjebana i ponižena. U vrijeme Ante Markovića, ona je doživjela vrhunac, svi ti prosvjetni radnici, poslovođe u Kombiteksu, kojekakvi referenti, službenici, inžinjeri, vojna lica, radnici na željeznici... Onda se sve to rasulo. Pola mog razreda je otišlo na drugu stranu, veze su presječene.

Nedostaju mi neke stvari koje su tada trebale biti iživljene, neke ljubavi... ma ja sam jedan sladunjav i patetičan tip, osjetljiviji nego što bih volio biti. U vojsci sam vodio kasarnski život. Nemaš, dakle, slobodu, imaš osamnaest godina i umjesto da studiraš, da se zabavljaš, loviš cure po plažama, ti robuješ vojnom režimu. Neki drugi ljudi su se možda bolje snašli u ratu. Ta neka moja osjetljivost i naglost su dosta toga upropastile. Meni je falila sloboda, bio sam mlad, ali opet svjestan šta se dešava. Nekoliko puta mi je padalo na pamet da pobjegnem iz Bihaća. Ta želja, na svu sreću, nikada nije bila toliko jaka da bih poduzeo odlučujuće korake. Uvijek je misao da treba da ostanem, da pomognem, da bi me grizla savjest ako bih pobjegao, odnosila prevagu u svakoj teškoj dilemi. Po završetku rata, bacio sam svoju otužnu uniformu u jedan kontejner pun smeća koji je tihom vatrom gorio cijeli rat. Onda su uslijedile poslijeratne godine studija u Sarajevu. U kafiću King Kong mi smo se liječili, on nam je zamjenjivao psihijatrijsku ordinaciju...

Ponekad se pitam kakva bih osoba bio da nije bilo tog prokletog rata. U svom romanu pisao sam o tome da li neko zapadne u psihičku degeneraciju zbog rata ili jednostavno zato što je takav kakav jeste. Nikada nećemo moći sa sigurnošću odgovoriti na to pitanje. Rat ti daje opravdanje za sve loše što učiniš u životu. Uvijek ga možeš pozvati u odbranu i govoriti: "Eto, to je zato što sam ranjen, što sam godinama čučao po rovovima." A možda i imaš pravo. Itekako.

Jučer sam pričao s prijateljicom koja je mnogo mlađa od mene. Njen razred iz srednje škole je bio nacionalno homogen. Moj je bio etnički mozaičan i raspao se u proljeće devedeset druge, kada smo zbrzano završili četvrti razred. Naša razrednica, profesorica hemije, bila je supruga nekog SDS-ovog funkcionera. Pobjegla je u naručje JNA ostavivši naša svjedočanstva u zaključanoj kaseti, pa su je drugi profesori morali razvaljivati da bi nam podijelili dokumenta. Sjetio sam se trojice školskih drugova i razmišljao o tome kako su prošli u životu. Sva trojica jako inteligentni, daroviti, elokventni. Zanimljivo, svaki je bio duhovit na njemu tipičan način. Pred njima je bila, da se poslužim otrcanom sintagmom, svijetla budućnost, mogli su napraviti nešto od sebe. Sva trojica su ostali u opkoljenom Bihaću. Sva trojica moji nekad bliski drugovi. I šta je bilo s njima? Jedan od njih, s kojim sam se družio još od djetinjstva, jedan rječit, radoznao i pomalo nestašan mladić, izvršio je samoubistvo u ratu – aktivirao bombu i skočio s mosta u nabujalu rijeku. Drugi se prijavio u HVO. Jedne noći ubio je dijete iz nehata, u afektu, želeći da izrešeta tipove koji su ga provocirali, nazivali ga "vlahom". Treći je bio u jednoj bihaćkoj brigadi, proveo rat na linijama. Navukao se na hors. Da li je svemu tome kriv rat?

Studirao si francuski jezik i književnost. Zahvljujući činjenici što sam tvoj prijatelj, znam za činjenicu da ti već oko deset godina proučavaš i neuroznanost. I pratiš literaturu o tome. Proučavajući to područje već toliko vremena, možemo o tebi govoriti i o jednoj strani tebe, znanstvenoj.

Ne mogu biti znanstvenik. Treba imati diplomu za to. Ja sam tek znatiželjnik koji se živo interesira za pojedine oblasti nauke.

Dobro, ovo pitanje ne inicira problematiku akademskog statusa. Mislim da nam kažeš nešto više o tome kako je došlo do tvog interesovanja za to područje znanosti, i šta je u tome tebi najintrigantnije te da li imaš nekih svojih teza znanstvenih ili subjektivnih o toj problematici?

Moje zanimanje za neuroznanost, za problem povezanosti svijesti i mozga, ima neku vrstu opravdanja i podloge u ranijim interesima za nauku u cjelini. U srednjoj školi sam bio solidan matematičar i fizičar. Išao sam u matematičko-računarski smjer u Gimnaziji Moše Pijade, u doba Šuvarovog usmjerenog obrazovanja. Čak su me poslali i na republičko takmičenje iz fizike za učenike osnovnih škola u Doboju. Ondje se nisam proslavio. Osvojio sam zadnje ili predzadnje mjesto. Trebalo je riješiti neki užasno težak zadatak. Ali bilo mi je drago da sam se našao među djecom koja su bila mnogo bolji fizičari od mene. Ipak, iz tog višednevnog boravka u Doboju ostale su mi u sjećanju scene koje u principu nemaju nikakve veze s tim takmičenjem. Sjećam se da sam čitav film prespavao u nekakvom kaubojskom kinu, a sutradan me je moj domaćin, dječak čiji su me roditelji primili na spavanje, ujutro probudio tako što mi je opalio čvoku. Tako se ponekad vraćaš u stvarnost – zdrma te u glavu.

Moj otac je inžinjer mašinstva i stručnjak za klimatizaciju, ima nepreglednu kolekciju alata u šupi. Dijelom mi je i on prenio ljubav prema nauci i bricolageu. Ne zanima mene samo neuronauka, već sam se oduševljavao i oduševljavam se otkrićima u fizici i biologiji, genetici, nauci o evoluciji, astronomiji, astrofizici, kozmologiji. Znanja iz tih domena prikupljao sam čitajući knjige popularnoznanstvenih autora. Neki od njih su tek specijalizovani pisci, a drugi su književno nadareni naučnici: Lee Smolin, Stephen Hawking, Carl Sagan, Richard Dawkins, Michio Kaku... Među naučnicima koji su pisali o problemu odnosa svijesti i mozga izdvajaju se Todd Feinberg, Jeffrey Schwartz, Oliver Sacks, Nicholas Humphrey, John Eccles, Antonio Damasio...

Moje čitanje popularnoznanstvene literature traje otprilike koliko i čitanje beletristike. U određenim razdobljima života probudio bi mi se interes za neke naučne zagonetke. Tako, odavno me zanima kako su povezani svijest i mozak. Šta je svijest? Kako neurolozi, psihijatri, psiholozi objašnjavaju taj fenomen? Postoje razni teorijski pravci, često proturječni, koji pokušavaju osvijetliti taj problem. Neki naučnici smatraju da svijest nije ništa drugo do rezultat biohemijskih procesa u mozgu. Drugi, poput nobelovca Johna Ecclesa, brane hipotezu da je svijest zaseban fenomen izvan materijalnog svijeta i da je ona, ako sam dobro shvatio, sazdana od posebnih "mentalnih događaja", takozvanih psihona. Ovo već podsjeća na SF-roman. On dalje iznosi smjelu, ekstravagantnu tvrdnju da svijest nastaje kao posljedica kvantnih procesa u mozgu. Ja nisam načisto sa svim tim pretpostavkama. Nisam siguran koju bih ideju mogao prihvatiti. Najbliži sam, ipak, načelu Ockhamove britve: ako se nešto može objasniti jednostavno, odbaci sve elemente koji kompliciraju tu jednostavnost. Ako se zasad svijest ne može objasniti izvan materijalnog, onda je uputnije da ostanemo pri vajnim biohemijskim procesima. Takvog tumačenja se ne treba bojati kao što se ne treba bojati ni, po mom mišljenju, činjenice da čovječanstvo vodi porijeklo od nepojmljivo jednostavnijih i primitivnijih životnih oblika. Ta bojazan se često izražava u onom uproštenom pitanju: „Pa zar smo postali od majmuna?“ A ja se pitam: šta je, na kraju krajeva, tako loše u majmunima? Nečiji očevi bili su stoput opakiji od prosječnog čimpanze.

Jednom si rekao da te frapira koliko među naučnicima ima jako dobrih pisaca, dok te pomalo zabrinjava to što u djelima „pravih“ pisaca, ima vrlo malo nauke. Taj preslik baš i nije proporcionalan. Također, postoje neki pisci kao recimo Houellebecq – kojeg cijeniš zbog značajne uloge nauke u njegovom djelu, naročito u njegovom najboljem romanu. Možeš li nešto više reći o tome, o toj tvojoj preferenci?

Opet se moramo vratiti na religiju. Njeno prisustvo u literaturi je mnogo češće i prihvatljivije nego, recimo, „napadno, nekritičko uvaljivanje nauke u književnost“. Često se u literarnim krugovima nauka tretira kao sistem koji uškopljuje književnost, koji hladi literarnu magmu, raspršuje energiju. Rekao bih da se ovdje radi o kolosalnim predrasudama koje, moguće, vuku korijen iz romantizma XVIII vijeka. Najveća prepreka tome da se nauka više osjeća u literaturi jeste možda i činjenica da nauka nije dovoljno doprla do ljudskih bića generalno.

Prije nekoliko godina razgovarao sam s jednom prekaljenom spisateljicom u Tuzli. Susreli smo se tamo u sklopu književnih susreta. "Nauka je zlo", rekla je. Kad sam je upitao zašto, ona se zamislila. Uslijedila je korekcija: "Nije nauka zlo, ali jeste tehnika." A zahvaljujući tom zlu otjelovljenom u autobusu, ona je iz Sarajeva doputovala do Tuzle. Zašto nije dosljedna, zašto nije ostala u Sarajevu ili otpješačila do Tuzle? Znatan broj književnih kritičara i pisaca koji proizvode la littérature générale gaje prema naučnom vokabularu neku bizarnu averziju. Suprotno tome, religijska terminologija je dobrodošla iako je često zamumuljenija od znanstvene. Jedan poznat pisac rekao mi je jednom prilikom: "Ako mi na prvim stranicama pisac opisuje svemirski brod koji leti kroz vasionu, ja istog trena prestajem čitati i tražim drugu knjigu."

Naravno, nikada neću moći, zbog neupućenosti u nijanse naučnih eksplikacija, reći da poznajem do u tančine neke čudesne pojave kao što je duga ili nastanak sedre. Ali nešto mogu naslutiti od toga. Prava je šteta za čovjeka ako namjerno propušta priliku da se educira u tom pravcu, naročito zbog aktuelnog procvata naučnopopularne književnosti na Zapadu, u prvom redu među Anglosaksoncima.

Trzavice između nauke i religije traju stoljećima. Ako se u literaturi dâ primat religiji, to prolazi, a ako se primat dâ nauci, to se kritikuje. Pokušao sam sebi objasniti zašto je to tako. Možda zbog manjka interesa za nauku u širokom čitalačkom miljeu? Upliv religije je i dalje vrlo, vrlo jak. Zadnjih nekoliko decenija zapljuskuje nas povratni val religijskih pravaca, ne samo u pogledu islama, već je u usponu i evangelizam, kao i hinduizam u Indiji. Poznato je da se u nekim američkim državama biju bitke o tome da li treba u osnovnim i srednjim školama uvesti predmete koji će kreacionizmu davati isti značaj kao i darvinizmu.

Nedavna sociološka istraživanja u Evropi pokazala su da što je veći uticaj vjerskih lobija u jednoj državnoj zajednici, to je veći indeks korupcije i negativnih turbulencija u drušvu.

To se uklapa u neke tvrdnje koje sam ranije iznio. Nedavno sam bio na jednom internet-forumu. Jedan od učesnika govori o tome kako ne bi bilo loše da se vjeronauka uvede u obdaništa. On tvrdi da u svim društvima u kojima je religija preovlađujuća, ima i manje kriminala, zlodjela, manje ubistava itd. Zaboravlja da su to zatvorena društva koja se drugima ne povjeravaju o svojim slabostima. Istorija nam pokazuje da religija i nije neki lijek za nedaće u društvu.

Katolička crkva? Dovoljno je navesti nekoliko primjera: lov na vještice, odnosno na nepodobne žene, inkvizicija, genocid u Latinskoj Americi. Pa šta je Kolumbova bagra, sve vjernik do vjernika, uradila na Kubi i Hispanioli? Podigni zvonik i onda udri po starosjediocima, siluj, pali, vješaj. A to je bio samo uvod u bezbrojne pokolje u obje Amerike. Pa Vatikan se pravio da ne vidi Auschwitz!

Islamska društva su dugo kontrolisala trgovinu robljem u Africi. Muslimanski trgovci robljem bili su osnova jedne unosne privredne grane raširene do dokova Garonne i Antila. Individue koje su se izjašnjavale kao vjernici, jezuiti, dominikanci, hodže, popovi – oni su znali činiti strašna zlodjela. Pitam se kako su mogli tako zaglibiti ako su se pridržavali principa dobra i ljubavi. Hajde da su to bili malobrojni izuzeci, ali ne, tu se radi o opsežnim zločinačkim aktivnostima pod komandom ili uz aminovanje vjerskih poglavara. Nijedna religija nije dala jasan odgovor na te aberacije. A pokajanja su ima blijeda ako se uopšte i odluče na njih.

Za kraj, vratimo se omiljenoj temi, a to je literatura. Molim te da kažeš nešto više o piscima koji su uticali na tvoje stasavanje. Možemo se tu referirati i na neke tvoje književne preference.

Već sam govorio o tome. U početku su to bili Borges, Márquez, ruski realisti. Kasnije sam prošao kroz fazu čitanja fantastičnih pisaca – Buzzatija, Cortázara, Zamjatina, pisaca koji se na razne načine udaljavaju od realističkog predstavljanja stvarnosti.

Kundera je bio jako u modi krajem osamdesetih godina. Svi gimnazijalci s nešto soli u glavi su ga čitali. Ja sam ga izbjegavao iz nekog pubertetskog kaprica, zato što ga je većina čitala. Pročitao sam samo Smiješne ljubavi i na tome ostao. Nisam ga otkrio, dakle, kao tinejdžer, nego tek krajem devedesetih godina. Tada sam progutao sve njegove romane koji su mi došli pod ruku. Slično je i sa Primom Levijem, kojeg sam isto tako nanjušio prije nekoliko godina i koji mi je jedan od omiljenih pisaca, vrlo stimulativan. On je rijetka ptica. Pored toga što zastupa strogi etički stav u svojim logorološkim djelima, on piše i o nauci, igri, o nekim čisto materijalnim, organskim, kazaću, ljepotama života. Objavio je knjigu priča Periodički sistem. Svaka priča nosi naziv nekog hemijskog elementa. U svakoj od njih Levi povezuje svoja iskustva hemičara zaposlenog u kombinatu s iskustvima survivora Auschwitza, koji živi u jednoj poslijeratnoj Italiji.

Ima dosta meni dragih autora i ako ih se ne sjetim sada, bojim se da ću stvoriti pogrešnu sliku o tome kakav je moj književni ukus. Njegovo profiliranje nije neki sistematičan proces. Ono se dešava po instinktu, povodim se za nekim teško objašnjivim afinitetima. Philip K. Dick je jedan zanimljiv i zapostavljen majstor. On je možda i žrtva starog stereotipa da, ako je nešto komercijalno, onda je i šund. Napisao je jedno pedeset romana. Među njima ima nekoliko njih koji u mojoj intimnoj biblioteci zauzimaju mjesta remek-djela. Radi se o izvrsnim ostvarenjima koja zadiru u anticipativne sposobnosti čovjeka, u strahove zapadnjaka, u probleme s kojima se nosi jedno visoko tehnologizirano društvo, u paranoju od koje je Amerika patila i pati, koja ju je raspamećivala u vremenu Nixona i senatora McCarthyja. Strah od zamišljenih ili stvarnih komunističkih urota, od terorističkih organizacija. To su romani Ubik, Tamno skeniranje, Čovjek u visokom dvorcu. Ubik je roman koji govori na jedan dubok i uvrnut način o strahu od smrti, o stanjima pomjerene percepcije, polusvijesti, o uticaju komercijalnog na ljudska bića, o moći reklame, o njenom dejstvu na svijest. Oblikovala se čitava jedna dickovska estetika koja se prenijela i u film, taj retrofitted future. Blade Runner je po mnogim elementima, po pitanjima koja postavlja, po ekonomičnosti naracije, možda i prevazišao svoj predložak, roman Sanjaju li androidi električne ovce.

Takođe neki pjesnici su mi značajni. Kavafi, recimo, sa svojom nepretencioznom istoričnošću i Walt Whitman sa svojim gotovo starogrčkim vitalizmom koji je samo premješten u modernu Ameriku. Američki pisci i realisti takođe. Samo, teško mi je od njih izdvojiti nekog koji mi je bio posebno bitan. Ne bih smio zaboraviti ni Francuze, Rabelaisa i njegov čarobni i humoristični roman, podsmješljiv i optimističan. Zatim, jeguljastog Molièrea, Montesquieua, Montaignea, Maupassanta. Dakle, Francuzi čija prezimena počinju na M. Pa, naveo bih i prosvijetiteljske filozofe kao što je Diderot, realiste, među njima ponekad dosadne Zolu i Balzaca, ali nenametljive, gostoprimljive, druželjubive. Ego nekih velikana poput Joycea je toliko jak u njihovoj prozi, usisavajući, da on obično uništava svakog pisca koji se upinje da podražava Uliks. Zola i Balzac nisu takvi, bez obzira što su ponekad preopširni. Nesavršenstvo njihovih djela dopušta piscu da štošta preuzme iz njih a da se ne devalvira u epigona.
Možda se varam, ali moram sa žaljenjem konstatirati da je francuska proza u zadnjih nekoliko decenija u opadanju. Sve se više provincijalizira i zatvara u kulturno-socijalne parohije. To je taj nombrilisme, gledanje na svijet u okviru vlastitog, najužeg intimnog prostora, pariškog Šestog arondisimana, svog stana...

Sartreu takođe odajem počast, njegovoj zbirci priča Zid, kao i esejima u kojima objašnjava zašto vrijedi pisati. Po njemu, književnost treba da ima smisao ne samo za onoga koji piše, nego i za one koji je čitaju. Na piscu je onda da odabere postupak. Ali čini mi se da je ovaj sartreovski pristup danas prilično zanemaren u korist nekog intimističkog pisanja. Na tu poetiku malih stvari nedavno se osvrnuo i George Steiner. A i Ryszard Kapuscinski se okomio na tu modu. Kaže otprilike: "Toliko toga se zbiva u svijetu, a pisci kao da nemaju ničim drugim da se bave nego vlastitim psihičkim problemima." Naravno da i psihički problemi imaju svoje mjesto u literaturi, ali kada su oni izdvojeni iz cjeline ljudskog postojanja kao da su centar svemira, onda se valja zabrinuti.

O nekim pjesnicima bih mogao toliko toga reći, o Baudelaireu, o Rimbaudu, o Villonu... Ta francuska književnost je toliko bogata, višeslojna da ja i dan-danas pronalazim neke zanimljive autore i nepoznate tekstove meni poznatih autora – tekstove koji su odnekud izvučeni, iskopani iz podruma kojekakvih biblioteka i arhiva, iz nekakvih brda dokumenata i ostavštine.

Jedna od zanimljivih pojava u književnosti XX vijeka bio je i Emil Cioran. Kroz svoje aforizme dočaravao je jedno stanje duhovno, psihičko, kakvo je postojalo, po mojoj ocjeni, u glavama mnogih Bosanaca i koje je izazvao prošli rat... i posljednji, nadam se. On je veoma koristan, kao pisac, za nekoga ko želi da vježba stil. Taj njegov kristalni jezik, oštar kao britva, dobar je za svakoga ko želi izoštriti svoj francuski. Odlična je vježba prevoditi Ciorana. A francuski nije bio njegov maternji. On je u svojim kasnim dvadesetim napustio rodnu Rumuniju i otišao u Pariz. Tamo je učio francuski, naučio ga i počeo na njemu da piše. Tu se sad postavlja pitanje prelaska pisca na strani jezik. Cioran je uvijek govorio da je u tim godinama učenja često bio u društvu nekog osiromašenog plemića. Ovaj ga je stalno ispravljao, što je inače karakteristično za Francuze, i govorio mu "ne kaže se tako, nego ovako", stalno ga je kritikovao i pomogao mu da ovlada tim nimalo lakim jezikom. Pitali su ostarjelog Ciorana zašto nikada nije pokušao da napiše neku prozu, roman na francuskom jeziku. Odgovorio je u ovom fazonu: "Ja nisam sposoban za to jer ja sam se vježbao samo da pišem filozofske aforizme na francuskom, a za prozu su potrebne potpuno druge kompetencije."

Možeš biti oduševljen nekim piscem i u njemu pronalaziti čitav jedan univerzum koji je tebi značajan, međutim, drugima e taj pisac, recimo, gadi, ili ga mrze, ili im je dosadan, naporan. To je fascinantan fenomen. Na primjer, kada čitam Kunderinu Šalu, u njoj pronalazim toliko poticajnih drama i saznanja, uživam u lepršavosti pripovijedanja, u nenametljivosti stila, uživam u nekim lukavstvima pisca, u melankoličnom glasu naratora. Drugi će, pak, reći da ih Šala uspavljuje, da se u njoj ništa uzbudljivo ne dešava, da se ne mogu skoncentrisati čitajući je, da ih ničim ne privlači. I čitaće Iskandera. Naravno kroz vlastiti književni ukus govorimo o svojim afinitetima, o svojim znanjima i neznanjima, skiciramo sopstveni psihički portret, svoje sklonosti, mržnje, ignorancije, svoje lično i društveno iskustvo.

Borges je definitivno zanimljiv književni slučaj. Moje poimanje književnosti ne bi bilo ni blizu takvo kakvo jeste da Borges nije izašao u svijet sa svojim opusom. Bilo je autora i prije njega koji su težili nekom internacionalističkom svjetonazoru. Ne mora se pisac, samo zbog pukog jezičkog zajedništva, osjećati dužnim da polaže račun svome narodu i domaćoj čitateljskoj publici. Ta nova matrica koja je promovirana s Borgesovim djelom prisutna je u pisanju mnogih. Ponekad oni toga čak nisu ni svjesni. Čitati staronordijske epove, čitati i ponašati se prema toj lektiri kao da je tvoja baština, ništa manje nego baština tvoje nacije, tvoje Argentine, tvog Buenos Airesa. Opus nekog gaučo-pjesnika podjednako je važan kao i staroindijski spjev ili starogrčka mitologija. Sve te tvorevine duha stoje jedna uz drugu, rame uz rame. To je kopernikanski obrat u doživljaju književnosti. Možda to nije bilo Borgesovo otkriće, ali je on pisac koji je taj preokret najsugestivnije osvjestio kod brojnih pisaca i čitalaca.

Jednom si rekao da su ti silni postmodernistički teoretičari na neki način smučili Borgesa i njegovo djelo – sa svojim hard core referiranjem na djelo tog pisca.


U beskrajnim postmodernističkim palamuđenjima, Borges se uzima kao važan reper. Mene apsolutno ne zanima da li je Borges postmodernista ili modernista, da li njegove priče obiluju ovom ili onom vrstom tekstualnosti. U posmodernističkoj priči o Borgesu prevladavaju beskrajne tirade o raznim vrstama prosedea, tekstualnim efektima i drugim suhoparnostima. Vergla se o tekstu, o marginalnim stvarima. To je gubljenje vremena, zamagljivanje, cerebralna brbljarija.

Taj Borges, taj neki robot koji se rastavlja i sastavlja na univerzitetima, nije moj Borges. Moj Borges je Borges zalazaka sunca u Montevideu, golubijih sumraka, borbi pijetlova, Borges hrabrosti, kozmopolitskog Buenos Airesa. Taj Borges intertekstualnih citatnosti – od toga se meni diže kosa na glavi. Naravno, teoretičari imaju potpunu slobodu da naglabaju o tome, ali ja nisam čitao Borgesa zbog toga, zbog tih šarafa i zupčanika koje pronalaze u tom famoznom Tekstu. Oduševljavati se tim prosedeima, a ne vidjeti šta je ispod toga, na šta ti prosedei upućuju, u čemu je verv Borgesovih pripovijedaka i soneta, to je jedan vid sljepila, to je gubljenje vremena na sporedne stvari. Kao kad bi pored nekog kauča stajali ljudi i umjesto da sjednu na taj kauč, njima to nikako ne pada na pamet iako ih bole noge, i stalno pričaju o šavovima na tom namještaju, o šarafima i ekserima koji ne daju kauču da se raspadne.