Video-intervju u sklopu serijala "Vrijeme je za knjigu" 16/03/2017
Moderna vremena: Žene je puno teže presaditi u literaturu nego muškarce 28/03/2014
Dani: U posljednje vrijeme kote se ispovijedni romani 07/02/2014
klix.ba: Roman o utjecaju interneta na naše psihe 22/01/2014
NEZAVISNE NOVINE: Laska mi epitet divlji 21/04/2009
BH. DANI: Samozaborav se širi kao kuga 27/03/2009
JASMIN'S HEART: 1, 2, 3, 4 18/04/2008
razglasite
PODRŠKA, DONACIJA
KNJIGE
razni tekstovi
POSTAVITE PITANJE NIHADU HASANOVIĆU O NJEGOVIM KNJIGAMA, PISANJU...
PITANJA IZ cyberPUBLIKE (+ ODGOVORI)
posalji mejl
FB STRANICA AUTORA
PROFIL NA TWITTERU
na glavnu stranicu

U posljednje vrijeme kote se ispovijedni romani

(Dani, br. 869, 07.02.2014.)

 

Pisac Nihad Hasanović za Dane govori o svom novom romanu Čovjek iz podruma, o tome zašto se za ovaj roman tvrdi da je nešto posve drukčije u poslijeratnoj bh. književnosti, obimnosti romana, ljubavi, prostornoj izmještenosti radnje, te ulozi interneta i društvenih mreža u životu ljudi


Razgovarao: Đorđe Krajišnik


gitara

DANI: Nedavno je objavljen Vaš drugi roman, Čovjek iz podruma. U njegovom fokusu opet, na jedan način, jeste postapokaliptično stanje duše ljudi sa ovih prostora. Imajući na umu tu tematsku sličnost sa Vašim prvim romanom O roštilju i raznim smetnjama, možete li nam reći u čemu se Čovjek razlikuje od tog romana?


HASANOVIĆ: Mene fascinira epoha u kojoj živim. Ona je centar mog pisanja i raduje me kad je istražujem. Pokušavam skinuti maske sa nje i pripovijedati o onome što se ukazuje iza. Čovjek iz podruma je komotniji, razigraniji roman od prethodnog. Priča je to s one strane religioznosti. Ljudima dajem prednost, a ne natprirodnim stvorenjima iz, kako se ustalilo reći, svetih knjiga. Moralne vrijednosti povezujem s praistorijom, a ne s Kur'anom ili Biblijom.


Naravno, nije to dobrodošao pristup u ovoj zemlji. Kod nas tri religije, islam, pravoslavlje i katoličanstvo, polažu pravo na duše. Stvaraju tako užasne provalije između ljudi. A, navodno, šire milosrđe, ljubav, toleranciju. Sviđa mi se kod Čovjeka iz podruma što ne dopušta religioznosti da se zavuče u svaku poru stvarnosti. Što baca jedan meni prijatniji sjaj na naše živote, sjaj koji nema veze s bilo čim božanskim.


Ne bih da raspredam o događajima u romanu. Objavljen je nedavno, par dana prije Nove godine i prerano je da otkrivam sve njegove karte. Zašto da kvarim nekom užitak čitanja? Kazaću tek da se razvijaju još neke teme osim praistorije. Na primjer, vještačka inteligencija, sve čvršća sprega između kompjutera i čovjeka. I ovdje, kao i u prošloj knjizi, pod lupom je nasilje. Nasilje individualno, koje, znači, pojedinac izazove na vlastitu inicijativu. Ali i nasilje koje proizvodi politička garnitura, nasilje koje generira vojska, a ona je jedan odvratan sistem potčinjavanja, rasadnik nacionalizma.


I da, u studentskim danima eksperimentisao sam s lucidnim sanjanjem: to vam je kad u snu postanete svjesni da sanjate i onda činite svakakve nevjerovatne stvari, kao iz Tolkiena. E, ima i toga u knjizi.


DANI: Pored toga što ste rekli, za ovaj roman se ističe da je nešto sasvim drugačije u poslijeratnoj bh. književnosti. Šta je to što ga diferencira u tom smislu?

HASANOVIĆ: Ovo pitanje bi bolje pasalo književnom istoričaru nego meni. Čovjeka iz podruma nisam napisao kako bih ga pozicionirao u bosanskohercegovačkoj ili bilo kojoj drugoj književnosti. Mada se iz svoje kože ne može. Imam pasoš samo ove države, kakva je da je. Knjigu će vjerovatno nekako klasificirati učenjaci s fakulteta, naravno, ako budu tako ljubazni da je ne izignorišu kao što su dosad činili u mom slučaju. Na kraju krajeva, plaćeni su da u pretince svrstavaju književna djela.


Mene zanimaju isključivo pisci, bili oni afrički, bosanski ili njemački, odakle god dolazili. Zanimaju me njihove literarne pasije, njihov opus. Sporedno mi je kakvo su im mjesto u nacionalnoj književnosti dodijelili univerzitetski profesori koji dobijaju platu za taj sumnjiv posao.


DANI: Roman ima preko pet stotina stranica, budući da živimo u vremenu kada knjiga kao medij nije najpopularnija, kako kao pisac "opravdavate" ovu obimnost?


HASANOVIĆ: Fanatičan čitalac poduhvatiće se knjige koja ga je nekom magijom privukla i neće razbijati glavu brojem stranica. U našoj književnoj praksi, intelektualna lijenost je široko rasprostranjena. Pišu se tanke knjige. Radi se mahom o zbirkama pjesama ili poetskih proza. Prozna djela su najčešće skup slabo slijepljenih lirskih nakupina. Jedan književnik, Jurica Pavičić čini mi se, opisao je tu sortu proze kao hrpu mlohavog mesa. Rijetko se kod nas pripovijeda u pravom smislu riječi. I s pogledom koji dobacuje dalje od ličnog iskustva. Ono je kod brojnih domaćih autora mjerilo svega.


U posljednje vrijeme, kote se ispovijedni romani. Riječ je o tvorevinama koje su zapravo blago modificirani intimni dnevnici. Sve je to predvidljiv, dosadan recept. Emocionalni registar tih djela je uvijek isti: tuga i samosažaljenje uz obilje narcisoidnosti. Humora vrlo malo. Kao, ne smijemo se nikad, nikad ne plešemo, samo hodamo oborene glave i predajemo se nostalgiji. Možda je kontradiktorno ovo što ću kazati, ali nemam ništa protiv takve književnosti. Imam i u njoj svoje favorite. Samo želim istaknuti da se svemir literature ne vrti oko te vrste pisanja.


Kako god, u taj kontekst jednog dana uskoči knjiga koja se napasala na drugim livadama – i? Kako joj pristupiti? Sa čim da je uporedimo? Zato hajde da se ne bavimo njenim sadržajem. Pričajmo o broju stranica. U nekoj drugoj izdavačkoj kući, prelom rukopisa bi bio manje velikodušan, slova sitnija, razmak između redaka manji. Čovjek iz podruma bi onda zauzeo samo tristotinjak stranica i ne bi se pravila frka oko toga.


DANI: Govoreći o romanu istakli ste da on po Vašem sudu, ako možemo govoriti o sudu samog autora, otvara prozor u neku novu vrstu ljubavi. O kakvoj je ljubavi riječ?


HASANOVIĆ: Pa ljubav mutira u skladu sa duhom i ritmom vremena. Ratovi, političke i tehnološke transformacije na planeti, uključujući i taj čudesni i uznemirujući internet – sve to jako utiče na naša osjećanja i međuljudske veze.


Ali nisam ja sposoban definirati tu novu ljubav matematičkim formulama. Pokušao sam da pričam o njoj u romanu, to je sve. Ima nje u onim studenim, kišnim danima u New Yorku, kada Zuher, koji je davno ubio prijatelja iz nehata, pije mezcal i razmišlja da li da okrene broj svoje bivše cure April. Ima te ljubavi i kasnije, kada on zabavlja Aprilinog malog sina i napuhuje balone, naelektriše ih kosom, pa se oni lijepe za plafon. Ima je u onim dodirima između Rejhane, njenog brata i njegove djevojke kada izlaze iz jednog tajanstvenog podruma ukrašenog otiscima ljudskih dlanova...


DANI: Kad ste već pomenuli New York, radnja romana je dobrim dijelom izmještena, bar prostorno, iz BiH. Dakle, dešava se u Americi, koliko ta vrsta izmaknutosti omogućava da se ono što se ovdje dešavalo punije sagleda, sagleda iz neke drugačije perspektive?


HASANOVIĆ: Ne nalazim zadovoljstvo u ruganju "provinciji" Kažem sebi: nemoj nikad gledati na male gradove s visoka i sa gađenjem, sjeti se gdje si ti rođen, gdje si jurcao na nogama laganim, gdje si odrastao. U oba svoja romana, htio sam minijaturne bosanske ambijente, pounske, grmečke, da utkam u ogromnu mrežu svijeta. Tako se sve vidi izražajnije, jasnije. Ljudski karakteri se oštrije razaznaju kada ih obasjaju svjetionici iz različitih kultura. I nada lakše hvata korijen kada prihvatite da vaš brod ne plovi sam po okeanu, već da ima još puno brodova unaokolo.


Izdao bih svoja temeljna ubjeđenja kada bih Bosansku krajinu predstavio kao daje izolovana od svega, kao da je neka tamnica, neki Guantánamo odvojen od čovječanstva neprobojnom barijerom. Neka me se optuži za patetiku, ali poštovalac sam one poznate pjesme Johna Donnea. U njoj se kaže da nijedan čovjek nije ostrvo, da je svako dio kontinenta, dio Zemlje.


DANI: Pomenuli ste, dok ste govorili o ljubavi, uticaj interneta na naše živote. Stoga, jedan od segmenata romana jeste i svojevrsna otuđenost ljudi u prisustvu interneta, društvenih mreža i sličnog. Koliko je internet uticao na samu književnost kao medij?

HASANOVIĆ: Zahvaljujući internetu, lako ćeš objaviti neki književni uradak, u digitalnom formatu. Nekad si se i za samizdat morao dobro pomučiti. Preko društvenih mreža, sada možeš lako doprijeti u javnu sferu, upoznati javnost sa svojim umjetničkim poduhvatima. Sjećam se kakva je to patnja bila sredinom devedesetih u Sarajevu: organizuješ pjesničku večer, polijepiš dva-tri plakata po centru grada pa moliš boga da ih neko primijeti i prispije na događaj. Danas, sa nekoliko klikova obavijestiš na stotine zainteresiranih.


Ali gomilanje lajkova na Facebooku zna da zavara, da ti pruži pogrešnu predodžbu o kvaliteti onoga što pišeš. Uputno je za pisca da prođe kroz filter iskusnih čitalaca ili prekaljenih urednika. Tako štošta naučiš o vlastitim slabostima i zastranjenjima. Cyber svemir otvara puno mogućnosti da se informišeš i stekneš nova znanja. Ipak, na neke "surfere" će imati suprotan učinak: stimulisaće kod njih površnost, negativno uticati na koncentraciju. Podilaziće njihovim najnižim porivima da nekog anonimno blate u komentarima informativnih web portala.


DANI: Za svoje pisanje kažete da je ono kao pustolovina. Šta za Vas znači pustolovno i kakav je pisac pustolov?


HASANOVIĆ: Tokom 2008. godine mi je izašao roman O roštilju i raznim smetnjama. U BiH su i štampa i elektronski mediji to dobro propratili – jedan fer tretman. Ali od strane ovdašnjih književnih družbi knjiga je gotovo apsolutno prešućena. Otkud ta tišina, ne mogu utvrditi. Nehaj? Inertnost? Pasivna diskreditacija? Ovo bez lažne skromnosti: knjige ne pišem za sebe, za daleku budućnost kada će, k'o bajagi, moja literarna produkcija zadiviti profinjene duše. Publika, sadašnja, mi je važna, kao i reakcije čitateljstva. Ne želim biti nevidljiv, biti pisac iz sjene.


Zato sam odlučio, prije par godina, da sam napravim sopstveni autorski sajt. Nadahnuo me svojom knjižicom Jaron Lanier, jedan od otaca interneta. I tako, poslije dugih mjeseci izučavanja udžbenika o programskim jezicima i tipkanja po tastaturi, pokrenuo sam taj sajt. Koji je, istina, jedna krntija, ali služi svrsi. Radeći na njemu, dosta sam razmišljao o programerima i hakerima, pa se iz svega toga rodio jedan važan protagonist Čovjeka iz podruma. To je ta avantura na koju se referiram. Ni Rejhana, glavna junakinja romana, sigurno ne bi nastala da oduvijek nisam žudio da budem nešto što nikad neću biti – profesionalni muzičar. Samo što su meni uvijek bili draži duvački instrumenti, a Rejhanina ljubimica je klasična gitara. Dakle, još jedna avantura: zaploviti u misteriozni univerzum klasične muzike.


DANI: Također, pišete o stvarima koje nisu bježanje u eskapizme i imaginacije, već otvaranje tema koje jesu naše traume i svakodnevica. Može li literatura i treba li biti prostor za suočavanje?


HASANOVIĆ: Nikada nijedan čin zla mi nije djelovao banalno. Zlo nije banalno, ne podliježe predvidljivim zakonima. Iznova se rađa i iznenađuje nas, ostavlja nas prestravljenim i paralizovanim. U Čovjeku iz podruma se obrađuje sadizam na ratištu i moralni lomovi vojnika. Ipak, najbolji prostor za suočavanje sa zlodjelima nije književnost, već sud, pošten, strog.


Dopada mi se misao da književnost postepeno mijenja senzibilitet i stavove čitalaca. Mada nisam siguran koliko je to istinito. Mene jesu mnoge knjige unaprijedile, hvala im na tome. Moj roman zadire u jako neugodne i tragične situacije. Bez obzira na to, volio bih da čitalac, kad dođe do kraja i zaklopi korice, osjeti svježinu – onu svježinu koja vas obraduje kad ljeti ujutro izađete napolje. Pa i to je neko suočavanje. Teško da Čovjek iz podruma ima snagu da ubicu preobrati u pokajnika ili nacionalistu u kozmopolitu.


DANI: U skladu sa rečenim, i govoreći iz nekog opšteg poetičkog ugla, kako biste definisali ulogu književnosti u današnjem svijetu?


HASANOVIĆ: Pada mi na um jedan prijatelj koji pun radosti žuri kući da nastavi čitati knjigu koja ga doziva iz njegove sobe. Dok takvi postoje, nema zime za literaturu. Čitanje se osjetno razlikuje od slušanja muzike i gledanja filmova. Traži veći angažman moždanih mišića. Proširuje ti mentalni svijet. Književnost – biću pristran pa ću dati romanima prioritet – omogućava da se uživiš u bilo koga. Da se preobraziš u groficu, u brokera, pilota, monstruma, u insekta, vanzemaljca i superkompjuter, da doživiš dogodovštine koje su ti u stvarnom životu nedostupne.


To je samo jedno od prednosti vrsne književnosti, pored toga što je korisna u borbi protiv senilnosti i amnezije. Ali, opet, poznajem i ljude koji su aktivni čitaoci, ali su žalosno skučenog duha. Je l' to proturječno? Možda i nije: biće da su takvi zato što ne vole šarati, već čitaju samo jedan tip literature. A ja sam, što se toga tiče, promiskuitetan. Drago mi je i učiti poeziju napamet, čisto za vlastiti gušt. Čudan je to osjećaj kad ti uđu u krv stihovi stari stoljećima, poput zajebancija Marcijala, starog rimskog pjesnika.


DANI: Bavite se i prevodilačkim radom, koliko ta činjenica pozitivno ili negativno utiče na Vas kao pisca?


HASANOVIĆ: Prevođenju nisam toliko sklon koliko učenju stranih jezika. Izazov mi je duboko zaroniti u neku drugu civilizaciju, a to je nemoguće bez ovladavanja stranim jezikom. Daunloudam podcast sa web stranice radija France Culture, pa odem u dugu šetnju Novim Sarajevom slušajući o čemu pričaju ljudi iz Normandije, Senegala, sa Réuniona... Postao mi je to ritual odavno – to putovanje sa slušalicama u ušima. Daje mi energiju za pisanje.