Video-intervju u sklopu serijala "Vrijeme je za knjigu" 16/03/2017
Moderna vremena: Žene je puno teže presaditi u literaturu nego muškarce 28/03/2014
Dani: U posljednje vrijeme kote se ispovijedni romani 07/02/2014
klix.ba: Roman o utjecaju interneta na naše psihe 22/01/2014
NEZAVISNE NOVINE: Laska mi epitet divlji 21/04/2009
BH. DANI: Samozaborav se širi kao kuga 27/03/2009
JASMIN'S HEART: 1, 2, 3, 4 18/04/2008
razglasite
PODRŠKA, DONACIJA
KNJIGE
razni tekstovi
POSTAVITE PITANJE NIHADU HASANOVIĆU O NJEGOVIM KNJIGAMA, PISANJU...
PITANJA IZ cyberPUBLIKE (+ ODGOVORI)
posalji mejl
FB STRANICA AUTORA
PROFIL NA TWITTERU
na glavnu stranicu

Nihad Hasanović : Žene je puno teže presaditi u literaturu nego muškarce

(Moderna vremena, 28/03/2014. Razgovor vodila Ana Đokić. Tekst preuzet s književnog portala, uz saglasnost autorice intervjua. )


Naša literatura obiluje kojekakvim rospijama, ocvalim urbanim ljepoticama i babarogama čiji su karakteri klišeizirani i nisu deblji od rizle. Još bezveznije su junakinje romana koje su zapravo mužjaci zakamuflirani ženskim tijelom. Ima autora u čijim očima se cijeli svemir kupa samo u testosteronu. Oni jednostavno ne pišu o ženama. Ili ih guraju u kraj, što dalje od središnje priče, samo da ne bi imali posla s njima. I kao rezultat, imate te odrede tužnih, zamišljenih penisa u našoj književnoj produkciji, tu prozu koja zaudara na užeglu spermu.


Nihad Hasanović, bosanskohercegovački književnik i prevoditelj, poznat je i hrvatskoj publici po svom romanu "O roštilju i raznim smetnjama" koji je svojevremeno objavila nakladnička kuća Algoritam. Njegov najnoviji roman "Čovjek iz podruma" izišao je na svjetlo dana prije par mjeseci u izdanju Buybooka, izdavačke kuće iz Sarajeva koja svoja izdanja objavljuje i u Hrvatskoj. Sjajan odaziv publike na književnim promocijama u Sarajevu i Bihaću (rodnom gradu pisca ) povod su da s autorom porazgovaramo o njegovom najnovijem romanu kao i o čitateljskoj publici u Bosni i Hercegovini.

Ana Đokić: Kako bi vas trebalo predstaviti našim čitateljima? Kao književnika koji živi od prevođenja, ili prevoditelja koji u slobodno vrijeme piše?

Nihad Hasanović: Kao pisca. Ostalo je sura improvizacija i šepanje.

Kad prevodite, kako teče vaš dnevni ritam? Kojom dinamikom prevodite jedan roman, s kojim se teškoćama tada suočavate?

Prvo ću se osvrnuti na ekonomski aspekt. Naime, preveo sam ukupno dva romana s francuskog jezika. Jedan, Mimounijev, nikad nije objavljen. Drugi je sentimentalna storija o preplitanju Zapada i Orijenta. Bilo je to prilično davno. Za ovaj drugi roman, dosta obiman, izdavač mi nije htio platiti honorar. Iz čistog bezobrazluka. Zato sam ga sudski gonio. Spor sam dobio nakon nekoliko godina i sav dug mi je isplaćen zajedno sa zateznim kamatama.

Poslije tog pravnog slučaja u meni se nešto prelomilo. Literaturu više gotovo ne prevodim, već pravne dokumente kao sudski tumač. Književno prevođenje zahtijeva od tebe da se snažno usredotočiš na svaku pojedinačnu riječ. Odvaži je na apotekarskoj vagi, procijeni da li odgovara originalu. Naporan, dugotrajan, nezahvalan posao. I nikad dovoljno plaćen. Ipak, što je nepošteno, znatno plaćeniji od pisanja samog, barem kod nas.

Uvijek mi se činilo da me književno prevođenje usporava u pisanju proze. Prevodeći mjesecima previše se uživiš u djelo nekog stranog romansijera. Oči ti iscure dok kopaš po rječnicima ne bi li razumio zrnca značenja u nekoj zapetljanoj rečenici. Neugodno je kad ti se takav postupak prenese u pisanje, pa se preznojavaš nad svakim prokletim glagolom i pridjevom. A u nastajanju proze vrlo je bitan taj dubok dah, silovit i širok zamah, a ne da svako malo zastajkuješ i okrećeš se unazad. Orfej se okrenuo i svi znamo kako se ukopao za sva vremena.

Običaj je tvrditi da je prevođenje korisno za književnu vještinu. Donekle, da. Ali ne treba s njim pretjerivati. Ono će neke sorte pisaca uškopiti u kreativnom smislu. Oduzeti im lakoću u izražavanju u vlastitom jeziku. Da se ne lažemo: nemam posvećenost zakletog književnog prevodioca kakva je krasila Danila Kiša, a još uvijek krasi Silviju Monros-Stojaković.

Bilo mi je u početku zabavno dok sam, kao student i malo kasnije, prevodio štošta: Nervala, Ciorana, Morina, Paza, Carrèrea... Ali vremenom mi je to išlo sve više na živce. To mjerkanje sinonima, detektovanje kalkova, beskrajna potraga za valjanim izrazima na našem jeziku, ionako šlampavom. Kako kaže detektiv u jednoj televizijskoj seriji: prekratak je život da bi čovjek bio dobar u više od jednog posla. Pisci, svakako, pristaju na kojekakva rintanja i kompromise kako bi preživjeli. Ali, ne treba gajiti iluzije.

Kakav je ritam vas kao pisca? Da li je sličan ili se razlikuje od ritma koji imate kao prevoditelj?

Ko zna, moguće da sam podvojena ličnost, nadam se ne u psihijatrijskom smislu. Želim reći da mi mozak, čak i dok učestvujem u nekom površnom razgovoru, nerijetko vozi na dva kolosijeka. Jednim dijelom sebe prilijepljen sam za zbilju, za svakodnevicu, za praktično, a drugim sagledavam sve što me okružuje - s dozom mašte, sumnje, preispitivanja, čak i destruktivnosti. Ne radi se o ciljanom, planskom ponašanju. Ne mogu da kontrolišem tu vožnju na dvije staze. Ona se nameće kao dio moje prirode.

U jednom davnom televizijskom intervjuu sam izjavio da sam podozriv prema autorima koji ističu da su zreli, da su se izviještili u spisateljskom umijeću. Da su kadri priču majstorski voditi. Ja mislim da borba između riječi i onog što se želi romanom ispričati traje dok si živ i sposoban pisati. Nema tu primirja, možda samo lažnog mira.

Za mene je pisanje svake knjige bilo izazov. Nikad nisam bio siguran da ću stići do završetka, da ću udariti konačnu tačku i reći sebi: "Ej, ovo je dobro, ova bi priča za nekog mogla biti gozba." Sa svakim novim rukopisom zaputim se u nove, neraskrčene teritorije. Štetno je po publiku verglati na uvijek iste teme, radilo se o Osmanlijama, franjevcima ili bajkovitom zavičaju s mudrim staricama.

Uglavnom, nastojim da koncentraciju održim svježom, živom. I da intelektualnu radoznalost ne zapustim, da se zanimam za svoj svijet, svoje vrijeme. U kaljužu vodi slijepa ljubav prema dalekoj prošlosti, kad nije bilo termoelektrana i računara. Porazno je zapasti u monotoniju "prekaljenog i etabliranog pisca koji suvereno vlada pripovjedačkom tehnikom". Uobraziš da si zagospodario životnim prilikama, kad ono bum!, udare te kola, padne ti granata na kuću ili dobiješ otkaz. Pisanje je isto tako prepuno klopki, neuspjelih eksperimenata. Pridržavaš se nekih zakona i uskoro skontaš da su krnji.

Vaš najnoviji roman "Čovjek iz podruma" ima petsto četrdeset stranica, što je neuobičajeno obiman tekst za romane suvremenih domaćih autora. Koliko vam je vremena trebalo da ga napišete i kako je tekao taj proces? Jeste li imali jasnu koncepciju od samoga početka ili ste prepustili junacima da sami "kroje priču"?

Zainteresuju me postupci izvjesnih osoba, zaronim u stare uspomene, sjetim se ljudi kojima sam i imena pozaboravljao i malo-pomalo zgrušavaju mi se u glavi razni detalji. Za njih osjećam da bi mogli izrasti u zanimljivu priču. Presudno mi je da se emocionalno stopim s ljudskim bićima o kojim pišem, da ih doživljavam kao stvarne, da ih sanjam i svakodnevno mislim na njih. Kad ih jasno čuješ kako dišu, lakše će ti biti i ispripovijedati njihove dogodovštine. Svaku knjigu, a dosad sam ih objavio pet, pisao sam s drugačijim predznanjem i pristupom. I uvijek sam se osjećao kao početnik, kao neko ko će jedva sklepati dva-tri suvisla pasusa.

Pitaju me novinari gdje nalazim insipiraciju. To otrcano pitanje sugerira da autor ugleda neki bljesak, da iskusi svojevrsu epifaniju nakon koje bjesomučno utipkava tekst u kompjuter. Meni neprestano nailaze ideje za pisanje. I kad plaćam režije i kad čitam ili kad se s nekim gadno posvađam ili kad mi se približi čopor pasa lutalica.

Jedno jesenje popodne hodao sam Wilsonovim šetalištem (u Sarajevu). Na plejeru sam slušao Scarlattijeve sonate u gitarskoj izvedbi. U jednom trenu vidio sam, svojim mentalnim očima, djevojku kako svira gitaru u plavkastoj svjetlosti sobe. Prizor mi se svidio i samo sam išao za tragom tog motiva i razvijao priču, četiri-pet godina.

Svakako, nisam apstraktna tvorevina, imam svoje lične afinitete, interese, strepnje. Sve to mora, htio ne htio, progovoriti kroz roman. Pitam se, recimo, kamo će nas odvesti upotreba interneta? U kom pravcu maršira tehnologija pa i ona najminijaturnija, tzv. nanotehnologija? Kako će se poplava elektronskih naprava odraziti na naša osjećanja i svakodnevni život? Hoćemo li uspjeti da s tim izađemo na kraj? Jer, po genetskom materijalu mi se od majmuna razlikujemo minimalno. Na šta smo sve spremni s tim majmunskim prtljagom? Koliko nas kao ljude obilježava praistorija, a koliko istorija? Šta će prevagnuti?

Ovdje moram naglasiti da na praistoriju ne gledam s omalovažanjem. Doba fascinantnih pećinskih crteža koji su oduševljavali i Picassa, nedovoljno je proučeno. Veoma je misteriozno, krcato kontroverzama. Ono i dalje čeka na adekvatnu, ubjedljivu interpretaciju.

Prežvakavao sam mnoge te enigme dok je "Čovjek iz podruma" fermentirao. Pišući ga, služio sam se kartonima od praznih kutija za televizore i frižidere. Na Grbavici stanari odlažu tu ambalažu od ljepenke pokraj kontejnera za smeće. Važno je da je suha, da je nije upropastila kiša ili snijeg. Od kutija sam onda izrađivao panele, metar sa pola metra, pa na njih kačio cedulje s bilješkama i crtežima. Nakupilo se tih panela jedno pedeset, ispunili bi cijelu sobu i hodnik. Brzo sam mogao skakati s jednog na drugi i pratiti dešavanja u romanu. Brže i spretnije nego u Wordu.

Radnja romana događa se u Bihaću, nakon rata u Bosni. Vrijeme jest mirnodobsko, svakodnevni život teče dalje, čak su i sjećanja na rat pomalo izblijedjela, ali neka teška "ratna" energija i dalje kola u dušama ljudi. Imam dojam da je tako ne samo kada su u pitanju vaši literarni junaci, već da je takva situacija i u stvarnosti u BiH. Griješim li?

Ratno iskustvo mnogima ne dopušta da se oslobode kao pojedinci. Srozalo ih je na robove patriotskih lagarija. Kad god treba narodu utjerati strah u kosti, eto ti raznoraznih udruženja bivših boraca na ulicama i njihovih grubih, isključivih prvaka. Prijete i ucjenjuju javnost svojim ratnim ranama. Podižu temperaturu na političkoj pozornici zapaljivom retorikom.

Taman kada pomisliš da se društvo počelo konsolidovati, tkivo popuca po šavovima. Stanje se vrati na nulu. Na podjelu između tri kukavna konstitutivna naroda, jalova, siromašna. U Bosni i Hercegovini se ne prave pomaci naprijed zato što je istinski poduhvat okupiti njene građane oko zajedničkih političkih stremljenja. Osjeća se i dan-danas zadah prošlog rata koji nikad nije prevaziđen. Nismo uskočili u neko zdravije ozračje poslije Daytonskog sporazuma. I dalje se previjamo u istoj smrdljivoj umobolnici, s tom razlikom što se ne puca. I što je McDonald's proradio. Nemoguće je te okolnosti previdjeti pišeš li o sadašnjosti u nekadašnjoj centralnoj jugoslovenskoj republici, koja se nekoć dičila industrijalizacijom i slogom među svojim narodima i narodnostima.

Glavna junakinja koja nas vodi kroz ovu "bosansku priču" djevojka je Rejhana, meni osobno jako drag lik, pun životne snage. Zato me zanima, zašto ste, kao pisac, odlučili da u naslovu knjige date prednost jednom drugom liku, i to muškarcu?

U recenziji na Hrvatskom radiju kritičar je roman okarakterisao kao triler s naglaskom na cyberpunku, to jest na sprezi između čovjeka i kompjutera. U toj mojoj knjizi radnja se valja poput nabujale rijeke. Ona svašta nosi u sebi, od leševa do dragocjenih predmeta i žutih bundeva. Puna je vegetacije, žive i mrtve. Huči i grana se u podosta rukavaca.

Ali glavni tok se neumitno kreće ka zacrtanoj destinaciji na dalekom obzoru. Činilo mi se da bi bilo susretljivo s moje strane da preko naslova nagovijestim kamo tačno sva ta vodurina teče, da dam neki putokaz ali da opet ne pokvarim feštu čitanja. Pada mi sad na pamet - mada mi to nije bilo na umu kad sam imenovao roman - film Treći čovjek. Harizmatični Harry Lime, "treći čovjek", pojavljuje se tek u drugoj polovini tog Wellesovog remek-djela.

Čovjek iz podruma je Bosanac koji živi u Americi. On doista ima svoj "ured" u prostoriji koja je nekoliko katova ispod zemlje, ali čini mi se da je podrum na koji Vi mislite prvenstveno u njegovoj glavi. Mračna sjećanja, tjeskoba, težina, rat u Bosni.... Je li to taj podrum u kojem likovi vašeg romana, ali i ljudi u BiH i dalje žive i nikako da iz njega iziđu, a na koji vi u svom naslovu aludirate?

Podrum nije prostorija u kojoj se nužno zbiva nešto loše, kako to već biva u hororima. U njemu se mogu uzgajati gljive, praviti sirevi, čuvati vino. Neko će takvo mjesto iskoristiti kao radionicu. I restorani su česti pod zemljom.

Zuherovom podrumu, smještenom u suterenu jedne bruklinške zgrade, ne bih pripisivao isključivo negativna svojstva. Ondje taj moj junak ima svoj kompjuter i servere. Tu programira jednostavne, starinske videoigre. Na kraju romana se spominje i jedan drugi podrum - gruba imitacija pećine iz praistorijske ere. Na zidovima te odaje nalaze se raznobojni otisci ljudskih dlanova. I ovaj podrum mi izgleda uzbudljiv, neko područje nesputanog mladalačkog stvaralaštva. Nedepresivan je, nabijen neznanom energijom koja tek treba da bukne na površinu.

U kakvom su odnosu mlada djevojka Rejhana i desetak godina stariji muškarac koji joj šalje mailove iz Amerike tvrdeći da zna tajnu kako je u ratu poginuo njezin otac? Što Rejhana i čovjek iz podruma suštinski znače jedno za drugo?

Rejhani je on bitan zato što ona vjeruje da će preko njega saznati istinu o očevom kraju. A on, taj emigrant u SAD-u, nada se da će iz nje iskamčiti priznanje o nečemu za šta je sumnjiči da je počinila u djetinjstvu. Neodgovorno se igra njenim osjećanjima, nadahnut videoigrom na kojoj trenutno radi u saradnji s programerima iz cijelog svijeta. Ne razumije dovoljno dubinu njenog problema i njene porodice. Između njih se postepeno razvija neka privlačnost, koja, ipak, nema u sebi ni trunke ljubavi.

Inače ne uživam u ovakvim interpretacijama, ne volim filozofirati o likovima iz svojih romana. Sužavam tako čitaocu prostor za njegov doživljaj. Ali eto, potrudio sam se da odgovorim na pitanje. Sada je proljeće 2014., a vjerovatno ću za nekoliko sedmica izgraditi sasvim drugačije mišljenje o odnosu između njih dvoje. Iako Rejhana i Zuher obitavaju u meko ukoričenoj knjizi, u papiru, u nečem neživom, oni su za mene, na čudan način, živi. Stoga očekujem od njih da se mijenjaju kako vrijeme bude prolazilo.

U jednom razgovoru ste rekli kako u većini literature koju su pisali svjetski klasici, glavni junaci jesu determinirani sudbinom. Kako nemaju izbora. Njihov je životni put zapečaćen već na samom početku romana, što čitatelju tijekom čitanja donosi prilično gorak okus beznađa. U tom smislu, čini mi se da i vaš čovjek iz podruma nema apsolutno nikakvu mogućnost izbora... Je li djevojka Rejhana ta koja donosi sa sobom dah slobode i nadu u konačni izlazak iz "podruma prošlosti" i kretanja prema naprijed?

Govoreći o toj predodređenosti glavnih junaka sudbinom, mislio sam na djela izvjesnih pisaca našeg jezika koji mi po senzibilitetu i životnoj filozofiji nisu bliski.

Elem, o Zuheru iz mog romana razmišljam drugačije nego što ste rekli u pitanju. Ne smatram da on čami u bezizlazu. On se naprosto skrasio u društveno-ekonomskoj niši u kojoj je zadovoljan, u kojoj je koliko-toliko sretan i u svom stilu zaokružen čovjek. Živi skromno, u ljubavi sa svojom djevojkom i s puno nježnosti prema njenom sinu. To što je pomalo freak i nevjeran, to je drugi par opanaka.

A Rejhana, ona je meni pojam hrabrosti. Samoživa djevojka, individualistički nastrojena, svoja. Biti takav, očuvati svježinu sa ženskim predznakom u jednojm palanačkom, mačoističkom ambijentu je već podvig. Rejhana je vulkan. Vulkan koji svira. Kad vulkan ispolji svoju suštinu, kad počne da bljuje lavu, ništa ga ne može spriječiti u namjeri da se realizuje. Neka čitaoci dopune u svom duhu šta bi sve ona, kao vodeći lik, mogla učiniti.

Rejhana i njezina majka Šemsa, literarne su junakinje ove priče u kojima sam ja osobno najviše uživala. Je li vam kao piscu i muškarcu bilo teže u romanu oživjeti likove žena od likova muškaraca?

Daleko od toga da sam ekspert za muško pleme, a kamoli za žensko. Žene je puno teže presaditi u literaturu nego muškarce. Ne samo zato što sâm pripadam ružnijem spolu, već zato što jesu kompleksnija bića od nas, sa decimalama do u beskraj. Na to sve, vijekovima su kroz književnost rasijavani stereotipi o ženama kao jadnicima, sveticama, kurvama. Naša literatura obiluje kojekakvim rospijama, ocvalim urbanim ljepoticama i babarogama čiji su karakteri klišeizirani i nisu deblji od rizle. Još bezveznije su junakinje romana koje su zapravo mužjaci zakamuflirani ženskim tijelom.

Ima autora u čijim očima se cijeli svemir kupa samo u testosteronu. Oni jednostavno ne pišu o ženama. Ili ih guraju u kraj, što dalje od središnje priče, samo da ne bi imali posla s njima. I kao rezultat, imate te odrede tužnih, zamišljenih penisa u našoj književnoj produkciji, tu prozu koja zaudara na užeglu spermu.

S kojim ste se svojim literarnim junakom, tijekom pisanja, najviše identificirali?

Nepravedno bi bilo da izdvajam bilo koga. Poistovjećivao sam se sa sve i jednim. Bio sam i ostao svako od njih, čak i stari njemački ovčar i onaj hudi bik kog ubiše mesari, i jato čvoraka koje se ponaša kao jedinstvena ličnost.

A sad? Kad roman gledate kao knjigu koja više nije dio vas, da li se vaš odnos prema pojedinim junacima promijenio?

Dok sam razvijao rukopis družio sam se s njima svaki dan. Sada se viđamo rjeđe. Svojim dojmovima o romanu čitaoci utiču na moj odnos prema likovima. Neko mi kaže: "Zuher je baš smiješan." I onda pomislim kako ga dotad nisam razgledao pod tim svjetlom. Ili mi prijateljica objašnjava kako Rejhana ima torbu od koje ti se zavrti u glavi i kako se od njenih sanjarija naježiš.

Na tolike opservacije ne mogu ostati ravnodušan. Neizbježno mi se mijenja rakurs prema osobama koje su se nastanile u "Čovjeku iz podruma". Djeluju na mene i meteorološke promjene, trenutna raspoloženja, pročitane knjige. Zahvaljujući svemu tome na književne likove padaju neke neočekivane boje i sjene. U životu izgradite predrasude prema pojedinim ljudima. Ali kako ih upoznajete počinjete shvatati koliko su komplikovani i puni tajnih škrinja. Za nekog bauštelca saznate da je izvrstan violinista. Kako, radeći na skeli, uspije sačuvati prste za svirku?

Ugodno sam se iznenadila kada sam vidjela koliko je velik odaziv publike bio na promociji vaše knjige u Bihaću. Kažu da je i u Sarajevu bilo veselo. Znači li to da ljudi u Bosni i Hercegovini čitaju?

Za posjećenost promocije u Sarajevu zaslužan je sjajan angažman Buybooka. U Bihaću se za to pobrinuo Kulturni centar, profesionalno, s entuzijazmom. Mediji su takođe bili susretljivi, a društvene mreže su pokazale svoj propagandni potencijal. Meni nije bilo ispod časti lijepiti plakate za promociju po vratima sarajevskih kafića. Na kraju krajeva, valjda sam i zbog nečeg intrigantan publici, pa ljudi navrate da čuju od mene štogod.

Sad, čita li se kod nas? Čita, ali teško je procijeniti u kojoj mjeri i kakva vrsta literature. Napraviću ovdje odmak od uobičajenog spisateljskog ulagivanja čitalačkoj publici. Iritiraju me čitaoci koji gaje predubjeđenja o domaćoj književnosti. Oni koji je ne čitaju iz principa. Zato što, kažu, tu nema ništa vrijedno, ništa stimulativno za njih. Peglativne su im priče iz naših malih gradova koji nikad neće stasati u megalopolise. Teme poput rata i besparice su preteške za njihove suptilne duše. Nikad neki ovdašnji književnik neće napisati djelo koje bi zadovoljilo njihov istančani literarni ukus. Koje bi ih spasilo od davljenja u danonoćnoj dosadi.

Razgovarajući s njima, došao sam do sljedećeg zaključka: skoro po pravilu, u pitanju je jedan vid snobizma. Pokušavaju sebi dići rang tako što apriorno preziru bosanskohercegovačku, hrvatsku ili srpsku beletristiku. Ona nije dostojna njihove pažnje. Zašto bi oni na te kupusare trošili svoje slobodno vrijeme? Ustvari poručuju: ja sam iznad ove zaparložene sredine, mentalitetno pripadam naprednijem svijetu i zato konzumiram američku, talijansku, latinoameričku literaturu.

Podsjeća to na autorasizam u nekim azijskim zemljama: žene se mažu kremama za izbjeljivanje kože da bi više ličile na bjelkinje. Nikad nisam imao problem da se pozabavim piscima našeg jezika koliko i stranim. Čak mi je i ta dihotomija mrska: stranci ili domaći. Trudim se pročitati sve što mi se učini zavodljivim, ne povlačim granice.

Kakva je situacija sa suvremenom književnom BiH scenom? Ima li novih književnih snaga? Druže li se pisci međusobno? Rat je, čini mi se, još uvijek glavna književna tema? (Iako je ona, u vašem romanu više nekakav pozadinski fon priče o potrazi za izgubljenim identitetom).

Katkad mi izgleda da su u sarajevskim književnim krugovima karte tako zamiješane da se unaprijed zna ko će dobiti koju nagradu. Zna se kome sljeduje preporuka za prijevod, književnu rezidenciju ili gostovanje na kakvom festivalu. Demotivirajuća je to situacija, prije svega za mlade pisce. Podilazi me jeza pri pomisli na studenta koji želi predati svoj prvi rukopis izdavaču. Kakav ga užas manipulacija i zavlačenja čeka...

Ratna tematika, koju spomenuste, u takvom je kontekstu efemerna, sve u svemu. Neko će je obrađivati u svojoj literaturi, neko neće, zavisno od toga šta kome znače te neslavne devedesete.

Lova je ključna, ona se pika i njen protok, njena distribucija. Nema je puno u književnosti, ali nije baš da je nikako nema i ne bi se reklo da se pravedno raspoređuje. Ni blizu. Književni časopisi se ponašaju kao kule od bjelokosti. A lica koja usmjeravaju javni novac namijenjen za književnu stvar povode se u svojim odlukama za jaranskim relacijama, korupcijom i vrlo subjektivnim estetskim mjerilima. Da ne spominjem stav, rasprostranjen u našim književnim miljeima, da se literatura razvija kao tele, dakle po predvidljivim i davno utvrđenim kriterijima i stadijima. Nema iznenađenjâ i ne smije ih biti. Pazi dobro da se pisanjem ne udaljiš od hrama koji su Andrić i Selimović utemeljili. Na čemu im svaka čast, ali prihvatimo već jednom da ni moderni Grci više ne vjeruju u bogove svojih genijalnih praotaca.

Proizvod te inertnosti je baruština. Po njoj gacaju napuhani književni pijetlovi, mahom pjesnici po habitusu. S vremena na vrijeme jedan drugog gađaju verbalnim govnima. Ali što bi rekao jedan moj kolega pisac: ko zna za šta je to dobro? Poznato je da se sedamdeset i neke grupa paleontologa proslavila velikim otkrićem: nabasali su na ostatke naših predaka stare milionima godina - gađajući se, iz zabave, slonovskim izmetom.

Koliko je politika bitna kada je književnost u pitanju? Koliko ona prodire u literaturu i koliko je to dobro, a koliko loše?

Bila bi laž da se deklariram kao anarhista, ali ideja da su država i vlast višak, breme, represija nije mi strana. Gledajte: izbije jednog dana rat. Dobiješ poziv za mobilizaciju i država, tačnije neke stranke s ljudima od krvi i mesa raspolažu tvojim tijelom neograničeno, ne odgovarajući nikome ako ti se šta jezivo desi na frontu. Postoji društveni konsenzus da je okej povjeriti nepoznatim njuškama, funkcionerima, oficirima, podoficirima, kome god, sopstveni život na korištenje.

Uzalud razna dubokoumna opravdanja, uzalud pozivanje na domoljubne ciljeve zbog kojih si, navodno, obukao uniformu i zadužio pušku. Uzalud ti neki viši razlozi zbog kojih one gore nije briga da li se tebi bori ili ne. Njima je najvažnije da stojiš mirno u stroju, da bespogovorno izvršavaš naređenja. Međutim, ti imaš samo jedan život i neko ti ga je oteo na neodređeno vrijeme. Nikakva patriotska patetika ne može osporiti tu strašnu činjenicu.

Država se, ako je prepustimo samoj sebi, izvitoperi. Što smo svjesniji koliko političari izjedaju našu svakodnevicu više ima šanse da ih kontrolišemo, da vlast dozovemo pameti. A biti apolitičan, šta li je to, da mi je znati? To znači dati vlastodršcu više slobode za iživljavanje nad narodom. Kao, ti vladaj, kradi, izrabljuj a ja ću se praviti da si nevidljiv. U mom pisanju ima jedna prepoznatljiva brazda: nema ljudi koji žive potpuno odvojeni od politike, mada je nekima draže sljepilo.

Budući da pratite francusku književnu scenu, koje su razlike a koje sličnosti suvremenih pisaca u BIH, Hrvatskoj i Francuskoj?

Pošto volim čitati knjige sa svih strana svijeta ne poznajem nijednu nacionalnu književnost iscrpno. Studirao sam francuski jezik i književnost, ali da li sam specijalista za francusku književnu scenu? Ne. Tako da bi bilo nategnuto da kompariram kakvi smo mi, a kakvi oni.

Kad uđem u neku knjižaru u Francuskoj, tavorim u njoj satima hipnotiziran izgledom knjiga i raznovrsnošću izbora. Na koncu, preznojen, umno iscrpljen, kupim nekog Afrikanca, pa Kapuścińskog, zatim horor SF nekog beščasnog Francuza. Nađe se tu i kakav strip ili knjiga o kvantnoj fizici s prekrasnim ilustracijama. Uglavi se među njih i monografija o slikaru Arcimboldu. Pa džepno izdanje posvećeno patuljastoj trupi zabavljača koji su preživjeli Auschwitz iako ih je zloglasni Mengele proučavao. Kako sad od mene očekivati da pravim poređenja između francuskih i naših pisaca? To je poslastica za komparativistu.

Što trenutno radite?

Svake sedmice objavim po jedan nastavak eseja "Origami jednorog" na svom sajtu. Raspravljam o uplivu stvari na ljudske emocije, o tome kako nas elektronski uređaji počinju polako kontrolisati. Da li kao ljudska bića na planu empatije, osjećanja, sve više ličimo na robote? Radim i na novoj knjizi. Na korijander će mirisati njen sadržaj, biće u njoj i dosta vrućine, pljuskova. I paljevine, ali ne one koja je nedavno zažarila zidove zgrade Predsjedništva.

Nihad Hasanović voli:

1. domaći paradajsos
2. Odiseja
3. ono s 317. stranice romana

Nihad Hasanović ne voli:

1. čekanje
2. izraz "akobogda"
3. petu čašicu rakije