ODLOMCI IZ KNJIGA:


● ČOVJEK IZ PODRUMA, 2013. 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8 (AUDIO)

O ROŠTILJU I RAZNIM SMETNJAMA, 2008.

KAD SU NARODI NESTALI, 2003.

ZAISTA?, 2000.

PODIGNI VISOKO BAKLJU, 1996.

Gdje nabaviti knjigu



ODLOMAK 2 IZ ROMANA
"ČOVJEK IZ PODRUMA"


[Djevojka s koncerta, 63.-66. str.] 


Dok je silazila niz stepenice, njeno tijelo se sudari s drugim, nižim, ali čvršće građe. Uhvatila se za gelender da ne padne. Kroz stisnute zube omakla joj se psovka. Druga osoba uzmaknu jedan korak i stade se izvinjavati uz osmi­jeh. Rejhanu to još više iznervira:

"Znaš li ti hodati?"

Djevojka nije odmah odgovorila. Njene obrve i usne na tren zadrhtaše prije nego što se cijelo lice nabra u izraz ljut­nje. "Ne znam!", dreknula je.

"Vidim i sama!"

"Pa zašto onda pitaš, u vražju mater?"

Nastavila je ići gore ostavivši iza sebe zapah nagorjelih drva, a Rejhana produži prema izlazu iz bolnice. Negdje je već vidjela tu djevojku širokih ramena i kratke kose, odje­venu u crne i tamnosmeđe prnje, među kojima su se isti­cali debela majica dugih rukava i laneni šal oko vrata, kao da nije ljeto.

Vozeći se kasnije cestom pokraj saobraćajnog znaka čiji je stub bio savijen od nekog udara, sjetila se jednog kon­certa u kino-sali. Ulaz je bio besplatan, a kako se prostor nalazi u centru Bihaća, mogao je ući ko god je htio. Iako ne toliko brojna da popuni sva sjedišta, publika je bila manje­-više korektna, osim one djevojke i njenih prijatelja koji su se smjestili u drugom redu. Sašaptavali su se i podgurkiva­li. Njihovo tiho smjehuljenje ju je dekoncentrisalo i već na prvoj kompoziciji, na Bachu, nokat se nezgodno podvukao pod žicu puknuvši pred svim tim poznatim licima, rodbi­nom, profesoricama i muzičkim pedagozima. Inače, nema problema s noktima kao neki gitaristi, pogotovo otkako primjenjuje kuru s maslinovim uljem, medom i limunom, ali zbog nervoze nije uspjela da se iskontrolira. Pet minuta je trebalo da ga obradi turpijicom. Tokom te pauze, klapu je streljala pogledom. Pomišljala je da im se obrati s mol­bom da napuste dvoranu. Ali sada su se umirili. Lica su im bila ozbiljna. Nastavila je svirati, ton je bolio koliko je bio šupalj, bez osobenosti, kao da je komadić ping-pong loptice trzao žicu. Društvance se više nije javljalo ili ga je, pak, ona nadljudskim naporom uspjela izignorisati. Uglavnom, kad se po završetku koncerta obazrela prema njihovim sjedi­štima, bila su prazna. Niko iz auditorijuma nije spomenuo onu nepriliku na startu, hvalili su je kako je odsvirala El choclo i Usher-valcer. Nju je, međutim, obuzela gorčina od spoznaje da gurkanje uz malo bezobzirnog smijeha može toliko toga upropastiti.

Možda sedmicu dana poslije koncerta svratila je u po­pularni omladinski kafić, gdje se muzika, najčešće rok, ponekad puštala sa džuboksa. To joj je mjesto nekad bilo omiljeno, naročito u onoj godini dezorijentiranosti, kada je, došavši iz Holandije, čak najavljivala da će studirati žurnalistiku, iz puke pakosti prema samoj sebi. Prijateljica ju je već čekala za stolom. Uz preslatku kafu (konobari su imali običaj da je šećere po vlastitom nahođenju), Marija je pričala o životu u Italiji, studiju ekologije, kalabrijskim momcima, o tome kako je nedavno razbila nos kada se, na izletu, skljokala trčeći niz brežuljak i kako su ranu za­šili ne baš najbolje u bolnici, pa otud mali ožiljak. Koji se, uostalom, jedva primjećivao, pri čemu treba uzeti u ob­zir da je cijela jedna strana prostorije bila u staklu, pa je svjetlost sunčanog prijepodneva svemu vidljivom davala oštrinu. U jednom ćošku, pila je čaj individua koja je na koncertu predvodila onu družinu. Kao i kad su se sudari­le na stepenicama u bolnici, ovdje je nosila odrpanu robu koja je nakupila prašinu. Kosa joj je bila jednako kratka, s masnim, trokutastim uvojcima, lice bljedunjavo, sumorno i bez šminke. Dok je djevojka ćaskala s prijateljima, nije se činilo da primjećuje ikog drugog u blizini. Za nju su po­stojali samo oni. Nezgrapno je gestikulirala. U šakama kao da je stezala nešto gumenasto. Muškarci oko nje su je slu­šali pripravni na smijeh. Spominjala je planinarski dom, fudbalske timove, osobe iz, po svoj prilici, njihovog druš­tva, nekog ko se "sav tresao" pa je to svima bilo šega. Internu priču je bilo nemoguće razumjeti. Uslijedili su valovi sve napadnijeg smijeha koji je, u tom skučenom prostoru, nadglasao muziku iz zvučnika. Može li malo tiše?, upitala je sitna balavica koja je sjedila za drugim stolom. Može, odvratio je muški glas. I nastaviše po starom. Napuštajući kafić zbog buke i studeni koja je izbijala iz poda, Rejhana se osvrnula prema djevojci s koncerta, ali ova ničim nije pokazala da opaža njeno prisustvo. Kad su prešle u drugu kafanu, pitala je Mariju da li poznaje onu curu. Ne, život napolju, kazala je, izbriše suvišne podatke, ako je ta uopšte i bila na listi.


Ostali odlomci: 1, 3, 4, 5, 6, 7, 8 (AUDIO)

PODRŠKA,
DONACIJA
na glavnu stranicu
razglasite
KNJIGE
razni tekstovi
POSTAVITE PITANJE NIHADU HASANOVIĆU O NJEGOVIM KNJIGAMA, PISANJU...
PITANJA IZ cyberPUBLIKE (+ ODGOVORI)
posalji mejl
FB STRANICA AUTORA
PROFIL NA TWITTERU