Iako je u bliskoj prošlosti bilo kišovitih, nestabilnih pa čak i stravičnih avgusta, avgusta za povraćanje, to doba godine kod nas obično ide ruku pod ruku s toplotom i zrelom, postojanom sunčevom svjetlošću. Ponekad i malo umornom. Mirisna, u punoj snazi, priroda poručuje da se ljeto još nije potrošilo, ali da je počelo lagano odbrojavanje ka teškim, ledenim zorama. U romanu Spora smrt Lusijane B. avgustu se ne upućuju pohvale. Opisan je kao “neprijatan i mračan”. I to ne samo zbog klimatskih prilika svojstvenih Buenos Airesu, smještenom u Južnoj hemisferi, već i zbog žalosnih zbivanja koja u tom sudbonosnom mjesecu kulminiraju samoubistvom glavne junakinje.
Deceniju ranije, literata Kloster otkrio je da mu mašta bujnije cvate kada romane kreira usmenim putem. Stoga zapošljava tinejdžerku Lusijanu: on će joj diktirati, a ona će zapisivati cijenjene riječi, poglavlje po poglavlje. Jednom prilikom, između njih dvoje dođe do suviše prisnog kontakta zbog čega gazela dadne otkaz. Na nagovor majke i odvjetnice, podnosi tužbu protiv spisatelja. Stavlja mu se na teret da ju je seksualno uznemiravao i da joj nije uplaćivao penziono i socijalno osiguranje. Klosterov brak se uskoro raspadne i kćerkica mu umre.
Između redova se čita da se ta tragedija ne bi desila da je Lusijana jednostavno ostavila književnika na miru. Sve bi bilo drugačije da se između njih dvoje nije ukazala teška i žilava ruka pravosuđa. Moguće i da bi Kloster sretnije prošao u životu da je blagovremeno raspolagao kvalitetnim programima za prepoznavanje ljudskog glasa, tačnije argentinske varijante španskog jezika, s njenom prijatnom melodikom preseljenom iz talijanskog. Kloster bi tada pripovijedao u mikrofon, a inteligentni softver bi pazio da se piščeva inspiracija preobliči u besprijekorno prelomljen tekst na ekranu računara. Ali bila bi to i mnogo dosadnija, mnogo sterilnija opcija, ta saradnja između umjetnika i čipa, čak i kad bi postojali tehnološki preduslovi za takvo što. Sigurno se ne bi dobro primila u ovakvoj prozi, koja ne pretenduje da koketira s naučnom fantastikom. Realistička trezvenost, triler o uništavajućem dejstvu dvosmislice i nedorečenosti – to su riječi koje se lakše vežu za ovaj roman Guillerma Martíneza, četvrti po redu.
No, malo sam odlutao, a red bi bio da barem skiciram šta će se kasnije, nakon smrti Klosterove kćerke, desiti središnjem ženskom liku. Sudska nagodba s bivšim i dobrano unesrećenim poslodavcem donijeće Lusijani određenu svotu novca kao obeštećenje. Ona ga troši s grižnjom savjesti. Anđeo zaštitnik kao da joj je okrenuo leđa i odlepršao ka angažmanu koji se plaća manje prljavim novcem: njen dečko se utopi u okeanu, roditelji joj umru pojevši pitu filovanu zelenim pupavkama, brata izmasakrira poludjeli zatvorenik. Sa svakom novom kalvarijom, u junakinjinoj glavi se izoštrava misao da se samozatajni Kloster zapravo sveti za smrt sopstvenog djeteta. Lišava je dragih osoba na ingeniozan način: možeš naslutiti da stoji iza nedjela, ali nećeš naći dokaze da ih je i počinio. Lusijana vjeruje da je uvaženi čovjek od pera nastoji uništiti, izokola i sistematski. Muči je nesrećama bližnjih, rastavljajući joj dušu česticu po česticu psihološko-zločinačkim metodama. U njenim očima, Kloster je krvopija, strpljiv kao crni, otrovni koraljni greben, strpljiv kao neko ko je odabrao da živi samo da bi drugom nanosio bol, da bi mu uneredio metabolizam tugom i zebnjom. Odabrao je da živi samo da bi drugom nanosio bol – neki buenosaireški anti-Buda?
Zabrinuta za život sestre i bake, neizlječivo isparanoisana, ona se obraća za pomoć poznaniku, jednom drugom piscu. Ovaj je pak tipičan po tome što čezne za više blistavih momenata u svojoj književnoj karijeri. A upravo iz njegovog prvog lica ispripovijedana je cijela storija. Iz, dakle, pozicije ciničnog, neetabliranog umjetnika koji siše slamku nezadovoljstva i uživa u njenom gorko-slatkom soku. Lako je povjerovati da on u stvari daje oduška sopstvenim frustracijama prikazujući Klostera, jednog uspješnog književnika, kao potencijalnog perverznjaka i ubicu. O tome ću u više detalja progovoriti kasnije.
Guillermu Martínezu, velikom poštovaocu opusa Henryja Jamesa, ali i vrsnom teniseru, očigledno nije po volji da se loptica zadržava samo na jednoj strani terena. On voli da se poigrava ambivalencijama: pomiješaće i “da” i “ne” i “možda” u vibrantni oblak koji sijeva prema zjenicama protagonista, umnožiće te oblake i taktički ih rasporediti po nebu romana. Ovu vještinu demonstrirao je i u prethodnim proznim ostvarenjima, u Maestrovoj ženi, u Neprimjetnim zločinima, prema kojem je snimljen solidan film.U Sporoj smrti Lusijane B. jedan od tih zbunjujućih oblaka mrmlja: da nije za sve svoje porodične katastrofe izravno odgovorna sama junakinja, a ne Kloster? Dosta prostora ostavljeno je sumnji da je upravo ona bizarnim postupcima skrivila krah familije prouzročivši tako i postepenu degradaciju vlastitog tijela i duha. Martínez, naravno, neće dati definitivan odgovor. Loptica ne prestaje da skakuće s jedne na drugu stranu igrališta. Radnju pratimo kroz ispjeskarena stakla čija providnost varira od scene do scene. Ne dopušta nam se da razlučimo corpus delicti koji bi nedvojbeno istakao krivca za zlodjela. Nejasnoći se pridružuje sabatovska tmina iz Tunela provijavajući iz gotovo svake stranice. To je onaj neutješni osjećaj izgubljenosti kakav umiju izraziti pisci doseljeničkih naroda, glasnici Amerika, i Sjeverne i Srednje i Južne. Onaj nulti nivo postojanja kada čovjek zbaci s leđa mlinski kamen identiteta i tradicije i suoči se s tajanstvenim, ognjenocrvenim bljeskanjima na niskom, neprijaznom i ponegdje čađavom obzoru.
Već sam natuknuo da autor Spore smrti rasijava dvosmislice po osjetljivim tačkama priče i da je usavršavao tu tehniku još u ranijim romanima. Od izvjesne koristi u tome mu je, po svoj prilici, njegovo stručno obrazovanje. Martínez predaje matematiku na sveučilištu u argentinskoj prijestolnici. Logika mu je uža specijalnost. Tako u jednom ogledu, velikodušno objavljenom na njegovom sajtu, pojašnjava Gödelovu teoremu o nekompletnosti sistema. Metodikom i pristupačnošću iskusnog pedagoga, pokazuje koliko je koncept glasovitog austrijsko-američkog matematičara zloupotrebljavan i pogrešno tumačen u izrazito mutnim i negostoljubivim intelektualnim vodama, u sibilinskim djelima mnogopoštovanih mislilaca kakvi su Lacan, Deleuze, Lyotard.
Istina je da su nemila događanja oko Lusijane poškropljena razmišljanjima o gou ili bilijaru, da se teorijama igara ustupa mjesto u nešto mirnijim rukavcima romana, da se tu i tamo, iza katastrofičnih preokreta u životu bivše Klosterove daktilografkinje, naslućuje pozadinsko zračenje ideja iz oblasti kombinatorike i probabiliteta. Međutim, valjalo bi odbaciti kao površnu i ishitrenu tvrdnju da je Martínezovo pisanje tek kržljavi izdanak matematičkih sanjarija kojima se jedan univerzitetski profesor prepušta u časovima dokolice.
U intervjuu za blog Eterna cadencia, ovaj argentinski fikcionar srednje generacije ističe da se njegovo matematičko znanje u punom sjaju, en todo su esplendor, ispoljilo u romanu Neprimjetni zločini, ali da općenito gradi svoj pripovjedni univerzum kao i svaki drugi pisac i da matematika u tom procesu nema presudan značaj. Ona se, veli, pojavljuje u mojim djelima na isti način na koji se ribolov obrađuje kod Hemingwaya. Tu se govori o alatkama za ribolov, o upotrebi mušice, ali se naracija u biti odnosi na nešto sasvim drugo, važnije, žešće. Martínezu je prilično draga ta analogija s mrežama i mamcima, a podupire je i piščeva izjava da ga je matematika namamila u univerzitetsko okrilje upravo zahvaljujući svojoj izraženoj filozofskoj dimenziji.
Čitalac će stoga ostati praznih šaka bude li u arhitekturi ovog romana tražio nerazumljiva mozganja o integralima, o logičkim jednačinama i Booleovoj algebri bukvalno primijenjenoj na aktere priče. Kao izvrsnom poznavaocu Borgesovog opusa, ali ne baš i fanatiku Sábatovog (bar je tako bilo kad smo se upoznali u Americi, godinu dana nakon rušenja njujorških Blizanaca), Martínezu je vjerovatno stalo da se matematika ne svodi na postrojavanje beživotnih cifara i simbola koji rađaju samo još više numeričkih kobasica i još više slova iz grčkog alfabeta.
Prije će biti da matematiku doživljava kao jedan od mnogih, neizbježno trapavih pokušaja da se nazru izvjesna obilježja svijeta, izvjesni obrasci koji potom i sami postaju vrata ka novim problemima. Potraga za posljednjom babuškom, reklo bi se. Nebrojene zamisli koje su uobličili i budućim pokoljenjima zavještali Euklid, Eratosten, Gauss, Leibniz, Pascal, Fermat i toliki drugi samo služe da se o ljudskoj egzistenciji sazna nešto iznenađujuće, ako ne i raskrinkavajuće. Pitagora je tako spojio brojeve i misticizam. Prema predaji, nauk o muzičkom skladu nebeskih tijela ovaj filozof obrazlagao je aritmetikom. Lewis Carroll je ugradio logičke paradokse u inventivnu dječju književnost koju i danas vrijedno pročešljavaju književni teoretici nudeći šume fusnota.
I Martínez se donekle igra u svome djelu, ali ni blizu tako lepršavo i veselo kako je to činio slavni Britanac, izumitelj Alisinih pustolovina, takođe matematičar i pisac. U Argentinčevom romanu je već u startu drastično sužen prostor za nehajnu igru. Prvi reci pripovijesti intonirani su odjecima nesreće koja se tek migolji u nekom dalekom, neosvijetljenom ćošku. Jutarnji razgovor između Lusijane i pisca, probuđenog iz “mrtvačkog sna” zvonjavom telefona, započinje sumornim tonovima da bi se u muškarcu ubrzo rodila uznemirenost dok sluša glas žene s kojom se nije čuo puno desetljeće. Ona zvuči kao da vapi za urgentnim spasenjem. Na žućkastom papiru Laguninog prevoda iz 2008. pominju se očajanje, isprekidan uzdah, suzbijen jecaj, snage entropije. Malo-pomalo, kako se zaplet udaljava ka uzburkanoj pučini, postajemo svjesni da se pred dvoje protagonista stavlja nerješiva enigma. U pitanju je slijed zlokobnih događaja koji peku Lusijaninu savjest na nestalnoj temperaturi i postepeno joj razaraju život. Vjerovatnoća da se desi ta serija zločina vrlo je mala. Zločina ili, gledano kroz drugačiju prizmu, samo nesretnih slučajeva. Da li je na djelu osveta jednog podmuklog i hiperinteligentnog romansijera ili se radi tek o zloj sreći Lusijaninoj?
Negdje u drugoj polovini knjige, požari koje podmeće neuhvatljivi piroman haraju fikcionalnim Buenos Airesom. U jednom od njih strada Lusijanina baka. Unukin poznanik, onaj iskompleksirani pisac, kolebljivi altruista i univerzitetski profesor književnosti, koprca se u živom blatu nedoumica. Kako pojmiti požar koji je usmrtio onemoćalu ženu? Samo kao nevjerovatnu slučajnost? Ili kao sredstvo za ostvarenje jednog zlodjela, minuciozno isplaniranog u osvetnikovom umu? Kome, na kraju krajeva, vjerovati: ožalošćenoj poznanici ili književnom idolu? Zlatousti Kloster ga impresionira vlastitom interpretacijom nesreća, od utapanja momka u oceanu do pogibije starice u požaru. Navodno nije kriv. Ispada da se, nekom alhemijom, samo dešava ono što priželjkuje (osvetu za smrt kćerke), pri čemu njegove ruke ostaju neokaljane. Kloster najavljuje da će o tome progovoriti u novom rukopisu. I završiće ga happy endom budući da se, jezivom ironijom, između njega i Lusijanine sestre začela ljubav. Ono u čemu je desetak godina ranije možda želio uživati sa svojom daktilografkinjom sada mu dobrovoljno daruje mlađahna Valentina. Događaji se ovdje odvijaju previše simetrično i bude određeno podozrenje.
Čovjek se pita nije li upravo onaj fiktivni, neafirmisani pisac, blazirani fakultetski radnik, izmajstorisao cijelu priču o tajanstvenim ubistvima i Klosterovim nepodopštinama. Učinio je to samo da bi ocrnio tog umjetnika, kome, kao i drugi kolege iz književne branše, zavidi na čudesnom pripovjedačkom daru i pratećoj slavi. Zavidi mu i ujedno mu se divi. Stariji romansijer, ta “hladna i daleka zvezda”, bezobrazno je uspješan. Klosterova djela su bestseleri i – razlog više da ga se do mile volje mrzi – nisu šund, ni govora, ona su vrhunske tvorevine nastale neupitnim i samotnim umjetničkim izgaranjem. Pod teretom Klosterovog nenadmašnog dara, kompletna literarna scena argentinske metropole nemoćno se guši i reži.
Naratoru, nedovoljno realiziranom prozaisti, nije teško priznati da pati od kompleksa niže vrijednosti. U središtu njegovih vajkanja blješti osoba koja je piščina a možda i zločinac. Zavidljivca mori drevna dilema: da li je neko tako sjajan umjetnik upravo zato što je izopačen? Biti književna ikona i višestruki ubica – jesu li to dvije strane iste medalje? I da li je Kloster uopšte ubica ili je tek genijalni mračnjak, Luciferova prišipetlja? Prema ovoj hipotezi, otac preminule Pauli samo fantazira o osveti, dok se za realizaciju ideje staraju vektori zla, jednako apstraktni kao njihovi imenjaci iz geometrije. Svejedno, vektori zla ili bestjelesni dželati koji se legu u nepreglednom blatu i prljavštini La Plate. Bitno je da se ugodi željama jednog izvitoperenog romansijera.
Toliki je uticaj Klosterov na podzemni svijet, tolika je snaga imaginacije jednog grandioznog umjetnika: dovoljno je da sanjari o nečijoj nesreći, pa da se ona i zbude. Nije nužno da se plodovi prljave mašte zapisuju. Ne moraju se prerađivati u kartice teksta da bi se uvjerilo čitaoce u autentičnost jednog dirljivog iskustva, u opravdanost jednog upitnog svjetonazora – da bi se potaklo na nasilje i ubistva. Sve što pisac treba da uradi jeste da nekog zamrzi i da živo zamišlja njegovu patnju razrađujući o tome roman u glavi, pakleni roman koji će se neobjašnjivim kanalima pretakati u stvarnost. Kad bi to zaista bilo ostvarivo, dobili bismo čudovišan ali i puno efikasniji model angažovanog pisca nego što je ovaj današnji, humanistički. Taj novi umjetnik od akcije ne bi morao našvrljati nijednu poganu riječ na hartiji, a njemu mrske persone već bi usmrtili infarkti, rakovi, pneumonije, cisterne pune goriva koje noću jure cestom. Tek poslije, rasterećen, oslobođen zlopamćenja, osvetoljubivosti, jeda i, naravno, oraspoložen svim tim leševima, odao bi se nesputanom književnom radu, kako to u epilogu nagovještava preporođeni Kloster.
(Prvi put objavljeno 14/11/2012.)