Mensur Halilović je izniman: magistar mašinstva pred penzijom, ali u dobroj kondiciji, adaptabilan i samopouzdan čovjek koji se osobno dobro nosi s kapitalizmom. Već i po takvom bi portretiranju bio rijedak lik naših književnosti, ali ne bi bio čitatelju blizak, jer je savršen i uspješan. Ne bi ni Nihad Hasanović bio izniman pisac da nije u Mensura zakopao tajnu koja ga muči i time mu dao ljudsku dimenziju i dubinu. Mensuru se, naime, u Uni utopio sin Fuad, kajakaš, no možda je gore od toga što ga nikako otac nije uspijevao razumjeti za njegova života. Svaki roditelj se nužno osjeća sudionikom u sudbinama svoje djece.

Kolikogod Mensur neumoran i aktivan bio, ipak se splet okolnosti, koji smijemo zvati Sudbinom, pobrine da upozna molekularnog biologa Luku iz Bordeauxa, pa u posjeti njemu staricu Chantal koja mu pripovijeda priču o nestalom bratu, i – eto Mensura u potrazi za Nestalim, možda utopljenim sinom, na jugu Meksika. Ili on traži nešto drugo, nešto što će i njega zaokružiti i smiriti? Možda Mensurovu menzuru za mjerenje života?

Laki pogon Nihada Hasanovića čita se lako, s guštom, plijene pažnju njegove fine i duhovite rečenice, ocrtavaju složenu psihologiju Mensurovu, u 3D printaju i sporedne likove – usput i skiciraju devastirano lokalno društvo, komentiraju globalne svinjarije – ali ispod sve te zavodljive lakoće valja se težina jedne egzistencije. Aktivan i hrabar odnos prema vlastitoj traumi, netipičan za muške likove, Mensura će sigurnom autorovom rukom odvesti daleko, a čitatelja do tužnog kraja ipak optimističnog romana. Naime, tuga dolazi od toga što je roman završio. (Kruno Lokotar)