Ta tema je kod nas obično tabu. O njoj se ne diskutuje ozbiljno koliko zaslužuje. “Marginalna je, prevaziđena”, tvrde znalci koji su na fakultetu gutali teorije o tome kako svaki narod ima svoju kulturu i kako je svaka kultura svijet za sebe. A taj svijet treba očuvati, zaštititi od vanjskih zagađenja. Svako ima pravo da vjeruje u šta hoće. U to se ne dira. Ali šta je s onima koji su siti pradjedovskih trabunjanja i neće da vjeruju?  

Polemizirati o tome nije in, nije cool. Religija se uvažava bez preispitivanja. U molitvene tehnike uveli su nas roditelji, mili i voljeni rođaci, naši predragi sunarodnjaci, još dok nismo znali ni tablicu množenja. Ušlo nam je to u krv – kroz strah ili kolače. Zašto bismo rušili tu lijepu tradiciju vjerovanja? Zašto bismo mučnim protuargumentima  širili nelagodu dok nam, za blagdan, familija čavrlja oko pečenja u mirisnom saftu?

Oni koji su toliko umišljeni da ne žele imati posla s religijom, e pa s njima nešto nije u redu. Kad se dublje promisli, gdje takve odmetnike svrstati? Nisu dobrodošli ni u jednom od tri “konstitutivna” bh. stada. Nekom narodu možda pripadaju formalno, na primjer imenom i prezimenom, ali suštinski ne, posebno ako se radi o ateistima praktikantima. To jest, onima koji su neprihvatanjem abrahamovskih religija (polumjesec, krst, križ) izabrali jedno otvorenije, direktnije, fleksibilnije poimanje života, društva, materijalne realnosti. Nemojmo da se lažemo: noseća identitetska greda svake od naše tri etnije jeste konfesionalno određenje.

Šta je mene nagnalo da se svjetlosnim godinama udaljim od religijskog svjetonazora, konkretno islamskog? Neki će prigovoriti da religiju imaš pravo odbaciti samo ako do u tančine upoznaš sav korpus vjerskih umotvorina. Moraš naučiti da tumačiš sve verbalne i logičke akrobacije iz tih knjiga. Tek onda ti je dopušteno da kritikuješ, a možda ni tada. Jer, uvijek iskrsne neko novo, nepročitano štivo o nadnaravnim, svemoćnim entitetima i njihovom uticaju na efemerni ljudski rod.

Moj stav je, ipak, da je na religiji da me ubijedi u svoja viđenja. Nije na meni da dokazujem da li je u pravu ili ne, da li se neko čudo desilo ili nije. Mada, istorija filozofije obiluje skepticima koji su pobijali temelje religijskih učenja, uspješno i nerijetko kroz šalu. Protiv uzdanja u Tvorca ponuđen je u proteklim vijekovima širok asortiman razornih argumenata. Nema potrebe da ih ponaosob nabrajam. Izguglaju se začas. Kazaću samo da je jedan od najupečatljivijih istupa kontra religije predavanje Bertranda Russella Zašto nisam kršćanin iz 1927. Taj čuveni atak može se shvatiti kao bespoštedna kritika ne samo kršćanstva već svake religije, a naročito one koja postojanje Svevišnjeg uzima zdravo za gotovo. (To ističem zato što izvjesni spiritualni pravci izostavljaju boga iz glavne jednačine.)       

Vjera privatna stvar?

Osvrnuću se na neke faktore koji su samo pojačali moju odbojnost prema tri najraširenija bosanska monoteizma. Živeći u ovim dolinsko-brdskim krajevima skoro pola stoljeća, bezbroj puta sam se uvjerio u uskogrudost naših najvećih religijskih sindikata. Nikad nije prestalo da me zaprepašćuje njihovo uporno nastojanje da ne učine ništa bitno, ništa prelomno na smanjenju međuvjerskih mržnji. Pojedinačnih pozitivnih poteza definitivno ima, ali individualni činovi pokojeg hodže, fratra, popa nisu ništa drugo do čišćenje baruštine kapljicom rose. Time se ne da popraviti opšti dojam koji svojim djelovanjem ostavljaju vjerske organizacije kao stari, uhodani i manje-više složni sistemi. Uprkos oslanjanju na obilnu religijsku literaturu, one kao da ne uče na greškama. Vječni su ponavljači. Nikako da se pretvore u istinske generatore dobrote, altruizma, velikodušnosti prema ljudima uopšte. Pomišljam na tvornicu automobila koji nikad ne voze kako treba.

Ciljna skupina su im, normalno, njihovi vjernici. Njima se mantra da su bolji, vredniji od naroda koji se klanjaju drugom bogu ili idolima. Pod našim tmurnim nebom, svaka vjerska zajednica usvaja mješavinu zavjereništva, dogmatske zadrtosti i nekog obogaljenog humanizma.

Uvjerenje da je data religija nenadmašna utkano je u samu srž svakog od naših nacionalizama. Naravno, postoje izuzeci kad je riječ o tumačima svetih spisa. Među njih spadaju izvjesni intelektualci, učeni pojedinci, ali i osobe koje, iako bez bogzna kakve naobrazbe, posjeduju izraženu empatiju i bogato životno iskustvo. Svi oni religiju poimaju u kozmopolitskom ključu, kao drevno, okrepljujuće znanje na usluzi cijelom čovječanstvu. Citirajući probrane poruke iz Novog zavjeta ili Kur'ana,  zagovaraju ljubav, dobročinstvo, milosrđe, miroljubivost… No, oni su u manjini među svojom sabraćom. Ma koliko promovirali svoju progresivnu viziju, uvijek ostaju to što jesu – unutrašnji disidenti, heretici. Njihovo strastveno protivljenje hermetizmu i zadojenosti nema efekta na većinu bogomoljaca. Ta većina od pamtivijeka tjera svoje slijedeći smjernice vrhovnih vjerskih poglavara.

Bh. monoteizmi veličaju nedodirljivog svemoćnika koji stoluje s vrha kosmičke hijerarhije. Taj obrazac se nameće kao sjajan predložak za izmišljanje uvijek novih oblika strahovlade u konkretnoj političkoj praksi. Teško se oteti utisku da su se neki domaći lideri približili, u očima svojih podanika, statusu božanskih bića.

Da bi se izašlo iz tog začaranog kruga, nužno je da se odnos prema religiji individualizira. Često ćemo čuti da je “vjera privatna stvar”. Da li je baš tako? Koliko se pri njenom praktikovanju ljudi povode za instrukcijama svećeničke kaste? U ogromnoj mjeri. A poželjno bi bilo da je toga što manje, i da vjernik samostalno korača odabranim duhovnim putem. Profesionalni teolozi bi tu mogli biti samo dobronamjerni savjetnici. Nipošto zastrašivači, mrki autoriteti, kruti naredbodavci i lukavi manipulanti – uloge koje kler nastoji sačuvati od davnina. Red bi bio da već jednom odustane od tog duhovnog ugnjetavanja. Blagotvorno bi bilo olabavljenje zagrljaja između vjernikâ i njihovih vjerskih institucija. Pogotovo kad se ove ponašaju kao nametljive dušebrižnice, kao političke partije koje se prave da to nisu.   

Čini se da smo još prilično udaljeni od tog ideala. Od društvenog ambijenta u kojem bismo se kulta vođe prisjećali kao grozne ali napokon  iskorijenjene bolesti. Moj stav je da je to nemoguće postići bez strogog odvajanja religije od politike. O tome koliko se tu uznapredovalo svjedočiće zdravlje ateizma, odnosno stepen njegove vitalnosti. Sve dok iskreno ne prigrlimo sekularizam kao način življenja, ateistima neće biti lako da se održe u dobroj mentalnoj kondiciji. Moraće da se troše na odbranu od predimenzioniranih uvreda i zlonamjernih, sumanutih optužbi. Vjerska vrhuška, uvezana s moćnim političarima, oduvijek je bila vična dehumanizaciji ideoloških protivnika. To joj je, uostalom, u opisu posla. Ona u tome nalazi ispunjenje.

Crveni patuljak i džinovski kukci

Ateizam sam po sebi nije nikakva doktrina, nikakav sustav mišljenja. Zbog toga ima sreću da obuhvata ljude vrlo šarolikih psiholoških profila i opredjeljenja. Koji se počesto među sobom ne slažu. Svaki bezbožnik je priča za sebe. Vulgarni ateisti insistiraju na blasfemiji i brutalnim psovkama. Bjesomučno se opijaju kako bi drugima dokazali da nisu podlegli dogmi. To je kao neki magloviti negativ tegbiranja. A ateisti-školjke? Oni šute o sebi. Da ne “uvrijede” vjerničku populaciju ili da izbjegnu okršaje u kafani, opstrukcije na radnom mjestu. Svoje negovorenje o tako važnoj stvari racionaliziraju na najkreativnije načine. Nikad se ne autuju.

Za mene ateizam prije svega znači jednu mrenu manje. Tih mrena ionako ima previše u svakodnevici. Otežavaju nam razumijevanje stvarnosti, zamućuju je. Svijet neobavijen bogom mi je puno bogatiji, zanimljiviji i tajanstveniji nego kad bih sebe prisilio na vjerovanje u istinitost dokumenata kojima se pripisuje onostrano porijeklo. Način kako religije, čak i one rasplesanije, atraktivnije poput sjevernoameričkih i afričkih animizama, objašnjavaju nastanak i kraj svega postojećeg uvijek mi je bio, u najmanju ruku, dosadnjikav. A nakon što sam prežvakao određenu količinu relevantne lektire, i predvidiv, otrcan.

Kao dječak, nabasao sam na jedan alarmantan članak u Politikinom zabavniku. Najavljivao je da će se Sunce za nekoliko milijardi godina degradirati u crvenog patuljka (tako mi se barem urezalo u memoriji)*. Život na Zemlji dotad će, prognoziralo se, nestati. Bio sam šokiran viješću, ali i iznenađen njenom originalnošću. Plakao sam na prekide dan-dva. Ni Brozova smrt mi nije izmamila toliko suza. Nešto kasnije, u srednjoj školi, pročitaću osnovni propagandni materijal kršćanstva i islama. Nijedna od tih bajki neće u meni ostaviti tako dubok emocionalni trag kao ono kratko proročanstvo o sudbini Sunca.

Vrsna naučnopopularna djela potiču jačanje sekularizma. Doduše na kašičicu, ali i to je nešto. Sjeni zaboravljenih predaka Carla Sagana i Ann Druyan iz mračne 1992, Iskon Lewisa Dartnella, Postanak Davida Christiana, da pomenem samo neka izvanredna ostvarenja. Njihove storije o rađanju, evoluciji i kolapsu svemira, naše planete i čovječanstva pokazuju se ubjedljivijim i poetičnijim od utemeljiteljskih mitova triju monoteizama. Ne znam kako vi, ali meni prija sanjarenje o davnim epohama punim dinosaura, džinovskih vilinih konjica i ranih sisavaca, sitnih i plašljivih, od kojih ćemo jednom nastati i mi. Tu negdje, u tim egzotičnim panoramama, nalaze se i vrata za izlazak iz etnoreligijskih bunkera u kojima se gušimo i skapavamo.

(inforadar.ba)

———————————-

* Nauka kaže div, a sjećanje, nepouzdano kakvo jeste, patuljak.