Čist jutarnji zrak i povjetarac s East Rivera. Odbljesci oktobarskog sunca igraju po prozorima stambenih kolosa koji neprestano bruje. Klima-uređaji se nikad ne gase, samo slabije rade kad su stanari na poslu. Dan bi mogao biti lijep. U tom kraju niču nove građevine na sve strane. Dizalice zuje, kamioni za miješanje betona brekću. Bauštelci, muškarci i žene, iz Južne Amerike veru se po skelama i galame. Jedan gromoglasno kihne, a stara gospođa, krepkog koraka, sa stilom odjevena, s kojom se mimoilazim, podigne pogled prema njima. “Bless you”, dobaci tiho uz diskretan smiješak. Prolazim pored katoličke crkve od crvene cigle u Vernon Boulevardu. Silazak u podzemnu željeznicu je uvijek posebna stvar. Iz njenih hodnika kulja tegobna toplina. Donosi miris izraubovane transportne infrastrukture i masa koje uvijek negdje žure. Aparati za prodaju karata, prljavi, izgrebani, musavih ekrana, često ne primaju gotovinu, ali ovaj mi se smilovao. Biće lijep dan, velim. Produžim do perona. Krtičnjak izgleda oronulo, osuđen na lagano propadanje. Ventilacioni sistem je na umoru: tunel zaudara na izduvne gasove, kolomaz i garež. Čestice metala, raspršene trenjem točkova o šine, dodatno otežavaju disanje. Hvatam liniju broj sedam, prema srcu Queensa. Stanice koje se smjenjuju jedna su drugoj nalik, nekako brutalne u svojoj goloj funkcionalnosti. Najpoznatiji metro-punktovi u Parizu dekorisani su tako da promoviraju kvart u kojem se nalaze. Ovdje, naprotiv, nema nikakvih umjetničkih intervencija u prostor. Čekališta su to grubih formi, prostih zidova, bez naznaka uljepšavanja. Cjevovodi i druge instalacije po gubavim stropovima podsjećaju na zapetljaj crijeva. Posvuda prizori zapuštenosti kao precrtani iz distopijskih stripova Enkija Bilala. Iz hadske tmine izranjamo pod sjajno nebo bez oblaka. Sedmica polako klopara i vrišti napredujući hrđavim nadvožnjakom između divovskih poslovnih zdanja. Moja prva destinacija: kvart Jackson Heights, kvart od preko sto hiljada žitelja, sagrađen na nekada močvarnom tlu koje su preobrazili zelembaći superbogataša. Ne tako davno služio je kao centar za uvoz kolumbijskog kokaina i njegovu distribuciju po sjeveroistoku SAD-a. Sada je, po nekim znalcima, nacionalno i rasno najizmješaniji segment Njujorka. Čim sam iskoračio iz metroa, u nozdrve mi prodire prijatni, domaćinski miris specijalno obrađenog, takozvanog nikstamaliziranog kukuruznog brašna. Radi se o neizostavnom sastojku u tradicionalnim jelima što ih Meksikanke prave kod kuće i prodaju po ovdašnjim komšilucima. Dokle pogled seže, nižu se skučeni, svana prašnjavi, iznutra čisti lokali s kolumbijskim, ekvadorskim, peruanskim, gvatemalskim specijalitetima na meniju. A nije malo ni tibetanskih, nepalskih i tajlandskih gostionica. Špartaću Roosevelt Avenijom, koju natkrovljuje vijadukt praveći debelu, permanentnu hladovinu. S vremena na vrijeme, uz stravičan njisak i hrzanje, Sedmica se propinje na čeličnoj konstrukciji iznad moje glave. Zatomljuje ritmove cumbije iz zvučnika s trotoarskih štandova, gdje se nude meso s roštilja, jeftine prnje, elektronske naprave sumnjive kvalitete. “Massage, massage”, dovikuju prostitutke klateći se kod mračnih, tijesnih ulaza u neugledne jednospratnice. Neke su izrazito mlade i pomišljam na devedesete, kada su ovu aveniju, propletenu lavirintskim komercijalnim šemama, koristili za pranje novca južnoamerički narkokarteli sa sjedištima u Caliju i Medellínu. U to opako doba jedan lokalni novinar je platio glavom za svoju istinoljubivost. U nastavku putovanja, prelistavam novine koje je neko ostavio na sjedištu. Nervno neuravnoteženi skitnica, stoji u članku, gurnuo je iz čista mira neku ženu na voz u pokretu. Preživjela je, ali predstoji joj operacija mozga. Napad se desio na metro-stranici u zoni Manhattana. Krivac je brzo pronađen i uhapšen – u Newarku. Navodno, duševni bolesnik, narkoman, beskućnik. Prema policijskim evidencijama, nestaje i pojavljuje se poput fantoma u raznim njujorškim okruzima. Otkriju ga kada pređe granicu nevidljivosti: krađa, terorističke prijetnje, falsifikovanje… Dosad je nakupio četrdeset krivičnih djela, a od zatvora ga izgleda čuva to umijeće nestajanja. Drugi tekst donosi priču o policajcu koji je usrdno molio sugrađanina da se ne baci s nadvožnjaka na cestu, nedaleko od Hudsona. “Bio sam u tvojoj koži, nije vrijedno toga. Vjerujem da si dobar čovjek, brate, obećavam da ćemo učiniti sve što je u našoj moći da ti pomognemo.” Poslije četrdeset minuta ubjeđivanja, suhonjavi bjeloputi nesretnik je spašen, a policajac, Afroamerikanac, oteturao je do službenih kola i, slomljen, počeo da jeca. Po ko zna koji put potvrdiše se stihovi iz Pobratimstva lica u svemiru: “Ima i drugih nego ti || koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.” Dobri duh u uniformi se rasplakao. Sve snimila kamera koju je nosio na sebi. U njujorškom metrou raspoređeno je jedanaest hiljada nadzornih kamera. Ipak, ti buljuci očiju sigurno nisu dovoljni da se kako valja osmotre sva raznovrsna ljudska stvorenja koja tuda mile. U vagon stupa kršni slijepac. Dao bih mu preko šezdeset. Razvlači harmoniku i svira The Sound of Silence. Njegova verzija je tu i tamo kitnjasta, a tempo melodije je u tananom skladu s krivudanjem pruge. Vođen izvježbanim osjećajem, muzičar u pravi čas, pred dolazak voza na stanicu, prekida izvedbu i korača kroz publiku. Udijelim mu nešto kovanica, ali Latinoamerikanka preko puta nagradi ga većom sumom, sve u banknotama, ni ne pogledavši ga. Njeni prsti su samo dotakli njegove i tutnuli mu novčanice u šaku i onda je nastavila da sluša saputnicu koja joj se ispovijedala o svakodnevnim jadima na španskom. Opet mi u svijesti bljesne početak Ujevićeve pjesme. Iskrcavam se na finalnoj stanici, čiji naziv posjeduje neku dramatičnu, zapljuskujuću zvučnost: Flushing-Main Street.  Usisava me vreva bučne kineske četvrti, kineskije od one izvikane, turističke na Manhattanu. U davnini su se ovim predjelima skitali pripadnici naroda Lenape, poslije su dojahali evropski kolonisti i sve poremetili. Tek mnogo kasnije doseljavaju se Tajvanci, a zatim i kontinentalni Kinezi. Iz oglasnih tabli pričvršćenih za fasade zgrada, iz natpisa pred dućanima i kitajskim aščinicama, engleski jezik je sasvim istisnut u korist kineskog. Nikad nisam davao prednost bogomoljama u odnosu na trgove i pijace, pa sa zanimanjem i bez odgađanja zalazim u ogromne samoposluge preplavljene mušterijama. Na mahove mi se čini da sam zalutao u kakav dalekoistočni lučki grad, u neki Hong Kong ili Makao iz moje mašte. Okružen sam isključivo Azijcima, izuzev nekolicine bjelačkih uljeza koji se, mlitavog držanja, razbarušene kose i pretjerano zagledani u sebe, doimaju poluludima. Jedini jezici koji se čuju su, nagađam, porijeklom iz Kine i poneke susjedne zemlje. U svakom slučaju, ne razumijem ni jedne jedine riječi u zaglušujućem žagoru. Radoznalo razgledam prehrambenu ponudu. Obilje svakojake zeleni brižljivo poslagane u gajbe na pultovima. Nekoliko desetina vrsta sušenih gljiva u vakumiranoj ambalaži. U velikim akvarijumima šarani čekaju smrtnu presudu. Skapavajući na postelji od leda, morski stvorovi, jedni oklopljeni, drugi mekani, želatinozni, trzaju se, uvijaju, pljuckaju i pjene. Njihove boje i oblici su mi posve novi, nijednom ne znam ime. Jedan čistač mirno stoji u odjelu za voće. Umorio se, naslonio džoger na rafu, guli mandarinu. Ne mari za mećavu kupaca koja raznosi miris ribe, rakova i pečuraka iz bajki. Nedaleko od tog supermarketa, posluže mi fo u restoranu koji se izdaje za vijetnamski, iako su i kuharice i konobarica očigledno Kineskinje. Ručavši, izađem opet na Kissena Boulevard. Zadivljen svom tom gužvom, tim bujicama dvonožaca, kažem sebi, s nekom svježom nadom, ništa novo: kako o svijetu znam samo zrno, ako i toliko, i kako još mnogo toga preostaje da se vidi, okusi, onjuši, dotakne, samo nek je zdravlja. Dok se budem vraćao u svoj privremeni dom na zapadu Queensa, Sedmica će se napuniti najrazličitijim ljudskim fizionomijama. Uglavnom svi bulje u smartfone. Kad sam se prije petnaest godina neumorno kao i sada smucao Njujorkom, bilo je drugačije. Društvene mreže i druge digitalne platforme koje razaraju sposobnost za duboku koncentraciju još nisu odnijele pobjedu. Tek su kretale u osvajački pohod. Počesto sam tada primjećivao putnike kako udubljeno čitaju prave pravcate knjige od po nekoliko stotina stranica, štampane ili na Kindleu. Danas se moraš potruditi da uočiš nekog takvog endema, čak i na linijama subwaya razgranatim ispod najburžujskijih područja s najeduciranijim stanovništvom. Pogađam u sebi ko je odakle i čime se bavi. Odmah do mene, postdiplomac iz Japana, informatičar. Do njega, Uzbekistanka, dadilja i kućna pomoćnica na crno. A onaj desno je mladić iz druge-treće generacije karipskih doseljenika. Dojuče je radio u javnom prevozu, čekirao karte na pristaništu za katamarane. Tamo dalje, Senegalka, samohrana majka, zaposlena u prodavnici sportske opreme. Jedva je uspjela iskamčiti dan bolovanja od uvijek zlovoljnog šefa. Brine se za sina tinejdžera, upao je u loše društvo. Pokraj nje, okruglasti Ekvadorac, nabijen, u dobroj kondiciji. Taj bezbrojne milje prelazi na električnom biciklu kako bi dostavio slasne obroke za klijente nastanjene na olimpskim visinama. U poređenju sa čudesnim šarenilom Queensa, etničkim, lingvističkim, kulturalnim, kako bijedno, kako trulo zvuči tvrdokorni mit o bosanskom “trolistu”. Zar je prednost šume da ima samo tri vrste listova, a ne mnoštvo? Sedmica se čas vuče, gmiže, čas galopira. Njeni putnici kao zgusnuti uzorak ljudskog roda, kao klupko nagovještajâ onog u šta se taj nemirni i uvijek nezadovoljni, čangrizavi soj pretvara. Da li nabolje ili nagore, odgovor je možda pohranjen u snu debeljuškaste zdepaste žene, one tamo, bakrenog tena, nakraj vagona, koja spava pored svojih klimavih kolica punih churrosa. Kada voz zafijuče u krivinu, kolica se zatresu, a žena se probudi i izvidi da li je sve u redu. Jeste, i zatim opet utone u svoj san pravednice, koja hrani prolaznike na ulici i zarađuje za život pošteno i krvavo. Sedmica usporava, histerično kriči vijugajući po tračnicama. Naginje se katkad tako oštro kao da će se strovaliti na žilu kucavicu ispod nas, krcatu automobilima i pješacima. Kasno je popodne. Od blještavila sunca vedrina iznad velegrada blijedi. Kilometrima ispred nas naslućuju se modre siluete čudovišnih nebodera na Manhattanu, središtu globalnih novčanih perverzija, milijarderske bezobzirnosti, fascinantnog glamura i profinjenog, hipnotičnog luksuza. Kad se bolje pogleda, ti vitki, prelijepi i zastrašujući titani, spomenici neizmjerne ambicije i gramzivosti, prozračni, gotovo stopljeni s nebom, kao da nisu ništa drugo do prikaze. Stvarni smo jedino mi, nagurani u voz što se opasno njiše, ali ipak nekako stiže na odredište. (inforadar.ba)