Društvenim mrežama kruži jedan zanimljiv videoklip: mladunac ćubaste majne, iz porodice tih tako pametnih i pričljivih čvoraka, skakuće oko isprepadane gusjenice i uzalud pokušava da se osladi. Još zelen ptić, neupućen u osnovne prehrambene radnje, uporno otvara kljun prema gusjenici dok ova bježi glavom bez obzira. Ona otpuže, a on joj priđe, razjapi kljun, ali hrana neće da uskoči sama od sebe kao onda kad ga je majka šopala, i to se tako ponavlja par puta, snimak se naprasno prekida i ne znamo kako se drama okončala.

Bruka internetskih komentatora se iščuđava ptičijem ponašanju dovodeći ga u vezu s najrazličitijim situacijama iz života ljudi. Meni se, u kontekstu proljetnih preokreta na političkoj sceni, čini prikladnom usporedba s najvećom i najznačajnijom strankom u Bošnjaka. U majni vidim SDA, a u gusjenici koncept građanske države, koji taj folklorno-kriminalni konglomerat nikako da zaista proguta i svari: “Uvijek i iznova širimo ralje, ali šta se može kad nas koncept neće. Uzalud se trudimo, uzalud sva ta naša mimika i glumatanje, nikako sekularizam da nam se primi, da se integriše u naš duh i tijelo. I krivi nismo mi jer svim silama zijevamo i zijevamo, kriva je ta gusjenica što se stalno izmigolji.”

U plavo Božije prijestolje

Osnovana 1990, Stranka demokratske akcije ubitačno je dugo vladala u partnerstvu s drugim destruktivnim, pokvarenjačkim i munafičkim grupacijama poput SDS-a, HDZ-a, SNSD-a. Žezlo je držala – uz kratke predahe kada bi je odmijenila mlitava, bezidejna, plašljiva oporba – tri neslavna desetljeća.

Kako se da zaključiti iz dokumenta dostupnog na njenoj službenoj web stranici, inicijativni odbor brojao je četrdeset članova. Od toga samo tri žene. Više od polovine začetnika bilo je iz Sarajeva, čak jedanaestorica iz Zagreba, a samo dvojica iz Bosanske Krajine (jedan iz Banjaluke, drugi iz Velike Kladuše).

U saopćenju za javnost od 27. marta 1990. navodi se da je “Stranka demokratske akcije politički savez građana Jugoslavije koji pripadaju muslimanskom kulturno-povijesnom krugu, kao i drugih građana Jugoslavije koji prihvataju program i ciljeve stranke”. U uvodnoj riječi pročitanoj na osnivačkoj skupštini, tadašnji čelnik partije Alija Izetbegović precizira da su pravi vlasnici Bosne njeni narodi. Građane ili Ostale, koje se obično u takve definicije utrpa radi povećanja konfuzije, nije pomenuo.

Himna SDA je lako pamtljiva, prožeta oraspoložujućom borbenom vedrinom. U najtanje strune može dirnuti i okorjelog nevjernika. Iz nje svjetluca neka omladinska bezazlenost, što je u kontrastu sa svim mračnim, surovim tipovima koji će izgraditi gangstersku karijeru pod okriljem te partije. Kultna pjesma Ja sin sam tvoj iz pera Džemaludina Latića započinje osmeračkom religioznom patetikom: “U plavo Božije prijestolje || kliču zvuci bogomolja…” Ni u nastavku stihovi ne odustaju od Pravog puta, pa se uz divljenje hidrografskim ljepotama BiH insistira na pominjanju šehida i starih mezara. Ni slovceta koje bi iskazalo interes za druge vjeroispovijesti ili, sačuvaj me bože, ateizam. U tim lepršavim strofama, neupitnog političkog naboja, nećete naći nijednu jedinu primisao koja naginje duhu otvorenog društva i Opšte deklaracije o ljudskim pravima. Sve se u toj zavodljivoj budnici kreće unutar trokuta sin-zemlja-islam.

Njeni prvaci vole vaziti da su svim bićem za građansku državu, no da li SDA uistinu vjeruje u društveni ustroj gdje Kur’an nema posljednju riječ? Da li je spremna prihvatiti da krucijalne političke procese usmjeravaju ne Allahovi napuci, već kritički nastrojeni građani, neucjenjivi i autonomni u donošenju odluka?

Po tom pitanju, uvijek je bila namazana, odnosno, da se poigram s izrazom iz Sušićevog Parergona, “dosljedno nedosljedna”. Neki temeljit istraživač sigurno može navesti sijaset primjera koji ilustruju tu njenu dosljednu nedosljednost. Ja ću se poslužiti samo jednim uvidom. Izgleda mi ponajbolji upravo zbog toga što je tako sramotno očigledan.

Tokom svog višedecenijskog foteljašenja (“trećinu vijeka”, hvali se Bakir), SDA nikad nije prstom mrdnula da principe građanskog modela i multietničnosti prakticira tamo gdje ne postoji nikakva prepreka da se oni primijene, testiraju i usavršavaju. Niko i ništa, ni Daytonski sporazum, ni velikosrpski i hercegbosanski kočničari, nisu mogli spriječiti esdeaovce da građanski kodeks žive unutar vlastite stranke. Od svog utemeljenja ona je funkcionisala kao pokret Bošnjaka u kojem upravljačke poluge čvrsto drže oni koji su sva rješenja pronašli u islamu. Ili se barem prave da jesu izvodeći pantomimu na džamijskim molitvama petkom. SDA i Islamsku zajednicu vežu emocije puno snažnije i ozbiljnije od ljubavi. Najzad, nepobitna je i poražavajuća činjenica da SDA, uprkos svom opsesivnom trtljanju o građanskoj državi, nije iznjedrila nijednog značajnog i autentičnog nebošnjačkog političara. U same vrhove njene hijerarhije nikad nisu pripuštani pojedinci koji stvarnost doživljavaju nevezano za bismilu, tespih, Muslimansko bratstvo ili neke neopipljive i bestežinske autoritete. Vijeće ahbaba je za takve uvijek bilo nedostižno.

O, komšija, kako je?

Jedan od insajderskih kontraša i, po vlastitim riječima, osnivača partije Šemsudin Mehmedović u nedavnom televizijskom intervjuu priželjkuje da SDA bude prihvatljiva i za nebošnjake. Tom izjavom priznao je da njegova stranka dosad nije bila takva, da njena vrata nisu bila otvorena za članove drugačije etničke ili vjerske pripadnosti. Mehmedović takođe dosoljava tvrdnjom koja je odavno javna tajna: da se “službenim vozilima ide na džumu” te da se “iz budžeta plaćaju iftari”.

SDA je duboko ogrezla u kolektivnoj, visokoorganizovanojdvoličnosti, koja je u stvari napumpana verzija drevnog bosanskohercegovačkog običaja da pripadnike drugih etnija tretiramo po duplim standardima. Prvi pristup je vanporodični, javni, tobože otvoren, nadnacionalan (“O, komšija, kako je?”), a drugi unutarporodični, tradicionalni, mrzilački (“Druga vjera, drugo sve.”). Naravno da sve porodice ne praktikuju tu dihotomiju, tako podesnu za raspirivanje masovnog nasilja, ali mnoge da, ako ne i većina njih, i to bez želje da se ikad izliječe od te stoljećima održavane podvojenosti, moralne i emocionalne.

S jedne strane, SDA se deklarativno zalaže za ravnopravnost sva tri naroda i građana. Puna su joj usta floskula o jednakosti svih individua bez obzira na njhove svjetonazore. No, s druge strane, unutar partije, vrijedno se uzgajaju otrovne predrasude o inovjercima i bezbožnicima. Potonji se u harangama esdeaovaca predstavljaju kao jeziva i sveprisutna opasnost, kao “islamofobi” i “agresivni ateisti” (agresivni su valjda zato što javno iznose vlastiti pogled na svijet, bez očekivanih naklona religiji i kleru, to jest ulemi). Koliko u svom tom etiketiranju ima propagande i preuveličavanja govori podatak da, prema cenzusu iz 2013, nereligioznih kod nas ima 3%.

Stranka koja zamajava i sebe i druge da je građanska, a u stvarnosti se gnuša “vlaha i ćafira” nije ništa drugo do mrijestilište etnokonfesionalnih antagonizama. Svakako, SNSD, HDZ i SDS su još uspješnije tvornice međunacionalne mržnje. Vođene kriterijima monoetničnosti u odabiru članstva, i one poručuju da se užasavaju miješanja s drugima. Ali kod njih je to bjelodano. Od njihovog postanka jasno je da su napaljene na razvaljivanje Bosne. Jedino što ih sprečava da idu do kraja, na tenkovima ako treba, jeste strah od reakcije NATO-a. Čekaju i nadaju se da će se Bijela kuća jednog dana umoriti, da će dići ruke od nas, što nije nemoguće. Istorija je prepuna razočaravajućih obrta, nepravednih. Uostalom, HDZ i SDS nikad nisu ni pokušale da se odreknu svog pogolemog ratnozločinačkog naslijeđa. Naprotiv, miluju ga i slave na liniji uvjerenja da je doba Karadžićevih i Kordićevih zvjerstava bilo samo prvo poluvrijeme. Zašto bi se očekivalo nešto dobro od tih banditskih sindikata, uključujući i Dodikov nekrofilski, putinoljubački kartel?

Stari mučitelj je ipak draži

Šuplje zvuči kada SDA naglašava koliko joj je stalo do “ljudskih prava svih”. U srži njene doktrine su bošnjački nacionalizam i vjerska dogma, koja se tumači prilično kreativno uzme li se u obzir hrpa optužnica i presuda protiv njenih prominentnih funkcionera. Aktuelni lider Bakir Izetbegović, pametujući o korijenima partije, ne poziva se na tekovine zapadnoevropskih ili američkih građanskih borbi, na primjer Martina Luthera Kinga. U svom poznatom stilu sjetnog pospanka koji odašilje maglovite poruke upućenima, konstatuje za nedjeljnik Stav: “‘Mladi muslimani’ su pozatvarani i poubijani, organizacija je zabranjena, ali vjera i ideje se ne mogu ubiti. Iz tog sjemena, iz tog uvjerenja nikla je SDA.”

Na opštim izborima 1990. za nju je glasalo 990.000 zaluđenika, a 2022. taj broj je spao na 273.545. Krajem aprila kompletirano je sklanjanje SDA u ‘ladovinu. Njeni gorljivi pristaše pjene od bijesa zbog gubitka moći urlajući o veleizdaji, prodanim dušama i oktroisanju. Ogroman je broj i mučenika, ne nužno simpatizera SDA, koji su preko noći spoznali da im je mučitelj zapravo mio i da bi bilo strašno rastati se od njega: “Bolje da mi on i ubuduće dere kožu – makar brani državu. Jest, krade, ali i narodu dade.” Draže im je, dakle, prihvatiti izvjesnost bakirovskog sunovrata u septičku jamu nego neizvjesnost koju svaka nova vladajuća postavka donosi. Po njihovom, dopušteno je da se SDA povuče sa prijestolja samo ako je zamijeni neka idealna garnitura. Pritom je za procjenu idealnosti meritorna isključivo SDA.

Poučno je nabrzinu se osvrnuti na period njene tegobne i obeznađujuće vladavine, suštinski i osviješteno antiprosvjetiteljske. Teško je pobrojati sve skandale koje su zakuhali njeni nisko i visokopozicionirani sljedbenici u proteklim decenijama. Jedan od najznakovitijih je teroristički kamp nazvan “Sveti ratnik Irfan Ljubijankić” po bh. ministru vanjskih poslova koji je u ratu poginuo pod zagonetnim okolnostima. Kamp se nalazio na planini Pogorelici kod Fojnice, sa sjedištem u zgradi lovačkog doma. U helikoptersko-transporterskom desantu 1996. rasturili su ga vojnici IFOR-a uhapsivši jedanaestoro lica: osmoricu bh. državljana, zaposlenih u MUP-u i Agenciji za istraživanje i dokumentaciju, i trojicu iranskih obavještajaca na zadatku u stranoj zemlji. Prema pisanju Senada Avdića, tom prilikom “zaplijenjeni su dokazi da su polaznici kursa uz pomoć instruktora iz Irana razrađivali tehnike i mogućnosti napada na pojedine objekte u Sarajevu […] kao i da su tokom nastave obučavani kako opservirati i kojim tehnikama kompromitirati lidere opozicije u BiH”.

O prljavštinama SDA Slobodna Bosna i Dani agilno su izvještavali u ona bombaško-revolveraška vremena odmah iza rata. Novinarima se rutinski prijetilo likvidacijom, a nabildani jalijaši upadali su u redakcije željni prijateljske utjehe i toplog zagrljaja. Televizijska serija u najmanje trideset sezona, sa SDA u glavnoj ulozi, bila bi izuzetno gledana sa svim tim konspiracijama, vjerolomstvima, kriminalnim aferama koje joj se pripisuju. Narativni rukavci scenarija pokrivali bi geografski prostor od kokainskih rajeva Kolumbije, preko posthladnoratovskih Ciriha i Beča sve do parkovskih klupa Teherana i magičnih urbanih ambijenata Saddamovog Bagdada. Valjda će se Netflix umilostiviti. Alija, Sulejman i Bakir stvorili su izvanredan materijal za filmsku industriju, mada su nam u tom stvaralačkom zanosu krv na slamku posrkali.

Esdeaoidi

Kao i sve etnopartije koje su predugo nosile krunu na glavi, SDA je do čudovišnih razmjera razvila trostruku korupciju: običnu ljudsku (puka gramzivost samozainteresiranog karijeriste), plemensku (talovi po osnovi etničke solidarnosti: “Daću ti tender kao Bošnjak Bošnjaku”) i ideološku (“lopovluk je halal ako je za našu stvar”). SDA je ostavila iza sebe mrkle, letargične kasabe kojima bauljaju prilike zombijevskog pogleda i zatrtog dostojanstva bazdeći na jeftin mahmurluk. Tako to biva kad se ljudskim bićima onemogući da prosperiraju zahvaljujući sopstvenoj marljivosti, radu, talentima i osobitostima svojih životnih stremljenja.

I što najviše zabrinjava, ostavila je iza sebe čitavu menažeriju svojih odmetnutih potomaka, rođenih čudesnim esdeaovskim procesom samooplodnje i ćelijske diobe. A djeca kmečava, uskogruda, arogantna, lukava, kakav im je i roditelj: od najstarije kćerke po imenu Stranka za BiH, preko A-SDA ribrendiranog u NES, Stranke za bolju budućnost, PDA, do prodornog i vrlo ambicioznog sina – Naroda i pravde, koji je odnedavno ušao u vlast na federalnom i državnom nivou.

Nijedan od pobrojanih esdeaoida nije raskrstio sa kolektivnom dvoličnošću. Da su vrata njihovih partijskih vrhuški zaista otvorena za, kažimo, ukrajinsku nacionalnu manjinu ili Rome, nisu dosad djelima potvrdili. Još uvijek se samo po sebi podrazumijeva da nebošnjak, nemusliman nikad ne može biti tako pouzdan da mu se povjeri neka čelna pozicija. Sve te nemirne, uspuhane stranke i dalje se traže i ideološki imitiraju svoju moćnu stvoriteljicu, samo što eto, kao, neće da kradu lopatom kao mama im i pošteni su.

Kada kapiten NiP-a i novopečeni ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković blagoglagolji da sanja građansku državu i “BiH sa jednim predsjednikom, sa nivoom vlasti država i samo lokalna vlast, bez entiteta, kantona, da smo članica EU”, nije mu vjerovati. Jer, niko njemu ne brani da vlastitu partiju – koja je tek podmlađena, pročišćena i nešto nabrijanija kopija Velike Majke – pokuša prekrojiti u skladu sa vrijednostima građanske, sekularne države.

Povodom prošlogodišnje Parade ponosa, Konaković nije imao dlake na jeziku: “Protiv sam povorke. Promociju seksualnosti smatram neprimjerenom. Iz svojih dubokih vjerskih ubjeđenja sam protiv povorke. […] Nijedan član NiP-a, nijedan ministar u Vladi, nijedan zastupnik nisu glasali, podržali ili promovisali povorku.” Nijedan član, nijedan ministar, nijedan zastupnik…Ovim zalaganjem za čednost i homofobiju samo je otkrio da on i njegovi partijski pajtaši ipak sanjaju nešto drugo za ovu zemlju. Nešto što nema nikakve veze s građanskim društvom, ali itekako ima s interpretacijom prastarih vjerskih spisa iz pustinje.

—————————————

(Premijerno objavljeno na inforadar.ba.)