Bosanci su jednostavni, prostodušni i siromašni gorštaci koji jedu „dlakavi hljeb“ od neprosijanog brašna. Uprkos čemernom životu, zadovoljni su onim što im je dato, njihove potrebe su skromne, zdravi su i veseli. Tako je domaći plebs ocrtan u uvodnim pasažima Sjećanja na Bosnu (Bosanska riječ, 2016), memoarskog blaga koje na ukupno dvjesto i nešto stranica pokriva period od početka XX vijeka do pred kraj Velikog rata. Refleksije o Bosancima će se nekima s razlogom učiniti površnim, pa i promašenim. Međutim, vizura Františeka Valoušeka će se vremenom, list po list, dopunjavati, izoštravati, usložnjavati. Kako budemo odmicali kroz njegove autobiografske zapise, tako će i slika o narodu u čijoj je zemlji autor dugo godina zavodio red postajati sve bogatija, životnija i uzbudljivija.

Posebnu dubinu njegovom djelu daju uspomene na zbivanja, katkad smiješna, ali češće užasavajuća, u kojima vampiri najcrnje zaostalosti prkose još uvijek dalekim i bljedunjavim svjetlima modernizacije iz Beča. Službovanje u zabitima istočne Bosne omogućilo je ovom austrougarskom žandaru, porijeklom iz Češke, iz malog mjesta blizu Brna, da posvjedoči mnoštvu dramatičnih događaja koji bi u današnjim čitaocima trebali da, ako se to već nije desilo nekom zgodnijom prilikom, poljuljaju vjeru u posvemašnju dobrobit tradicije, narodnih običaja, nepropitivanih religijskih naputaka.

Naročitu tugu kod senzibilnog i jezički istančanog carskog policajca izazivaju situacije u kojima se suočava s bijednom, u svakom pogledu očajnom egzistencijom bosanskih žena, ma kojem se Bogu klanjale. Ipak, među pripadnicama triju konfesija najviše ga je deprimirao položaj muslimanki, po njegovoj ocjeni najpotlačenijih. Njih je sirova i surova patrijarhalnost prisiljavala na doživotno zatočeništvo u granicama kuće i avlije. Većina bi ih ispustila dušu ne otišavši nikad ni do obližnje Foče, a kamoli negdje dalje. Valoušeka bi uvijek ražalostilo kad bi u toku patrole po brdima nabasao na deliju kako ponosno jaše konja dok se za njim iscrpljena vuče pokrivena supruga.

Protiv muškog despotstva ugrađenog u sam temelj lijepih porodičnih običaja bilo je individualnih pobuna. U nastupu neuračunljivosti Čima Zec iz Grdijevića usmrtila je sjekirom Sulejman-bega, svog muža. Odrubila je glavu i njegovoj najmlađoj ženi. S njom je jedino vodio ljubav. „Tri supruge su morale svake noći gledati i slušati kako liježe pored Ibriše i samo sa njome se mazi i opšti“, izvještava Valoušek pamteći s uviđaja grozomorne detalje koje ću prešutjeti. Trpila je Čima tog siledžiju, koji je svakodnevno zlostavljao nju i ostale supruge osim povlaštene Ibriše, gnjev se nakupljao i na kraju mu je presudila u jednoj mučnoj noći dok su sve ležale s njim na „prostrtim tepisima […] u istoj sobi“, a on se seksao s miljenicom. Uvaživši olakotne okolnosti, sud je okrivljenu kaznio na tri mjeseca zatvora. Po izlasku na slobodu, vratila se svojima u Ustikolinu obznanivši „da se više nikad neće udati“. Ženomrzački film Kuduz ubraja se u klasike bh. kinematografije, dok dva zamaha Čime Zec još čekaju na ekranizaciju.

Valoušek se ne sjeća da je u svojoj žandarskoj karijeri prisustvovao nekom bosanskom teferiču a da na njemu nije prolivena krv. Počinitelji su po pravilu bili muškarci, mladi seljani puni energije kod kojih bi se pod dejstvom rakije razbuktala ljubomora zbog neke atraktivne, žuđene djevojke. Potegli bi se noževi i u tren oka pala bi mrtva glava.

Sjećanja na Bosnu obiluju kriminalnim slučajevima sa tragičnim ishodom. Svi su evocirani perom iskusnog, profesionalnog posmatrača i uz to književno nadarenog koji nekako usput, staloženo, naizgled nezainteresirano, činjenicom vješto pozicioniranom na optimalnom mjestu u priči, umije da čitaoca dirne u srce, bilo da pripovijeda o krvoproliću na narodnom veselju, o komšijskim pljačkama, prostituciji, krijumčarenju ili oružanim okršajima na granici Bosne i Srbije u jeku Prvog svjetskog rata.

Repertoar delikata zastupljenih u knjizi je zaista širok, a na sastavljača ovog osvrta najsnažniji su dojam ostavile kobne drame u čijem središtu je žena, izjednačena s objektom, robom, nijemom stvari. Zbog nje se gine i ubija, a njoj samoj uskraćeno je pravo da upravlja vlastitom sudbinom. O tome odlučuju bližnji opskrbljeni mošnjama, otac, muž, rođaci. A odlučuju, bez imalo griže savjesti, poduprti vjerskim učenjima i krutostima tradicije, da ju se drži u neznanju, šutnji, pokornosti, u sužanjstvu, lišenu životnih radosti i užitaka slobode. I zato afekt, bijes. E pa neš više. Ako sud ne sudi, sudi sjekira.

Neobičan žandar je bio František Valoušek. Neimaština ga je u ranoj mladosti primorala na mukotrpan rad u rudnicima. Prilikom jedne od nekoliko havarija koje su ga snašle (provalilo se dno teretnog lifta) proživio je, teško ozlijeđen, tri dana pod zemljom. Imao je muzičku žicu pa je u slobodno vrijeme pohađao časove klarineta, violine i trube. Bilo mu je osamnaest kada su ga imenovali za dirigenta u rodnom selu. Na službu u Bosni prijavio se dobrovoljno. Vozom uskotračne željeznice, koji je napredovao brzinom od petnaest kilometara na sat, mladi Čeh doputovao je u Sarajevo jednog septembarskog poslijepodneva 1902. U novoj domovini, i to uglavnom u njenoj dubokoj pozadini, provešće punih šesnaest godina, tokom kojih će odlično naučiti jezik domorodaca i njihov mentalitet. Posvećen poslu, pravičan i druželjubiv, uživao je ugled među lokalcima. Zbog upadljive vanjske odlike, a zasigurno i zbog mudrog postupanja u policijsko-graničarskoj praksi, nagradili su ga nadimkom Brada.

Njegove zabilješke o Bosni, koje je izdavač ukoričio u skraćenoj, destiliranoj formi i u prevodu Zvjezdane Marković, dio su mnogo većeg memoarskog zavještanja rukom gusto ispisanog na skoro 10.000 stranica formata A4! Riječ je, dakle, o impresivnom poduhvatu čovjeka kojem pisanje nije bilo poziv, ali koji je osjećao potrebu, a moguće i odgovornost da svoja iznimno vrijedna sjećanja na jednu turbulentnu epohu sačuva za buduća pokoljenja. Bosanski segment tog ogromnog rukopisa prepun je dragocjenih zapažanja od političkog, istorijskog, antropološkog značaja. Ma o čemu da pripovijeda, o zmijama otrovnicama, popovima gulikožama, podmuklom učitelju, doušništvu babe Milice, tesaru pod medvjedom, guji u utrobi ili kašici od hljeba, Valoušek uvijek razotkriva neku novu dimenziju svakodnevice u jednoj ubij bože komplikovanoj balkanskoj zemlji. Svaki incident, svako zlodjelo uvodi nas sve dublje u njene zamršene i nerijetko zbunjujuće, impulsivne međuljudske odnose, koji lako skrenu sa smijeha u nasilje.

Otrežnjujući je to dokument za svakog onog ko romantizira stara vremena, a obezvređuje sadašnjicu. Nadati se da će Sjećanja na Bosnu podstaknuti neke amatere bez ozbiljnih književnih ambicija da opservacije o svome dobu prenesu na papir ili u tekstualne fajlove. Ako se na to odluče, neka im je sretno i neka im te hronike, po uzoru na žandarove reminiscencije, budu što obimnije. Treba se osigurati količinom jer ko zna šta bi u toj gomili bilješki moglo zainteresirati, začuditi, zaprepastiti čitalačku publiku za sto godina, ako je tada uopšte bude. Mnogo stvari danas smatramo samopodrazumijevajućim, normalnim kad je riječ o komunikaciji, ponašanju, porodici, moralu, politici, religiji… Dobro je upitati se: na šta će se od toga u XXII vijeku gledati s nerazumijevanjem, sažaljenjem ili prestravljenošću?

(inforadar.ba)