Izašao je po cigarete i nestao. Mnogo godina kasnije za njegovu sudbinu zainteresiraće se novinar iz Njujorka. Tema ga je toliko obuzela da je zanemario uobičajene gaže kako bi saznao šta se desilo s jednom od najsvjetlijih nada moderne brazilske muzike, klavirskim virtuozom Tenórijem Juniorom. Američki novinar, junak animiranog filma Pucali su u pijanistu (2023), izmišljena je ličnost. Za razliku od samog Tenórija, kao i brojnih osoba koje Njujorčanin intervjuiše tokom svog istraživanja po Latinskoj Americi. Razgovara s muzičarevim kolegama, prvorazrednim, realizovanim, renomiranim umjetnicima, njegovom suprugom, djecom, sada već odraslom, koja su i sama postala roditelji… Niko od njih ni nakon toliko vremena ne može sakriti tugu, sjetu, bol prisjećajući se Tenorinha.

Režiser i oskarovac Fernando Trueba smiješao je lijep amalgam fikcije i dokumentarizma sa snažnim likovnim pečatom Javiera Mariscala. Priča o  Tenórijevoj tragediji našla je protutežu u vedrini, optimizmu ovog starog majstora grafičkog dizajna. Mariscal se kalio kao underground strip-crtač u Barceloni još za vladavine Franka, a i u tom razdoblju represije znao je, kaže, da se veseli i dobro zafrkava. U ovom crtiću, vizualizacije likova, enterijera, zaljevskih pejzaža, muzičkih instrumenata, velegradskih ulica, dječije su neposredne, natopljene opojnim koloritom s mirisom na tropska popodneva i večeri. Nasmijaće nas duhoviti krokiji nekih živahnih stvorenja u pozadini. Razvedriće nas sudari boja koji, matisovskim intenzitetom, razgaljuju poput kakvih šarenih ljetnih koktela ukrašenih kriškama voća. „Daj još jednu turu!“, ponavljate u sebi, iako je cijeli film zapravo o gubitku, žalovanju. Protiče u pokušajima da se objasni užasni kraj jednog vanserijski talentovanog tridesetogodišnjaka, koji je iza sebe ostavio trudnu suprugu i četvoro male djece. (Kao praznik za oči i dušu, gledaoci će upamtiti sekvencu u kojoj muzičari u studiju sviraju Embalmo. To je  nestašna samba-jazz instrumentalka s njegovog jedinog solo albuma iz 1964, kada je ovom nesvršenom studentu medicine bilo dvadeset i nešto godina. Limun žuta, bordo, narandžasta, duboka plava razlijevaju se u valovima preko izvođačâ, saksofona, trombona, trube i klavira po čijim dirkama prebiru Tenórijevi gipki, brzi prsti…)

Na osnovu informacija koje je prikupio  izmaštani novinar, gringo Jeff Harris, možemo rekonstruisati kako se otprilike odvijao posljednji čin, kratak, strašan i apsurdan, pijanistovog života. U tome će nam pripomoći i pisani doprinosi drugih, stvarnih novinara, kao i pravosudnih, policijskih organa iz našeg nefikcionalnog svijeta koji su se pozabavili slučajem.

U sklopu koncertne turneje Tenório je gostovao u Argentini. U sobi hotela Normandie nedaleko od samog srca Buenos Airesa, ostavio je prijateljima muzičarima cedulju sa sljedećim obavještenjem: „Izašao sam da kupim cigarete i lijek; brzo se vraćam.“ Španski list El País citira drugu verziju poruke: u njoj se cigarete ne spominju – otišao je navodno da pojede sendvič. Bilo je oko tri sata iza ponoći, mart 1976, nekoliko dana uoči vojnog puča. Pod pokroviteljstvom američke vlade, diktature su se već raspojasale po južnoameričkom kontinentu i međusobno sarađivale u tajnosti.

Kako je muzičar skončao? Premda postoje različite interpretacije određenih detalja, zajednički zaljučak je da su ga nasred ulice oteli pripadnici argentinske vojske ili sigurnosnog aparata. Nedugo zatim je smaknut. Tek skoro pola vijeka kasnije, tijelo je iskopano iz neimenovane parcele na buenosaireškom groblju, da bi napokon bilo identifikovano poređenjem otisaka prstiju iz raspoloživih evidencija. Forenzički nalazi ukazuju da je iste noći kad su ga kidnapovali i upucan – s pet metaka.

Pretpostavlja se da su ga zamijenili s nekim bezbjedonosno važnijim. Kad su shvatili grešku, nije se moglo nazad. Morali su ga zauvijek ušutkati da ne se bi izbrbljao u medijima. Njegove riječi sigurno bi imale odjeka budući da je već tada bio prilično popularan na glazbenoj sceni. Samo noć ranije nastupao je u istom tom gradu, u dvorani prestižnog Gran Rexa s najčuvenijim vedetama modernog brazilskog melosa, Viniciusom de Moraesom i Toquinhom.

Moguće je takođe da su, odmjeravajući izdaleka, iz svog Ford Falcona, tog sumnjivog dugajliju – hipijevska kosa, mislilačka brada, naočale s velikim pravouganim okvirima nekog ko puno čita  – kidnaperi ocijenili da im se na pladnju nudi intelektualac lijeve orijentacije. Takve su ptice lovili tih dana argentinski agenti u borbi za nacionalno samopročišćenje. Uvjerenja, klerikalna, antikomunistička, militaristička, koja su im prirasla srcu režim će u nadolazećim godinama širiti državnim terorom. Rado će pribjegavati torturi i likvidaciji neistomišljenika, otimanju beba i srodnim gadostima u obilnim količinama.

U crtanom filmu novinarovi sagovornici naglašavaju da je Tenório bio blage naravi i izrazito apolitičan. Zašto bi se takvog dobrička otelo dok kupuje duhan na kiosku i onda još mučilo i ubilo? U danima neposredno poslije muzičarevog nestanka, pojedini  njegovi prijatelji su se čak zavaravali vjerovanjem da je poludio i napustio hotel u želji da mu se izgubi svaki trag u ogromnosti Buenos Airesa. Osporile su ih stravične činjenice koje će tek dosta kasnije isplivati na površinu.

Neko zatrovaniji politikom od mene požurio bi da nesretnog pijanistu okrivi za vlastitu smrt. Stradao je upravo zbog svoje apolitičnosti. Nije bio svjestan gdje je došao: nad argentinskom metropolom nadvijao se tamni oblak vojne hunte koja će, uzurpiravši vlast kroz manje od sedmicu dana, traumatizirati naciju sadističkim tehnikama vladanja. Niko s imalo pameti se ne bi usudio prošetati ulicama takvog grada u sitne sate, kao što je učinio nehajni Brazilac. Ovo nam je lako tvrditi iz današnje perspektive, kad taj period istorije možemo sagledavati iz lagodne pozicije distanciranih posmatrača. U ono doba, međutim, nije bilo jasno ni većini građana Argentine, a kamoli strancu Tenóriju u kakav će košmar ta zemlja uskoro uroniti.

Koliko je apolitičnost (ili političnost?) u stanju upropastiti stvaralaštvo, autentičnost i život umjetnika, pa čak i sa letalnim posljedicama, pitanje je koje ima smisla postaviti povodom nekih drugih biografija, ali ne i Tenórijeve. Uprkos nezanimanju za politiku, a vjerovatno i zahvaljujući njemu, stasao je u izvanrednog muzičara, rano sazrelog inovatora džeza i bossa nove.

Drugo pitanje koje se nameće u vezi s njegovim preranim uklanjanjem iz ovog svijeta je umjesnije: kako bi zvučala sadašnja brazilska muzika da je taj čovjek dao svoj maksimum kao pijanista i kompozitor, da njegov munjeviti uzlet nije bio tako brutalno prekinut

Proslavljeni umjetnici imaju običaj isticati sopstveno izgaranje, upornost, talenat kao ključne faktore u svojoj blistavoj karijeri. Previđaju jedan element, podjednako bitan, u zamršenoj jednačini uspjeha: sreću, odnosno slučajnost, splet okolnosti na koje oni nisu imali nikakvog uticaja, ali koje su im u presudnim trenucima išle u prilog. Povjesničari umjetničkih pravaca, muzičkih, književnih, filmskih, po pravilu se fokusiraju na „dokazane“, „priznate“ stvaraoce. Njih uvrštavaju u svoje preglede, njih klasifikuju i favoriziraju. Predstavljaju ih kao sudbonosne, predodređene sile. Nikakva prepreka ih nije mogla zaustaviti na putu do zaslužene recepcije i ovjekovječenja.

Za gubitnike, baksuze, odbačene, zaboravljene, baš zato što su to, ne zna se. Tenórija je ovaj crtani film izvukao iz zaborava, ali nebrojeni drugi stvaraoci njegovog ranga i dara iščezli su u prošlosti. Njihova djela zajedno sa svojim nazivima su uništena ratom, vatrom, mikroorganizmima, carskim dekretom, a njihova imena ne pamtimo.

Stoga možemo reći da Tenório nije najgore prošao. Pijanistu iz Rio de Žaneira, njegovu kreativnu energiju, ugasili su meci. No, barem ga dozivamo u svijest i razmišljamo o njemu, slušamo njegove stvari. Njemu u čast i spomen, zapitajmo se: zar se ova ili ona umjetnost nije mogla razviti na iznenađujuće drugačiji način da su čarobnjaci poput njega imali više sreće?