Naš popularni demagog s dinastičkim pretenzijama, zagriženi monoetničar, raspričao se jednom prilikom o vlastitom školovanju. Kako se individuum zove, suvišno je navoditi, a i štetno za moje raspoloženje. Isječak inkriminirajućeg videointervjua lako ćete pronaći na YouTubeu. U njemu se ovaj partijski lider bljuzgavog lica, po običaju pun sebe, prisjeća kako je u osnovnoj i srednjoj školi kečeve dobijao u izobilju, “naročito iz istorije, geografije, meni se to nije štrebalo […], Francuska buržoaska revolucija, baš me briga za nju.”

Zagonetka je kako je već tada, kao nezrelo momče, lišeno naročitih talenata i vidovitosti, mogao procijeniti koje će mu oblasti znanja vrijediti u odrasloj dobi, a koje ne. Njegova gimnazijska svjedodžba ga karakteriše kao bijednog učenika, nezainteresiranog za bilo koji predmet osim za fiskulturu, odbranu i zaštitu i, tek u završnom razredu, za tehničko obrazovanje. Smiješno je da će mnogo kasnije, stasavši u etnokratu, taj samoproklamovani narodni tribun pametovati svojim sljedbenicima o važnosti školstva i edukacije.

Od toliko opcija, kud baš Francusku revoluciju da pomene, pomislio sam gledajući sa gnušanjem odlomak iz razgovora sa čovjekom ubijeđenim da mu njegovo krvno srodstvo, po principu nasljeđivanja, garantuje doživotne vladarske ovlasti. Kako li je, kao školarac, mogao biti tako siguran da mu lekcije o jednoj tako opštepoznatoj povijesnoj prekretnici neće biti ni od kakve koristi u životu? Otkud ta tvrdokorna pubertetska odbojnost prema širenju sopstvenih intelektualnih obzora?  Mora da je bila plod ne lucidnog, već potkapacitiranog i lijenog uma. Istog onog uma kojim će njegov imalac u svojim bradatim godinama dugo i istrajno zlostavljati plebs obnašajući niz prestižnih državnih funkcija.

Jah, golemu šansu propustio je u mladosti. Šteta što je u tom prijemčivom periodu, kada se mogao izgraditi u moralnijeg i obrazovanijeg insana nego što jeste, tako potcjenjivao udžbenike iz istorije, a naročito stranice posvećene čuvenoj revoluciji. Slijed krvavih događaja, započet spektakularnim narodnim buntom 1789, na izuzetan način pokazuje koliko je povijest hirovita i prevrtljiva. Staro, učmalo feudalno uređenje se ruši, plemstvo na čelu s kraljem apsolutistom više nije nedodirljivo. Gladna sirotinja golim rukama navaljuje na zamkove, a mislioci inspirirani prosvjetiteljskim tezama zalažu se za pravedniji društveni poredak. Na razvalinama Ancien Régimea rađa se novi svijet pod pokroviteljstvom buržoaske klase. Njoj napokon uspijeva da se dohvati poluga državne vlasti, koje su joj crkva i aristokracija dotad uskraćivali. Onom ko hoće da uči Francuska revolucija nudi bogatu galeriju iznimno zanimljivih i znamenitih, tipskih javnih figura. Svako bi se u nekoj od njih mogao barem djelomično pronaći, naučiti podosta iz njihovih slabosti i kvaliteta, uspona i padova.

Među vrlo raznolikim, samosvojnim igračima na političkoj pozornici ondašnje Francuske, posebnu pažnju zavređuje jedan istančani gad, bešćutni intrigant i serijski izdajica – Joseph Fouché. Ovo unikatno đubre, velemajstor niskih udaraca, pokeraški hladnokrvan i dijabolički proračunat, obožavao je da povlači konce iz sjene. Igrao je uvijek važnu, a često i presudnu ulogu u najvišim državnim strukturama tokom dugog i nestabilnog razdoblja ispresijecanog katastrofalnim nacionalnim krizama. Mnogi, naizgled moćniji od njega, završavali su na gubilištu. Svi su tonuli, samo je on poput bove plutao uzburkanim morem. I nekim čudesnim manipulativnim tehnikama se penjao postepeno, uz pokoji uzmak, na hijerarhijskoj ljestvici.

U ranoj etapi revolucije istaknuće se kao najfanatičniji jakobinac, Jacobinissimus. Poslije gušenja ustanka u lionskom kraju, šalju ga tamo da u svojstvu vladinog namjesnika potamani sve one za koje se sumnjalo da su imalo kontaminirani reakcionarstvom. On i njegov ništa manje revnosni saučesnik, pozorišni glumac d’Herbois, smatraju se odgovornim za pogubljenje preko hiljadu i po nepodobnih lica. Kad je zavladao Teror, Fouché naslućuje da mu smrtna kazna prijeti iz samog vrha vlasti. Da se spasi, virtuoznim spletkarenjem učestvuje u svrgavanju svog nemesisa, nepotkupljivog jakobinskog sveca Robespierrea, čija će se glava ubrzo skotrljati u korpu. Lukav i vičan procjenjivanju ljudi, uvijek će naći načina da se ugnijezdi na kakvoj visokoj funkciji u režimima koji će se vrtoglavo smjenjivati u toj burnoj eri. Tokom Napoléonovog carevanja ureduje kao stooki ministar policije, stvarajući neiscrpnu, ljubomorno čuvanu arhivu informacija o potencijalnim ugrozama i zavjereničkim aktivnostima u zemlji i šire. Poveljom na magarećoj koži Napoléon mu dodjeljuje titulu vojvode od Otranta, njemu koji je nekoć, zadojen komunističkim uvjerenjima, mrzio aristokraciju. Vjeroloman kakav jeste, novopečeni plemić će u najpovoljnijem času doprinijeti detronizaciji osionog Korzikanca, koji je Francusku izmorio i u crno zavio luđačkim osvajačkim pohodima po Evropi. Pri kraju karijere Fouché, koji se dvadesetak godina ranije javno izjasnio za smaknuće kralja, uložiće sav svoj munafički talenat kako bi se monarhija ponovo ustoličila. I tako na prijesto sjeda brat giljotiniranog Louisa XVI postavivši našeg nenadmašnog licemjera za ministra u privremenoj vladi.

No, ovaj lisac ipak će udariti glavom u zid. Vojvotkinja od Angoulêmea, kćerka likvidiranih kralja i njegove supruge Marie-Antoinette, nagledala se svakakvih užasa u djetinjstvu. Mučena traumama, nikad mu nije oprostila krvološtvo iz vremena kada je bila djevojčica i kada je glasao za dekapitaciju njenog oca. Fouché će biti proglašen kraljoubicom i prognan iz zemlje. Seli se s porodicom u Prag, čijim se ulicama smuca marginaliziran i zaboravljen. Umire u Trstu, odakle će tek poslije više od pola stoljeća njegovi posmrtni ostaci biti preneseni u domovinu.

U prvoj deceniji dvijehiljaditih kupio sam za sitne pare kod uličnog prodavca biografiju pod nazivom Žozef Fuše – lik jednog političara iz pera Stefana Zweiga. Snažan utisak proizvela je u meni ta knjiga o životnom putu beskarakternog karijeriste koji je svjetonazorske maske mijenjao nemilice, samo da bi ostao u najvišim sferama političkog odlučivanja. Tačno je da je, oslanjajući se na svoj demonski uticaj, stekao ogromno bogatstvo u novcu i nekretninama. Ipak, sagledamo li njegovu ličnost u cjelini, sposobnu na asketska odricanja u teškim okolnostima, zaključićemo da je za vlašću žudio zbog nje same, a ne radi materijalnih efemernosti.

Zweig zapaža da je Fouché odlično vladao vještinom prešućivanja: kad je trebalo, držao je jezik za zubima, umjesto da otkrije svoje nakane nekom nepromišljenom izjavom. Na njegovom tamnožutom licu, uvijek kamenom, bezizraznom, savršeno kontrolisanom, nikad se nije moglo pročitati šta se zaista odigrava u glavi. Iza bezbojnog činovničkog pogleda, koji je zavaravao i uljuljkivao, krile su se vrhunska inteligencija i đavolja podmuklost jedne osobite vrste gmaza.

Otkako sam pročitao Zweigovu knjigu, s vremena na vrijeme je konsultujem tražeći u njenim pasažima dodirne tačke s ovdašnjom političkom scenom, prepunom ispraznih častohlepnika i besprizornih šupljatora. Zapikam nekog našeg premijera, gradonačelnika, parlamentarca, i pokušam da ga ocijenim mjernom jedinicom zvanom fuše, u rasponu od 1 do 10. Što više odabrani ljigavac kotira, to je sličniji, po karakteru i umijeću, nedostižnom francuskom uzoru. Uprkos jakoj konkurenciji, teško je izdvojiti nekog ko bi dobio više od petice. Nijedan od tih profesionalnih upropastitelja naših života nije tako suptilan, kartezijanski analitičan, tako nadaren za zamršene političke smicalice i smrtonosna okolišanja kao što je bio vojvoda od Otranta. Prije ili kasnije, kod njih izbiju na vidjelo sistemski nedostaci: nevješto improvizerstvo, lajavost, brđanski primitivizam ili zadrta vjera u naslage neprovjerenih i neprovjerljivih stavova. Takva unutrašnja konstitucija im onemogućuje da se u potpunosti fušeiziraju i zasluže desetku ili makar 9+. Ovo se, prije svega, odnosi na političare koji se rado slikavaju za medije, zbog čega smo svjesni njihovog ogavnog postojanja. Ali sigurno ima i onih za koje ne znamo, neprimjetni su, zakamuflirani, a vedre i oblače u stranačkom vodstvu ili određenim sektorima državnog aparata. Ti beskrupulozni šutljivci, naoko povučeni i defanzivni, u povoljnijoj su poziciji da se približe kriterijima koje je postavio antijunak revolucionarne epohe.

Ipak, sve sorte političara, bili oni gromoglasni ili tihi, mogu se takmičiti koliko god hoće da dostignu vrhunce pokvarenjaštva, ali niko od njih pa ni Njegova Niskost Joseph Fouché nije u stanju, kako upozorava Zweig, da se izbori s avetima koje ih proganjaju. Na Francuza se okomila osvetoljubiva kćerka smaknutog kralja, a pridružili su joj se i drugi zakleti neprijatelji velikog makijaveliste. Zaigrao se precijenivši svoje kalkulantske kapacitete. Dohakale mu aveti prošlosti.

Šteta, baš šteta što bahati moćnik s početka teksta nije, tokom adolescencije, kad se znanje upija s lakoćom, nalazio nikakvo zadovoljstvo u izučavanju Francuske revolucije, njenih bakljonoša i otpadnika. Da je đače zagrijalo stolicu, već tada bi mu doprlo do mozga da politika voli kad aveti imaju posljednju riječ.