Prvi nasrtaji na jedan meni važan unski predio datiraju u poznu etapu socijalizma, nedugo prije sunovrata SFRJ. Moj rođak se, pokoj mu grešnoj duši, dosjetio da, koristeći svoju uticajnu poziciju u lokalnim komunističkim strukturama, “upristoji” stotinjak metara riječne obale pokraj zemljišta predviđenog za Dom penzionera. (Inače, planirani objekat za stare nikad nije završen. Tu i danas strši grdoba od sivih cigli i betona. Smještena usred grada koji se ponosi  “turističkim ljepotama”, spada među najružnije ruine u BiH. A konkurencija je, znamo, žestoka.)

Brzopletom političkom odlukom, začas je posječena vegetacija koja je slobodno rasla u mirnjaku skrivajući među stabljikama jednu osebujnu riznicu živih organizama. Uništen je mali autentični biotop. Njegove biljke i životinje su se barem pola vijeka, ako ne i duže, udešavale u skladu s  okolinom. Savjesni prirodnjaci u kakvoj civilizovanijoj državi pritisnuli bi opštinsku administraciju da taj poklon očuva po svaku cijenu. Međutim, sve je iskasapljeno i uprošteno. Na mjestu složenog, nenametljivo lijepog pejzaža kakav može da stvori samo nesputana igra vijugavog, neposlušnog autohtonog raslinja, nastala je grozota. Mutna, muljevita vodurina i jednolična travnata nizbrdica koja se utapa u rijeci.

U taj otužni prizor zurio sam, kao tinejdžer, sa suprotne, tada još prilično čupave obale, iz mahale u kojoj sam odrastao. Imao sam utisak da sam prevaren, da je otkinut neki osnažujući dio mene a da me niko nije pitao za pristanak. Osjećao sam slabost i vrtoglavicu kakva će me nešto kasnije spopadati u ratu, nakon davanja krvi na odjelu za transfuziologiji.

Otad tog rođaka nisam gledao istim očima. Za mene je predstavljao duhovnog neprijatelja. Doživljavao sam ga, možda nepravedno i neosnovano, kao nekog ko se drznuo da probije led, ko je inicirao jedan nezaustavljivi proces destrukcije. Ne mogu reći da sam ga mrzio. Ali nisam ni ronio suze kada je poslije teške bolesti sišao u carstvo larvi i crva.

U razdoblju opsade Okruga Bihać, flora se na oštećenom području postepeno obnavljala. Priroda je opet spontano plela svoje nepredvidive, zamršene i krivudave šeme. Kad su se topovi definitivno ohladili, ta dionica Une, pa i dalje ka jugu i sjeveru, provela je nekoliko godina u miru. Zatim opet kreću u akciju uređivači gradskih parcela koje su se u jednopartijskom dobu vodile kao “društvena svojina”. U samoniklom drveću oni vide demone. Motornu pilu smatraju darom od boga. Ona je njihovo magično oružje u bespoštednoj borbi između dobra i zla, između čovjeka i divljine koja samo gleda kako da nas muči komarcima i pobije što više prolaznika trulim granama ispaljenim iz krošnje.

Malo nizvodno, nedaleko od zone koju je rođak bio oskrnavio, motorke su presudile golemom i vremešnom drveću. Ono se  pametnjakovićima iz gradske uprave učinilo zbog nečega opasnim ili, naprosto, nepodesnim. Otad je prohujalo mnogo ljeta. Tamo su narasla neka nova stabla. No, kad god tuda prođem popločanom stazom, ne mogu a da se ne sjetim pokolja. Salijeću me utvare starih divova koji su se nekoć nadvijali nad rijekom i pravili duboku hladovinu oponašajući kršne žene, džinovske pralje dugih, raspletenih kosa. Desetljećima su nam davale kisik te vrbe, kisik i snove, a onda, jednog prokletog dana zbrisane su pod pokroviteljstvom glupavih uhljeba, samouvjerenih aparatčika, stranačkih droida koji su bilo kakvim radnjama, ma koliko tupavim, morali opravdati svoja nezaslužena primanja. Drveću je život oduzet olako. Kao da se ne radi o basnoslovno vrijednim elementima urbanog krajolika koje je priroda strpljivo i genijalno dizajnirala samo za taj specifični ambijent.

Komad unske obale s druge strane, u naselju moga djetinjstva, dugo je prkosio, zahvaljujući i izvjesnim zakonskim ograničenjima koja su ga donekle štitila. Sirovoj osobi, bez osjećaja za ekološke suptilnosti, taj pojas je bio tek neugledna grbava livada čiji je pristup rijeci načičkan svakojakim nekultiviranim grmljem, johama, topolama, bazgama, trnjinama… Moglo se očekivati da će prije ili kasnije gradskim ocima pasti na pamet da dokažu svoju nenadmašnu kreativnost tako što će tu sretno zakorovljenu površinu “dovesti u red”. Bilo je prijedloga da se ista pretvori u asfaltirano parkiralište kao dodatak ugostiteljskim objektima u blizini, ali to nije prošlo. Prevagnula je ideja parka: posađeno je mlado drveće, napravljene nekakve humke, postavljen mobilijar, a nadomak prekrasnog, elegantnog oraha izgrađen je teren za odbojku na pijesku, jedan od bezbroj takvih dosadnih pravougaonika na kugli zemaljskoj. Lokalna zajednica sada se mogla nadati da će na tom igralištu stasati neki budući sportaš svjetskog glasa. S druge strane, upropaštavanjem poludivljine kraj Une oslabljene su šanse da, šetajući se tuda, neko dijete razvije ljubav prema prirodi i jednom postane biolog, botaničar, ekolog… Podloga za njegovu imaginaciju je smanjena.

Za drevnu i jedinstvenu priču tog nekad samobitnog teritorija nije se imalo razumijevanja. Preobličen je i dobrim dijelom unakažen po krutim i grubim pravilima, možda preuzetim iz kakvog zastarjelog, prevaziđenog udžbenika za studente arhitekture. Komunalni radnici periodično navraćaju da pokose travu i pokupe smeće. I nipošto ne propuštaju da svakih nekoliko mjeseci trimerima temeljito izbriju obalu ne dopuštajući vegetaciji da uzme maha. To osjetljivo mjesto susreta, ta uska granica između kopna i vode deprimirajućeg je izgleda: tanki sloj trave s jadnim panjevima, izložen suncu, pljuskovima i drugim silama erozije. Među vama sigurno ima onih koji su, poput mene, iskusili isto osjećanje poharanosti. Vlast je, ne hajući ni za šta osim za svoje interese i ambicije, razvalila prirodni okoliš koji je odigrao presudnu ulogu u formiranju nečije ličnosti. Stručnjaci bi rekli: ekotrauma.

Osamdesetih godina prošlog vijeka, kada sam se doselio u taj kraj, ljetna noć se oglašavala posprdnim kreketanjem žaba. U kišnim danima, neke od njih bi doskakutale do dvorišne kapije, kao željne upoznavanja i razgovora. Raskošno žbunje na razmeđu vode i zemlje pružalo je utočište brojnim vrstama ptica, čije su kancone i simfonije uljepšavale jutro. A krajem maja i početkom juna cijela livada, blaženo mračna, pošteđena vještačke rasvjete, zasvjetlucala bi žutozelenim bljescima, ogromnim rojevima bljesaka.

Nauka je ustanovila da snažno prisustvo svitaca na određenoj lokaciji ukazuje na odlično zdravlje i raznolikost ekosistema. Ti zagonetni insekti, nedovoljno proučeni, obožavaju vlažne, u korov zarasle poljane uz vodene tokove. Krilatih zvjezdica više nema nad nekadašnjom livadom, sada parkom, ili ih ima vrlo malo, desetkovane su. Otjeralo ih je uporno, sumanuto višegodišnje nasilje nad zemljom, njeno tobožnje dotjerivanje, urbaniziranje. Otjerala ih je rasvjeta koja svu noć blješti sprečavajući mužjake i ženke svitaca da ašikuju putem fenomena zvanog bioluminiscencija. Više nema veličanstvenih misterioznih svjetlucanja nalik na rasplesana sazviježđa. Noć je izgubila draž. I kao što se obično dešava kada naši političari u dogovoru s nazovistručnjacima “urede” neku gradsku površinu s naglašenim prisustvom divljeg, rezultat bude više ružnoće, više banalnosti na ovoj izmrcvarenoj planeti.

Za ovu priliku, ubijediću sebe da domaći vlastodršci pate od neke vrste podsvjesne, ako ne i otvorene odbojnosti prema svicima. Ide to jedno s drugim: nije problem zamisliti mračnjaka koji se uznemiri kad ugleda eskadrile kukaca kako iskre u noći. Uznemiri se zbog lakoće s kojom ta čudesna i bezazlena bića osvajaju i nadigravaju blokove guste tame, kako potiru njenu strašnu simboliku. Nepronično crnilo pretvaraju u pozornicu s neponovljivim light showom. Potiču te da se diviš, raduješ i maštaš o boljim svjetovima. Krv svitaca je bijela.