Fikret

„Od jaja je počelo sve.“  Njegovi poklonici ga se sjećaju kao spasitelja, kao poluboga koji je, poslujući s direktorskih visina, vješto kombinovao kapitalističku okretnost i vradžbine radničkog samoupravljanja. Ličio je na maga koji mlateći srpom o čekić pretvara veliku bijedu u još veće blagostanje.

Prije njenog privrednog procvata, na opštini Velika Kladuša navodno nisi mogao naći više od tri televizora i nula kvadratnih metara asfalta. Čudesnim uzletom prehrambenog kombinata Agrokomerc zaostala varoš umrljana blatom, balegom i hrakotinama uzdigla se, kroz deceniju-dvije, u prosperitetan gradić prepun ozarenih lica, kao preslikanih iz fantazija o utopiji koje filozofi opisivahu u knjigama. Pričalo se da na birou za nezaposlene više nema prijavljenih. U obećanu zemlju na sjeverozapadnom špicu Bosne hrlili su proleteri iz svih krajeva SFRJ. U svom zenitu ova „složena organizacija udruženog rada“, da ne kažem korporacija, zapošljavala je skoro 14.000 radnika i izvozila u trideset zemalja.

No, u drugoj polovini osamdesetih, Agrokomerc pada u nemilost. Postaje predmetom povijesne afere koja će rezultirati propašću preduzeća. Direktora Fikreta Abdića tereti se za kontrarevolucionarno djelovanje, kao i za malverzacije s mjenicama bez finansijskog pokrića. Mediji barataju s cifrom od 400 miliona dolara, za koliko je, procjenjuje se, oštećen bankarski sektor. „Da su odgovarali svi oni koji su uzimali menice bez pokrića, trebalo je uhapsiti 20.000 ljudi“, izjavio je advokat koji je branio Hakiju Pozderca, visokog partijskog funkcionera i jednog od optuženih u aferi. U pravu je: kralo se i varalo naveliko i u drugim firmama širom ekonomski trule Jugoslavije, koju je u vrijeme izbijanja skandala satirala inflacija od preko 160 %, da bi se za dvije godine razmahala na 2700 %. Terminalna faza je počela, tumor je metastazirao u svim jugoslovenskim republikama i pokrajinama. Agrokomerc je bio tek jedna od milion kanceroznih anomalija koje su jele državu. Zašto je baš velikokladuški gigant uzet na nišan, tema je koja prevazilazi okvire ovog teksta.

U nastavku svoje karijere, krajiški čudotvorac je  obmanjivao zatucani puk prihvativši se uloge lokalnog satrapa u ratnom i poratnom periodu. Abdićeva samovlast dokazala je ono što se dalo nazrijeti i tokom njegovog hvaljenog upravljanja Agrokomercom – da je lišen skrupula, da je pokvaren kao onaj odvratni sardinijski sir iz kojeg migolje crvi. Za ratne zločine počinjene devedesetih pravomoćno je osuđen na petnaest godina zatvora. Po odsluženju kazne (ne cijele), zasješće u fotelju prvog čovjeka općine čije je žitelje nekoć, kao mladi komunistički kadrovik, zamajavao pričama o nepresušnim izvorima meda i mlijeka. Njegovo aktuelno načelnikovanje, prljavštine i muljaže kojima se služi kako bi ostao u vrhu mjesne političke hijerarhije, odslikavaju jednu bahatu, samoljubivu, vlastohlepnu i duboko kriminalnu narav.

Bez obzira, njegovim zadrtim pristašama, bivšim uposlenicima devastirane kompanije, veteranima Narodne odbrane, „autonomašima“, i dalje se pričinjava oreol iznad Babine glave. Pomalo je tužno što su takvi, što se ne mijenjaju. To mi ne izaziva gađenje, već sjetu. Jer ništa drugo, osim te njihove halucinacije, nije ostalo od nekadašnjeg blistavog sna o gradu koji buja na puretini, kesten-pireu, Topsu, vegedoru, čokoladnom namazu, dok jata dinara obdan i obnoć sipaju s neba.

Fidel

Sirotinji se utopija javlja kao utjeha, neka vrsta nadolazećeg raja na zemlji. Nadolazi, a nikad da dođe. I tako crkneš čekajući. Ideolozi, po pravilu uhljebljeni, dobrostojeći, iz finih familija, nude upute kako utopiju realizirati, pa i po cijenu neopisivih zlodjela. U rušenju tlačitelja budimo odlučni, poručuju, budimo disciplinovani, držimo se strogo i požrtvovano partijskih smjernica. Razbukta se revolucija, stare izrabljivače zamijene u krvi i paležu novi, koji sebe nazivaju revolucionarima. S krajnjim samopouzdanjem, uvjereni da savršeno vladaju zakonima istorije i društva, mijese terorizirani narod prema neprovjerenim dogmama. One se u praksi redovno pokazuju promašenim.

Strahota: car, Lenjin pa Staljin. Sovjetski totalitarizam, zasnovan na marksističkoj logoreji, poslao je u smrt milione nevinih. Otimanje zemlje, kolhozi, kolektivizacija, likvidacija kulaka, Gladomor, Gulag, arktičke tvornice smrti, uništenje Aralskog mora…  Užasi koji bi trebali da preobrate sve zanesenjake, ali ne, kada im spomenete Kolimu, NKVD, Beriju ili hirove pukovnika Garanjina, oni samo još vatrenije i iracionalnije brane ispravnost komunizma. Po njima, neizmjerna opresija, masovni zločini, jednoumlje, raščovječenje individue nisu u srži komunističkog sistema. To su samo zastranjenja, nuspojave. Sve bi bilo bajno da jedan optimalan model vladanja nisu rasturili vanjski i unutrašnji neprijatelji.

Utopisti pate od manije ishitrenog uopštavanja, što ima veze s nedostatkom psihološke dubine i iznijansiranosti. Društvene nauke (sociologija, politička ekonomija itd.), tvrdi se, objasnile su sve. Preostaje samo dosljedna primjena i muke čovječanstva će nestati. U sveobuhvatnim predodžbama o društvu pojedinci se toliko uproštavaju da to izaziva mučninu i jezu. Klasa te klasa. Čovjek je sporedan, beznačajan, bitan je kolektiv.

„Od svakog prema sposobnostima, svakom prema potrebama“, glasi popularni slogan – potvrda da marksizam o ljudskom biću sudi ofrlje, kroz prizmu svojih grubih koncepata.  Da li zaista znamo sve o stazama koje vode do ispoljavanja naših najboljih sposobnosti? Ne zanemarujmo talente koji cvjetaju upravo u političkim porecima jako različitim od diktature proletarijata. S kojom sigurnošću se može reći za određene sposobnosti da u konačnici nisu destruktivne? A šta je s potrebama? Poznajemo li ih u potpunosti, kod nas i kod drugih? Kako se u utopijama, primjera radi, udovoljava tipično ljudskoj „potrebi za nepotrebnim“? Ili nečijoj potrebi da ne živi u dosadi jednog društvenog uređenja u kojem je sve potaman, sve kako treba? Prisilnim radom u kamenolomu? Metkom?

Prije dvije godine prikupljao sam građu za reportažu o migrantima koji su se slijevali u bihaćki kraj, prolaznu stanicu na putu prema Plješevici i Evropskoj uniji. Intervjuisao sam i Kubance. Fidela Castra niko od njih nije romantizirao. Mada izvjesne simpatije prema umrlom vlastodršcu još nisu iščezle kod pojedinih sagovornika. Drugi su ga naprosto prezirali. I niko nije krivio američke ekonomske blokade za siromaštvo u kojem su slatkiši i meso većini teško dostupni. Čak je i riba, rečeno mi je, luksuz u toj bogomdanoj tropskoj državi usred mora. Kritike ni u jednoj izjavi nisu prozivale „vanjskog neprijatelja“. Ticale su se isključivo kubanskog režima, njegove pljačkaške prirode.

Dvoje supružnika, građevinski inžinjer i medicinska sestra, nadovezivali su se jedno na drugo: „To je jedan sirovi, nasilni komunizam. S komunizmom je gotovo, zauvijek – istorijski proces koji se završio. Komunizam ne funkcioniše ni kao politika, ni kao ekonomija, ni kao filozofija. Isti predsjednik do kraja života!? Neko te otkuca i strpaju te u zatvor. Na pet, deset godina. Kuba nikad nije pripadala narodu, pripadala je Castru. Castro je krao i šakom i kapom, ali se to nije toliko osjećalo. Brinuo je za narod, održavao ravnotežu. Čega god bi se dotakao pretvarao je to u smijeh i veselje jer imao je poseban dar.“

Francisco

U filmu Radna snaga (Mano de obra) moler, fizikaner Francisco s grupom kolega skvotira nedovršenu vilu. Nešto ranije, njen vlasnik, njihov dotadašnji poslodavac, objesio se po mišljenju policije. Zapravo ga je protagonist, u nastupu klasnog samoosvješćenja, upratio i presudio mu. Usmrćeni nije imao nasljednika i njegovi bivši najamnici se useljavaju u objekat. Osokoljeni su obećanjima advokata da će se administrativna zavrzlama oko vlasništva rasplesti u njihovu korist. Slatkorječivi advokat im muze pare za pravne usluge dok nekoliko radničkih porodica, punih nade, uživa u komforu vile smještene u nekom imućnom kvartu meksičke prijestolnice. U startu, njihova komuna podsjeća na alegoriju o sretnom besklasnom društvu, koje odlikuju sloga, ravnopravnost i solidarnost. Pilići bezbrižno trčkaraju unutrašnjim dvorištem kao simbolična najava jutara bez straha od neimaštine i gladi.

Ubrzo izbijaju interni sukobi. Postepeno, kroz svađe i konkretne, praktične probleme zajednica skvotera zapada u sve veću tjeskobu. U uvodnom dijelu filma Francisco je predstavljen kao dobroćudan mladić, uvijek spreman da pomogne drugima. Nedugo nakon useljenja u vilu nameće se kao „prvi među jednakima“. Liderska pozicija oživljava u njemu neke mračne sposobnosti kojih izgleda ni sam nije bio svjestan. Naslućuje se ta njegova moralna transformacija u načinu kako komunicira sa sustanarima i, pogotovo, sustanarkama. Jedino njega vidimo da se na krovu kuće banja u džakuziju bivšeg gazde – čudno zamišljen.

Kada shvati da je njegov projekat sigurnog krova nad glavom osuđen na propast, u tajnom dogovoru utaljuje se s advokatom. Ovome će radnici, uključujući Francisca, isplatiti još jednu tranšu kako bi se konačno riješilo vlasničko pitanje. Jedan je prodao zemlju, drugi auto da bi došao do novca. Francisco ih sluša dok mu to govore i kao da mu je malo žao. Njegovi drugovi još ne znaju da su nasamareni. Policija će ih brutalno, usred noći, izbaciti na ulicu. Sve osim njega. Obaviješten o deložaciji, naš antijunak na vrijeme je iznio stvari iz svoje sobe i pobjegao bestraga.

Film Davida Zonane nije o tome kako je zbog podlosti „unutrašnjeg neprijatelja“ osujećena jedna divna šansa: da zajednica lumpenproletera ostvari svoje ekonomske, socijalne, stambene ideale. Da se Francisco ponio poštenije, neki će konstatovati, vila ne bi bila izgubljena. Moguće, ali momka je teško osuđivati: on je praktično beskućnik, živi od danas do sutra, nema nikog svoga, oni koji su mu donedavno bili najbliži, brat i trudna snaha, umrli su u totalnom beznađu i mizeriji, zgaženog dostojanstva.

Radna snaga je film o tome kako su i male društvene skupine neiscrpan rezervoar najrazličitijih i najćudljivijih ličnih postupaka, koji se mogu preplesti u iznenađujućim kombinacijama i s nepredvidivim, pa i katastrofalnim posljedicama. Tu misao utopisti uporno potcjenjuju, a to je glavno. Potcjenjuju je i diktatori, za koje jedan slavni poljski novinar i pisac, izravan svjedok brojnih revolucija u XX vijeku, kaže: „Svi oni, bez obzira na epohu i zemlju, imaju jednu zajedničku crtu: sve znaju i u sve se razumeju.“